Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Kratko izvješće s europskoga tržišta smrti

30. 06. 2014. u 00:00:00

Shares: 0

Subota je, u iznajmljenom apartmanu, u gradu iz kojega su prije stoljeća atentatori pošli za Sarajevo s oružjem, da ubiju princa, čitam Petera Sloterdijka, srpski prijevod knjige, tako lijepo zvučećega njemačkog naslova: “Zorn und Zeit”. Gnev i vreme. Srdžba i vrijeme. Srdžba je, započinje Sloterdijk, prva europska riječ. Njome se, pjesnički ceremonijalno, u visokom patosu, otvara Homerova “Ilijada”, čiji je početak zauvijek utisnut u naše lokalno kulturno iskustvo i u recitativnu memoriju, kroz genijalni prijevod Tome Maretića: “Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina, pogubnu, koja zada Ahejcima bezbrojne jade, snažne je duše mnogih junaka poslala ona k Hadu, a njih je same učinila da budu plijen psima i pticama svima…” Srdžbom i gnjevom, dakle, započinje Europa, njezin tisućgodišnji antropološki eksperiment, koji neoprezno smatramo cjelinom civilizacije Svijeta, i u srdžbu Sloterdijk sažima svo njezino povijesno iskustvo, dok s pjesničkim zanosom prelazi iz jednoga u drugi vremenski tok, i svoje genijalno ali vrlo fluidno djelo žanrovski određuje kao “Psihopolitičko istraživanje”.

Piše: Miljenko Jergović, Sumnjivo lice

Sedam je dana prije Principovog pucnja, sutra se vraćam u neizbježni Zagreb, i neizbježno je, također, da će sljedeće subote u Sarajevu moj Gavrilo ubiti princa. Tim aktom individualnog očaja, junaštva, terora, pokrenuo je lavinu kolektivne srdžbe. Prvobitna akumulacija gnjeva nastala je mimo njega i Mlade Bosne, desetljećima prije Vidovog dana po julijanskom kalendaru 1914, daleko od Gavrilove domovine Bosne. Razgnjevljen čovjek, koji se privremeno suzdržava, prvi je koji zna što znači imati neku namjeru, kaže Sloterdijk. On ne samo da historiju živi, nego je i stvara, crpeći svoje motive iz prošlosti. Gavrilo Princip, za razliku od svojih odabranih neprijatelja, motive nije crpio iz prošlosti – ona ga se malo ticala, bio je ateist, živio je u nekoj svojoj projektiranoj budućnosti – i zato ni njegov gnjev nije bio ubrojiv. Uostalom, možda on i nije bio gnjevan. Više je puta zažalio zbog slučajnog umorstva vojvotkinje. I nadvojvodu je žalio – kao čovjeka, govoreći da je pucao u njegovu funkciju.

Zbivanja koja su pokrenuta Principovim pucnjevima nastavila su se kroz cijelo “kratko dvadeseto stoljeće”, sve do pada Berlinskog zida, opsade Sarajeva, niza etničkih čišćenja u bivšoj Jugoslaviji i akumuliranja novoga gnjeva. U tom stoljeću, Sloterdijk Lenjina i Mao Ce Tunga smatra najuspješnijim “poduzetnicima gnjeva”. “Pod revolucijom njih su dvojica podrazumevala da će se jednog dana disciplinovanim akcijama mržnje proizvesti toliko dodatnog bola, toliko prekomernog užasa, toliko parališuće sumnje-u-sebe kod snaga reda da će se sve postojeće istopiti tokom ne tako dalekog dana masovnog gneva.” Ova zlokobna, više sloterdijkovska nego lenjinska definicija revolucije, pretpostavlja da se proizvodnja bola može provoditi u internacionalističke, ali i u nacionalističke svrhe. Revolucija može biti crvena, može biti i crna. Postoji li još neka boja, to ne znamo.

Literatura na kojoj su se samoobrazovali i formirali Princip i drugovi bila je anarhistička, socijalistička, nihilistička. Njihova je ideologija bila pjesnička, uglavnom u molskim akordima, skladana unutar osjećajnosti koju će, nakon što sve propadne, Ivo Andrić nagovijestiti u “Ex pontu”. Njihov nacionalizam bio je jugoslavenski, a ne srpski kao što to danas žele reći i Gavrilovi prijatelji i neprijatelji, ali kako Jugoslavije nije bilo, ni Jugoslavije ni Jugoslavena, tako se i taj nacionalizam ispoljavao kao nekakav reducirani internacionalizam. Naime, oni nisu voljeli Austriju ni Austrijance, dok su im ostali narodi velike monarhije bili potaman. Za razliku od Lenjina, Mao Ce Tunga, Hitlera, Pavelića i svih današnjih nacionalističkih hegemona – pošto antinacionalističkih, komunističkih nema na vidiku – Mlada Bosna nije imala platformu s koje bi kontrolirala, skupljala i distribuirala kolektivni bol i užas. U osnovi, ti mladi ljudi i nisu imali drugoga plana, osim da ustrijele habsburškoga nadvojvodu. Nisu imali pojma što će se dalje događati, ili su mislili da će se svijet po nekoj višoj volji i logici pretvoriti u dobro mjesto čim nestane zlog vladara.

Nakon što je, oko jedanaest sati prije podne, u nedjelju ubijen Franjo Ferdinand, započelo je trodnevno i posve neselektivno razbijanje srpskih dućana po Sarajevu i diljem Bosne, i linč onih koji su se po bilo kojoj osnovi, a uglavnom po melodiji svojih imena i prezimena, narodnim masama učinili sumnjivim. Redarstvo je stajalo sa strane i pasivno posmatralo izljeve pravedničkog gnjeva lojalista, da bi u utorak netko digao ruku u zrak, i rekao: dosta! Što je razbijeno, razbijeno je, što je ubijeno, ubijeno je, a sad opet neka bude Rechtsstaat, neka bude pravna država.

Kasnije će, tokom kratkoga dvadesetog stoljeća, ovo postati model odnošenja prema “nepatriotskim manjinama”, model pravedničke osvete, nakon nekog šokantnog događaja, obično političkog atentata. Tako je listopada 1938. Kristalna noć diljem Njemačke bila inspirirana atentatom na njemačkoga konzula u Parizu, i tako su, širom Europe, u Drugome svjetskom ratu, i širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova, u ratovima devedesetih, inscenirane male kristalne noći, tokom kojih se iz osvete razbijalo, palilo i ubijalo. Uvijek se to događalo pod kontrolom onih koji su manipulirali narodnim gnjevom, precizno ga dozirajući, tako da se stvari nikada ne otmu kontroli.

U subotu, 28. lipnja, u Sarajevu će obilježiti godišnjicu atentata, i ponovo će uloge biti vrlo precizno podijeljene, uz nastup Bečke filharmonije, koja će izvoditi djela Haydna, Schuberta, Brahmsa, Ravela i Albana Berga, kao i dva prigodna valcera Josefa Straussa. Bit će to, naravno, antiratni skup, ispunjen komemorirajućim patosom, kako prema žrtvama Velikog rata, tako još i više prema žrtvama Sarajeva tokom troipolgodišnje zvjerske opsade grada, od proljeća 1992. do konca 1995, čime se, zapravo, i završava kratko dvadeseto stoljeće. I bit će, sigurno, mada neizgovorene, sućuti za nadvojvodu i vojvotkinju. Jedini kojih neće biti su Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović, Trifko Grabež, Muhamed Mehmedbašić, Ivo Kranjčević… Njihova je žrtva, naime, izgubila vrijednost na europskome tržištu smrti. Njih je prezrela boginja srdžbe.

Cinično je da u Sarajevu neće biti srpskih vladara Vučića i Nikolića. Zasmetala im je, rekli su, spomen-ploča na obnovljenoj Vijećnici. I tako se, eto, ta dvojica ljudi pred Sarajevom, na Vidovdan 2014, igrom slučaja predstavljaju kao posljednji branitelji Bosne. Mlade Bosne.

(24. juni 2014. godine)