Metak za glavu Vanje Radauša

putopis Ulicom Jugoslavenske narodne armije (4)

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Ovaj dio Ulice Jugoslavenske narodne armije u osmanska se doba zvao Put kuluk česma, ili po turski Kuluk česma džadesi. Ovom se džadom išlo od Kulovićeve sve do Strossmayerove, gdje se, negdje oko hotela Central, i nalazila ta Kuluk česma. Zamišljaš da je dobila ime po radnicima koji su na česmu dolazili, iako, vjerojatno, nije bilo tako, ali dok god do tebe slučajno ne dođe istina o porijeklu Kuluk česme, vjerovat ćeš da su je nazvali po onima koji bi se tu umivali nakon teškoga rada, napili se vode pred povratak kući, ili bi im srce zadrhtalo kada su onako vreli i oznojeni prali noge ledenom sarajevskom vodom. Priča o njima, i o Kuluk česmi, će rasti, razvijati se i granati iz tvoje potrebe da se pokaže istinitom, a onda će se raspuknuti i nestati, sa svim svojim izmišljenim i stvarnim likovima, postiđena pred jednostavnim  objašnjenjem etimologije riječi i porijekla imena. Iz te potrebe da se neka nepoznata istina pokuša nagovijestiti, objasniti ili oljuditi izmišljenom pričom, koja je potreba svojstvena sasvim maloj djeci koliko i ozbiljnim ljudima i starcima, nastajala je književnosti. U njoj je prvi razlog za pričanje priče ili za opisivanje predjela, ljudi i događaja. Tako i ovaj putopis Ulicom Jugoslavenske narodne armije manje služi opisivanju onoga što je viđeno i upamćeno, a više otkrivanju svega što je ostalo skriveno, i još prije – svega što je zaboravljeno. Tebi je suđeno da najprije sve zaboraviš da bi se nečega zatim mogao sjetiti. 

Nastavljaš dalje ulicom, ne prelaziš na lijevu stranu i ne skrećeš u Šaloma Albaharija, da s Nonetom još jednom obiđeš Pčelarsku centralu, nego nastavljaš hladom, sve dok se ulica pred tobom ne raspukne, i s desne ti ruke ostaju Srednja umjetnička škola, Velika muška gimnazija i Dom JNA, s uskim asfaltnim trgom, koji će jednom postati javno parkiralište, ali sedamdesetih se tu, još uvijek, parkiraju samo službena vozila, crni mercedesi i ajkule crvenih registarskih tablica, i vojni automobili. A s lijeve ti je ruke veliki, ružno projektirani Trg oslobođenja s bistama bosanskohercegovačkih pisaca i revolucionara. S jedne strane tu se upravo gradi velika poslovna zgrada Svjetlosti, najvećega izdavača knjiga u Bosni i Hercegovini, u čijem će prizemlju biti otvorena najveća i najljepša knjižara predratnoga Sarajeva. Postojat će kratko, sve do pred rat, i polako će propadati, sve dok je s granatama naglo i zauvijek ne nestane. U Svjetlosti svoje će prostore imati Udruženje književnika Bosne i Hercegovine. U suterenu bit će i književnička kafana. Od 1989.  bio si njihov član, a onda se na to nadovezalo i članstvo u novoosnovanom Društvu pisaca, koje je ove godine najavilo da će postepeno gasiti članstvo onim piscima koji nekoliko godina za redom ne dođu na godišnju skupštinu ili svoj nedolazak ne opravdaju telefonom. U prvi mah, pomislio sam da im se javim i opravdam tvoj nedolazak. U tom si gradu još samo u snovima i po nekom uglavnom bolnom obiteljskom poslu. A onda sam shvatio koliko je to dobro, ljekovito poput mirisa nane za davnih dječjih bolesti, da se tako ugasi tvoje članstvo u Društvu pisaca BiH i uminu veze s književnošću i svijetom koji je za tebe tako živ u snovima i u fikciji, ali ga u zbilji već dugo nema.

Jednoga dana, prošlog ljeta, dok ti je umirala majka, a ti u grad došao na nekoliko dana, i noćivao u jednom hotelčiću na Baščaršiji, dogodilo ti se, baš tu, na Trgu Oslobođenja, nešto neobično. Gospođu Tanju i njezinog muža oduvijek si iz viđenja znao, ali bilo je suđeno da se ljudski upoznate baš tada, u njihovome stanu, nekadašnjem ateljeu slikara Voje Dimitrijevića. Bilo je kasno popodne ili večer, i nisi se dugo zadržao, jedva i pola sata, ali opčinio te je taj događaj, kao fragment čistoga, elementarnog sna umetnutog u tvoje budno vrijeme. Toga u literaturi ima, književnost žudi za takvim prilikama, a ni tebi, kad pišeš romane ili pjesme, nije s neruke da likovi tako prolaze kroz budne snove, i vraćaju se iz njih. Udesiš tako da u priči biva onoga čega u životu nema, ili se javi rijetko, kao da je od drugoga svijeta posuđeno, ili smo slučajno prešli s jedne na drugu stranu. U trenutku duševne patnje, čiste samoće i odbačenosti, prelazio si tako na drugu stranu, i našao se u prizorištima sna.

Poklon

Gospođa Tanja pozvala te je u kuću, nakon što ste se slučajno sreli na trgu ispred, da ti pokloni upravo objavljenu monografiju Voje Dimitrijevića. Tjedan ili dva ranije pisao sam o krađi njegove biste koja je stajala ispred Likovne akademije, i koja je, vjerojatno, preprodana kao metalni otpad, sekundarna sirovina, pa ti je htjela tom knjigom zahvaliti na tekstu. Vojo je bio njezin otac, zato sad i žive, ona i muž, u njegovu ateljeu.

Haustor je bio širok, sav u nekim metalnim konstrukcijama, pust, kao da dugo nitko nije ulazio. Taj dojam ćeš imati do kraja: u zgradu na uglu Ulice JNA i Trga oslobođenja, masivnu i skladnu modernističku građevinu, podignutu između dva svjetska rata, ne ulazi godinama nitko osim Tanje i Stjepana Roša, para arhitekata, koji svojim prisustvom ovom prostoru daju svijest o stilskome kontekstu, ali i o tragici pustošenja. Netko drugi to neće primijetiti, netko će se i pobuniti, pa reći da kroz taj haustor dnevno prođe nekoliko stotina, pa i sva tisuća ljudi, da je to živo mjesto, naseljena arhitektura, proživljena prošlost, ali ti si osjetio pustoš, i podijelio je poput kišobrana na pljusku, sa to dvoje ljudi.

Stropovi u ateljeima uvijek su visoki, zidovi su tamni od vremena i od ljudskoga daha, na sve strane vise slike, Dimitrijevićeve i one druge, u uglu je lovački pas Branislava Deškovića, zaustavljen u metalu, pokraj njega prostrijeljena skulptura Vanje Radauša. Kroz prozor je uletio zapaljivi metak, ispaljen odnekud s Trebevića, i pogodio gipsanu skulpturu, sagorio u njoj i ugasio se. Mogao je pasti na parket, pogoditi sliku, zabiti se u ormar ili u zid; svugdje bi odigrao ulogu koja mu je zapisana u genima, u ideji i smislu zapaljivog metka, pa bi tako izgorio atelje slikara Voje Dimitrijevića, i u ateljeu njegove slike, crteži, dokumenti, uspomene, porodične fotografije... Ali je sudbina zapaljivog metka bila da se u sebe strusi u gipsu, u gašenom vapnu i kreču, u glavi i tijelu Vanje Radauša, partizana i samoubojice, koji je Voji Dimitrijeviću nekad davno poklonio svoj rad, koji će spasiti Vojine radove i dom njegovoj obitelji. Da se Vanja Radauš nije s proljeća 1975. ustrijelio, zapaljivi metak ne bi našao svoj metaforički razlog da se zabije u Radaušovu skulpturu. Sudbina metka bi u tom slučaju bila drukčija: ispričao bi priču o vječnome vraćanju istog, o tome da je sudbina Voje Dimitrijevića bila da u ognju sagori sve što je naslikao, i da je čovjekov život krug koji započinje i završava istom vatrom. U proljeće 1941, kada su ušli u grad, okupatori su provalili u atelje komunističkoga slikara Voje Dimitrijevića i na lomaču pobacali sve njegove slike. Samo jedna je slika čudom spašena. Od nje je započeo novi umjetnikov život, i slikarski niz od revolucionarne umjetnosti do antislika iz njegove posljednje faze, koji bi također svršio na lomači da se u miru svoga zagrebačkog ateljea nije ubio Vanja Radauš, i time usmjerio ruku anonimnoga mitraljesca. Sve u priči ima svoj razlog i ulogu u drami, iz čijeg razrješenja izrasta nova drama, raste, širi se i spaja u novom nizu povezanih nužnosti, tako da se ništa, i nikada slučajno ne događa.

Priča

Gledao si u ostatke Radauševe skulpture, koji tu stoje već skoro dvadeset godina – što da se učini s njima: umjetnički rad je uništen, mogu li se njegovi ostaci baciti u smeće? - i mislio na svoju majku. Umjesto da si sa njom, ti sjediš, piješ rakiju, i razgovaraš s to dvoje ljudi. Slušaš priču. Bježiš od nje, jer ne želiš sudjelovati u umiranju, u toj sentimentalnoj i lažnoj proceduri, koju nije moguće opisati. Smrt je ono što je nemoguće opisati. Smrt je lažna i sentimentalna.

I tako ti, u nizanju misli i rečenica, koje jedna za drugom slijede kao u svakome snu, lako, iz neke filološke nužnosti, poput poezije pjesnika nadrealista, na um pada kako se tvoja majka, poput Radauševe skulpture, zbog nečega našla usred nečije tuđe drame, na koju nije mogla utjecati, niti ju je ičim skrivila, pogođena svojom strašnom, pustošećom bolešću, kao zapaljivim metkom s Trebevića.

Tanji i Stjepanu nisam govorio zašto sam u Sarajevu. Oni to nisu trebali znati. Ta vrsta znanja izaziva neugodan višak sućuti, potrebu da se na tuđemu licu prepoznaje tuga, i da se u skladu s njome izgovaraju neke lažne i sentimentalne, neke smrtonosne riječi. Umjesto toga, sjedio sam na nekom starom kauču, razgovarao s to dvoje ljudi, koji su se savršeno snalazili u mome snu i svom neobičnom prebivalištu, i gledao sam oko sebe, razbijenu Radauševu glavu, Vojine slike, Deškovićevog psa, pa bih podizao pogled, sve više, i krckali su mi vratni pršljenovi, sve dok pogled, konačno, ne stigne do stropa. Tako visokog da bi, negdje gore, moglo biti lastavica i lastavičjih gnijezda.

Tako mi je na um palo da te još jednom dovedem tu, u ljetni, srpanjski dan 2012, i da se u ateljeu Voje Dimitrijevića, u domu Tanje i Stjepana Roš, oprostiš od Sarajeva. Na pustom stubištu, u zgradi u kojoj nikoga osim njih dvoje nema, u tom prostranom, širokom stanu, u slikarskome ateljeu, na posljednjem preostalom mjestu prekjučerašnjega građanskoga Sarajeva, u kojemu su nakratko živjeli pa nestali i svi tvoje Stubleri, ti ćeš se rastajati sa svojim gradom. To mjesto bit će pozornica romanesknoga porodičnog trilera koji će se odviti u jednome danu, u ljeto 1991, tu će biti interijer igranog filma, televizijskog dokumentarca o slikaru koji je slikao realistične pejzaže Pariza da bi ih, u četrdesetak umjetničkih godina, doveo do antislike... Sve će se dogoditi tu, i neće se dogoditi ništa, jer sve je u tvojoj glavi i sjećanju, kao scena konačnog rastanka.

Izlaziš van, na vrelinu sarajevskog ljeta. Svud okolo vonja nesagorjela nafta gradskih autobusa – davni poklon japanske kraljevine – znoj ljudski vonja na bijeli luk i na sirotinju, a onda se odnekud osjeti miris bugarskoga ružinog ulja. Miriše u ovome Sarajevu orijent, onaj isti iz orijentalističkih predrasuda, koje si nekada tako žustro odbijao, govoreći kako Sarajevo nije takvo, sve su to samo predrasude i osjetilne halucinacije. Možda i ti sad haluciniraš kada ti se čini da ovo nikako nije, i ne može biti, grad u kojem si rođen, niti ovo može biti Ulica JNA. Ali onda se odnekud, ispod mirisa nafte, dima, bijeloga luka u ljudskome znoju, podrumske vlage, siromaštva i bugarskoga ružina ulja, tanak ali čulan javi poznati miris svježih pereca. Okrećeš se i gledaš prema Srednjoj umjetničkoj, pa prema gimnaziji koju si četiri godine pohodio, i nikako ti nije jasno odakle dolazi taj miris.

Uz gimnaziju je nekada bio kiosk, lijep, prostran i čist. Tu su se prodavali svježi pereci, preliveni onom slanom masom, koja je u to vrijeme imala okus mora, i nikada poslije toga pereci nisu bili takvi. Od čega se pravi to bijelo na perecu? Nikada se nisi raspitivao, nije te zanimalo, ali zašto je samo na tom mjestu, početkom osamdesetih, to bijelo imalo okus mora?

Osvrćeš se, tražiš, i ne nalaziš s koje to strane mirišu pereci. I pomisliš da je taj miris, možda, došao iz sjećanja. Kao halucinacija. Ili kao simptom ovisnosti. To mozak sam od sebe nadomješta nešto što čula ne mogu prepoznati, nešto što postoji u sjećanju, kao što u sjećanju živi postoje svi naši pokojnici, ali čega u stvarnosti više nema. Sarajevo se na tom mjestu, u srpnju 2012. pojavljuje kao halucinacija.

Nemati uz koga stariti

S lijeve strane ostaje velika i žuta Saborna crkva. Obnovljena i nova, sarajevska pravoslavna katedrala nedirnuta je poput obnovljene trebinjske džamije. Bijelog, odveć novog minareta, žutog ceremonijalnog tornja sa časovnikom na koji ne pogleda nitko kada se upita koliko je sati, crkva i džamija udaljene su nekoliko stotina kilometara, ali njihova je priča danas, zapravo, ista. Smrtovnice zelenog obruba u onom veličanstvenom hladu ispod trebinjskim platana izuzetak su među crnim, ćiliričnim smrtovnicama, koje oglašavaju kraj nekih realnih ljudskih života. Zelene trebinjske, kao i crne sarajevske smrtovnice objavljuju smrti staraca koji su  dušu ispustili na mjestima koja ih već odavno ne poznaju. Njih, zapravo, već dugo nema, i zato trebinjska džamija i sarajevska Saborna crkva djeluju tako novo i uščuvano. Nemaju uz koga stariti.

S desne je strane Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine. Tu si dolazio sa svojim gimnazijskim razredom. Dovodio vas je profesor Boro Mihačević, pokazivao vam slike i pripovijedao njihove priče. Svaka slika imala je svoju priču. To je ono po čemu se umjetnička djela razlikuju od diletantskih mazarija. Amaterske vedute Baščaršije, sa starim muslimanima pod velikim okruglim turbanima, kakve su prodavane po ulicama prije tridesetak godina, a iste takve se turistima nude i danas, ne pripovijedaju nikakvu priču, osim što prikazuju svijet koji, zapravo, ne postoji, osim u turističkim željama i u čežnjama sanjara i umirovljenih policajaca, amaterskih historiografa. Nigdje nema starih muslimana pod velikim okruglim turbanima iz 1001 noći, nema ih ni u Bagdadu, a iz Sarajeva su, valjda, nestali još 1878. Kako nema njih, tako nema ni priče. I to je ono što razlikuje slikarstvo od fotografije: slika pripovijeda samo ako ju je naslikao umjetnik, ili onaj koji vlada prizorom koji gledaju žive ljudske oči, dok fotografija ima svoju priču čak i ako je slučajno snimljena, okom diletanta ili okom slijepca.

Nešto od toga naučio si od profesora Mihačevića, a nešto si kasnije pročitao, otkrio sam, razmišljajući o slikama i fotografijama. Misao o umjetnosti, pokrenuta jednom davno, na tim obilascima Umjetničke galerije, kada biste svaki put zastajali pred Jurkićevom Visoravni u cvatu, Dimitrijevićevom Španijom 1937. i pred zagonetnim pejsažima Todora Švrakića, da bi vam profesor ispričao novu priču, sasvim različitu od priče koju je prošli put pričao o istoj slici, ta se misao neprekinuta nastavlja, nadovezuje, mijenja, i tako će biti dok si živ, a na njezinom početku stoji Boro Mihačević, kao Empedoklov Prvi Pokretač, kao Svjetski Um jednoga malog Sarajeva s početka osamdesetih, koje je bilo tako maleno  da se cijelo smjestilo u tvoju memoriju, fatalno se preklapajući i u snovima miješajući s jednim drugim, jedva većim gradom, na kojega si bio osuđen u svome sazrijevanju, kada si konačno dorastao do rata. Šetao si poslije slavnim galerijama Europe, gledao slike pred kojim čovječanstvo izgubi dah, zavrtjelo bi ti se u glavi dok si zurio u stropove oslikane Tiepolovim genijem, i Michelangela, i Goyu u Madridu, i tragične njemačke slikare u čijim je žilama umjesto krvi kolao strah, i crteže Bruna Schulza u Krakovu, i Freudovog unuka živog si vidio podno njegovih grandioznih prikaza čovjekove nakaznosti, ali što god bi gledao, u mislima si se vraćao na početak, pa si uspoređivao  Schulza s Danielom Ozmom, i ta ti je usporedba pružala sigurnost i utočište. Ta će galerija bila  dom svih budućih galerija, maleni sarajevski Louvre, izgubljen u vremenu, kao i Sarajevo što je izgubljeno u vremenu, i u njemu Ulica JNA, kojom si išao, i još uvijek ideš u sjećanju, kada ne želiš da srećeš ljude koji bi te mogli nešto pitati.