Matija Sokolovski, partner za preferans

Da bi se došlo do groba prije Lisinice, treba se spustiti nazad, sve do kapela, mrtvačnice i glavne česme, pa pokraj vrba i topola - koje su odavno posječene - do druge katoličke parcele, na suprotnoj strani Bara. Tamo odmah uz put, na najboljem mjestu, u dnu parcele, s pogledom na pravoslavne koji su preko puta, prija je početkom sedamdesetih gradila grobnicu. Na Sepetarevcu se, u kući, daleko od ušiju svojte, govorilo i da je grobnica prevelika, i da Lisseovima nikako ne treba tolika, i da je dedo Viktor ne bi toliku ni gradio, ali takva je prija, sklona megalomaniji, pretjerivanju i kiču. U to vrijeme, dok je prija Lisinica gradila grobnicu, a trajalo je to i dva proljeća, jer je zidarima trebalo da sazidaju podzemnu betonsku konstrukciju sa nišama za četiri sanduka - što je bila i ostala standardna mjera mediteranske grobnice - mi smo već imali svoj nadgrobnik i svog pokojnika, pa bismo, obilazeći ga dvaput mjesečno, svraćali na Koševskom brdo, kod prije i dede na kafu, Maraska sok na razmućivanje i na priču.

U sjećanju vazda je za tih posjeta bilo ljeto, vazda se sjedilo u sjenovitoj bašči, po kojoj su bili raspoređeni keramički vrtni patuljci, i gdje bi se ja sam sa sobom igrao. Vjerojatno sam bio dojmljen onim što bih prethodno vidio, čuo ili osjetio na groblju, pa su mi se tu, u bašči kod prije i dede, razređivali utisci te bi se u igri pretvarali u nešto drugo, možda dublje i više, tek ta je bašča bila i zadugo ostala najčešće i najprisutnije prizorište mojih noćnih snova i mora. Zamišljeno mjesto na kojem sam, bit će, razgovarao i dogovarao se s mrtvima.

Četrdeset godina kasnije, grobnica s njih troje, prijom, dedom i njihovim sinom Robertom, nije više tako velika. Osim što se u međuvremenu smanjila, i više nema drveća da joj čine hlad, grobnica je u međuvremenu oronula. Načeta je vremenom koje je u međuvremenu nastavilo da prolazi samo od sebe, mimo volje onih koji su je gradili i zidali, pa se pomalo i radovali tome što će jednoga dana njima u čast biti otklapana mramorna ploča, da unutra legnu i nikad više ne izađu. Kada su tako polijegali, vrijeme svijeta razišlo se s njihovim subjektivnim vremenom. Sjećanja i snovi - ako ponekad još sanjam bašču na Koševskom brdu - njihovo su jedino preostalo utočište u ovom za njih tuđem vremenu.

Odmah iza, zaklonjen prevelikom objavnom mramornom pločom prije Lisinice, grob je, dvodijelni, prostrani, i nadgrobnik, mnogo skromniji, pod kojim leže troje Sokolovskih. Dvije Marije, jednu su zvali Mila, drugu Ria, jedna bje sestra, druga žena (više ne znam koja mu je od njih dvije bila što), Matije Sokolovskog. A on, Matija, bio je činovnik sarajevski, i jedan od nekoliko životnih prijatelja Franje Rejca. Te što je od prijateljstva skoro i važnije - stalni, višedesetljetni Franjin partner u preferancu. Moj djed, sastavljen i sačinjen gotovo sve od samih viškova - zato se ja u svom životu bakćem i snalazim s manjkovima - osim što je znao previše materinjih i stranih jezika za jedan željezničarski život, osim što je bio pedant i što je uredno bilježio i arhivirao svaku važnu i nevažnu pojedinost svoje svakodnevice i svakodnevice svojih bližnjih, osim što je bio temeljitonačitan i obrazovan u svemu što ga je zanimalo, te samo u onom što ga je zanimalo, osim što je umio sa pčelama, razgovarao je s njima, imao najveću pčelarsku literaturu u Sarajevu, objavljenu na pet jezika, i što je sastavio cijelu jednu pčelinju povijest koju sam u “Rodu” pokušavao da rekonstruiram na osnovu sačuvanjih pabiraka, osim svega toga, dakle, što ga je činilo izuzetnim među ljudima, bližnjima i onim drugim, bio je neprevaziđeni igrač preferansa, onaj koji je pobijedio i nadigrao samu igru.

O kartama i kartaškim igrama ne znam ništa, o preferansu još i mnogo, mnogo manje nego o pčelama i pčelarstvu, ali da mi je praktične i kartaroške inteligencije, te upornosti, pa da naučim, učinio bih to samo iz jednog razloga: da napišem roman, djelomično nonfikcionalni, djelomično fikcionalni o preferansu Franje Rejca i njegovih igračih partnera, od njegova doseljenja u Sarajevo i ranih partija što ih je odigrao sa svojim puncem Karlom Stublerom, upoznajući se tako s njim, uz malo riječi i kasnoposlijepodnevnu nedjeljnu igru, do posljednjih partija, u kojima je sudjelovao i Matija Sokolovski, što ih je u ljeto 1971. odigrao na Ilidži. Treći je igrač bio dundo Vilko, otac tete Nevenke, dok je četvrti, moj otac, povremeno uskakao i uglavnom samo statirao. Da bih o tome pisao, opisavši kroz preferans godine njegove mladosti, zrelosti i starosti, godine dvadesetog vijeka, i da bih, naravno na drugi način i s novim smislom, ponovio mnogo šta od onog - uključujući i sve traumatične događaje u obiteljskoj povijesti - o čemu sam pisao, uz već kodificirana ponavljanja, u Rodu, Planu grada i Selidbi - morao bih ne samo da naučim pravila preferansa, nego i da igru kroz praksu tako usavršim da mogu ući u zamišljenu, imaginarnu partiju s Franjom Rejcom i Matijom Sokolovskim, koja bi se, možda, mogla odigrati baš tu, na groblju na Barama, u neka gluha doba, najbolje u zoru, kada nam nitko ne bi mogao zasmetati. Ali, na žalost, vrlo je vjerojatno da za tu igru nisam dovoljno pametan i da bi uzaludno bilo i učenje i trening.

Franjo Rejc je, kao i svaki dobar igrač, pamtio svaku kartu koja bi tokom igre pala na stol. I kao što veliki šahisti pamte svoje partije, tako je i on pamtio svaku igru koju je odigrao. Govorio je da je to lako i da bi svaki imalo zainteresirani igrač isto tako mogao sve zapamtiti. Čar preferansa nije u karti koja pada na stol, niti u piku, karu, hercu, trefu, betlu, sansu i preferansu, nego je čar u upoznavanju ljudi s kojima si za stolom. Koliko će ti trebati da upoznaš novog igrača? Ako je igrač, a ne diletant. Nije on bio muhanat, zaigrao bi i s diletantima, ali prava je bila samo igra s majstorima. S onim s kojima se poznaje već pola vijeka, i zna svaku njihovu reakciju, svako raspoloženje, temperament, emociju, ali ga svejedno iznenađuju, svejedno ih nije do kraja upoznao. Otprilike to je za njega bio preferans. A Matija Sokolovski bio je njegov najstariji i posljednji živi partner. Godinu dana od Franje mlađi, nadživio ga je za punih deset godina. Je li još igrao nakon njegove smrti? Ni to ne znam, ali zamišljam da nije. Matija Sokolovski uvijek je bio za Franjom, obično malo slabiji od njega, njegova kombinatorika nije išla tako daleko, bio je plah u procjenjivanju psihologije suigrača, ali svejedno bolji, mnogo bolji od svih koji bi se njihovom stolu prikučili. Kako su starili, već im je bilo i teško igrati jedan bez drugoga.

Ponešto sam znao o životu i podrijetlu Matije Sokolovskog. Ali to me onda nije zanimalo, pa sam skoro sve zaboravio. Ono što sam upamtio toliko je fragmentarno i varljivo - možda mi se jedan životopis pretočio u drugi i možda sam fatalno pobrkao dvojicu ljudi iz različitih životnih priča? - da ću radije sve prepustiti zaboravu. I sam nevjerni katolik, kao što su svi iz Franjina društva bili nevjernici, Matija Sokolovski pristigao je s krajnjih sjeveroistočnih granica carstva, odnekud, možda iz današnje Ukrajine. Blag čovjek, izrazitog sarajevskog naglaska i lijepe unutarnje vedrine, koja me obasjava i u časovima dok stojim nad njegovim grobom, koji već odavno nitko nije obišao.