Humano društvo 'Sirotinjski hljeb'

Građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu (prvi dio) 

Nova godina pada u petak. Humano društvo "Sirotinjski hljeb" organizira dobrotvorni bal u hotelu Central, koji će se pretvoriti u cjelovečernju terevenku s novogodišnjim dočekom. Prikupljeni novac bit će uložen u izradu "Almanaha - Adresara grada Sarajeva za 1937. godinu", koji će, s Božjom pomoći, biti odštampan i uvezan prvih dana proljeća u štampariji Bosanske pošte. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Knjigu otvara "Orijentacioni plan Sarajeva i okolice, na kojemu je posebno obilježeno osamnaest za grad važnih objekata: Čaršija, Begova džamija, Stara turska tvrđava, Stara srpsko-pravoslavna crkva, Srpsko-pravoslavna saborna crkva, Tvornica duhana, Šerijatska škola, Katolička katedrala, Gradska vijećnica, Škola umjetnih zanata, Zemaljski muzej, Novi sefardski hram, Putnik, Alipašina džamija, Glavni kolodvor, Hotel 'Evropa', Hotel 'Central', Kolodvor 'Bistrik'". Kako to zna biti u turističkim vodičima, gdje je sve malo uljepšano i prenaglašeno, tako je i mala uskotračna stanica, od koje se kretalo na dugo putovanje prema istoku, sve do Drine, i dalje, mnogo dalje, do Soluna, Carigrada i Bagdada, nazvana kolodvorom. Ako je tako, odKolodvora "Bistrik" započinjao je Orijent, tu se, kao na akvarelu, Europa pretapala u Aziju...

Slijedi predgovor, potpisan od Uprave "Sirotinjskog hljeba", u kojemu se izdavači poimence zahvaljuju direktoru Zemaljskog muzeja Vladislavu Skariću, profesoru Rudolfu Zaplati i dr. Ivici Maldiniju, višem finansijskom sekretaru, te Ljekarskoj komori u Sarajevu na prilogu od 1000 dinara. Tu je i napomena: "Sa žaljenjem moramo napomenuti da nismo od nadležnih mogli dobiti odobrenje da kao prilog odštampamo i telefonski imenik Sarajeva".

Almanah je u skladu s nekom već tada ustanovljenom kulturnom tradicijom tiskan dvopismeno, izmjenjivanjem latiničnih i ćiriličnih priloga, pa je tako ćirilicom štampan tekst o Humanom društvu "Sirotinjski hljeb", u kojemu se sirotinjski dobrotvori žale na oskudicu i slabu pripomoć zajednice u njihovim nastojanjima. Tu saznajemo i da su počeli izdavati almanah jer se od njegove prodaje "mogu očekivati u budućnosti izvjesni prihodi".

"O izgledima 'Sirotinjskog hljeba' u budućnosti može se reći ovo: 'Sirotinjski hljeb' je, uglavnom, još u početnoj fazi svoga razvitka. Glavna teškoća, s kojom će on imati da se bori, izgleda već u idućoj sezoni dijeljenja hljeba, jesu besplatne prostorije za dijeljenje kupona. Ako se pitanje nemogne povoljno riješiti, to bi moglo dovesti čak i u pitanje sam opstanak društva. Jedno je nesumnjivo: Humano društvo 'Sirotinjski hljeb' ima svoj veliki 'rezon d'etr'. Njegovo blagotvorno djelovanje na ublažavanju bijede u Sarajevu, u ovom teškom vremenu, pokazalo je odličnih rezultata. Dalje, ljudi koji su do sada vodili 'Sirotinjski hljeb' imaju već potrebno iskustvo i stvorili su dobru organizaciju rada. Osnovni su uslovi, dakle tu, da društvo ne samo nastavi nego i znatno poveća svoj rad na ispunjavanju svoga teškoga ali i plemenitog zadatka. Koliko će se uspjeti, to će zavisiti ne samo od sposobnosti i požrtvovanja budućih uprava 'Sirotinjskog hljeba', nego u još većoj mjeri od potpore sa raznih strana."  

Prije Skarićevog članka o povijesti grada do 1878. i Zaplatinog vodiča kroz kulturno-povijesne znamenitosti, te kratkog osvrta istoga autora na lovne i ribolovne  potencijalne sarajevske okolice, štampan je kratak pregled podataka dvaju popisa stanovništva, od 16. lipnja 1879. i od 31. ožujka 1931, koji na, vjerojatno, i najvjerodostojniji način određuju identitet i mijene toga grada u razdobljima njegove kratke i nedovršene modernizacije. 

Godinu po dolasku Austrijanaca u grad Sarajevo je brojalo 21.377 stanovnika, od čega:

- muslimana 14.848

- pravoslavnih 3.747

- rimokatolika  698

- Jevreja 2.077

- ostalih 7

Pedesetak godina kasnije, popis civilnoga stanovništva - vojna lica se nisu brojala, jer se njihovo boravište smatralo privremenim, pa su se popisivali u mjestima svoje zavičajnosti - pokazuje da je građana Sarajeva 72.641, a od toga je:

- muslimana 28.905

- pravoslavnih 16.004

- rimokatolika 19.373

- jevreja 7.523

- ostalih 836

Kuća za stanovanje 1931. je 8.380, a stanova ukupno 17.732. U osnovnim je školama 7.584 đaka, srednjoškolaca je 5.166, stručne škole pohađa 977, a konfesionalne 700 učenika.

Adresar započinje na 17. stranici knjige od 77 numeriranih i pet neoznačenih stranica s reklamama.

U Sarajevu je 1937. pet konzulata. 

Austrijski je u Vuka Karadžića ulici, na broju 9 (tel. 23-11). Čehoslovački je na početku Dalmatinske, na broju 2 (tel. 36-19). Engleski je u Petrarkinoj 3 (tel. 36-22). Talijanski je u Aleksandrovoj 54/II, i jedini ima dva telefonska priključka (38-17 i 38-16). Njemački je u Trumbićevoj 22 (tel. 37-42). Španjolski konzulat je bez telefona, a nalazi se u La Benevolenciji bb.

Isto toliko je i mjenjačnica, koje suprotno raširenoj predrasudi o židovskome zelenaštvu, drže mjenjači (po starinski - sarafi) različitih vjera. Svi imaju dućane u istoj ulici: Gazi Husrev-begovoj. Tamo su redom raspoređeni: braća Kobić, Milutinović i Ružić (tel. 26-52), Hasan Omanović (tel. 25-53), Daniel i Zadik Salom (tel. 37-31) i  Danijel Menahem Salom (tel. 33-51.)

U gradu je čak dvadeset i pet banaka i štednih zadruga, raspoređenih, uglavnom, po vjersko-nacionalnom ili cehovskom ključu. Trinaest je osiguravajućih društava, među kojima su i neka koja će poslovati i u sljedećem stoljeću (Jadransko osiguranje, Dunav osiguranje, Croatia osiguranje).

Deset je ovlaštenih draguljara. 

U Štrosmajerovoj na broju 2 su Markus i Jakob Cveher (tel. 36-52). U kralja Petra 6 je, bez telefona, Eva Diamant. Abdulah Kasumović je u Sagrdžijama 31 (tel. 35-37). Braća Salem i Muhamed Kobić u Gazi Husrev-begovoj 18, uz spomenutu mjenjačnicu drže i draguljarnicu. Kao i Hasan Omanović na broju 23, Milutinović i Ružić broj 14 i Danijel Menahem Salom, Gazi Husrev-begova 12. Josef Kopelman ima dućan u Aleksandrovoj 55. (Nema telefon, ali 1937. drži, možda i najstariju draguljarnicu u gradu. Naime, Kopelman je u Sarajevo došao krajem osamdesetih prošloga stoljeća, i otvorio je modernu urarsku radnju, u kojoj su se prodavale prve švicarske džepne ure u povijesti grada. Usporedo se bavio draguljarstvom. Prodajom džepnih ura prestao se baviti godinama prije Velikog rata, ali ih je nastavio popravljati. Što je više stario, učahurivao se u Sarajevo i sve je rjeđe putovao. Dragulji su ga zanimali više od satova. U njima je vidio svijet. U vrijeme ovog almanaha Josef Kopelman ima blizu osamdeset. Sitan, veoma mršav starčić, Austrijanac, pokršteni Jevrejin, domaći jezik govori kao da se u Bosni rodio. Na Svetome Josipu bio je spomenik familije Josefa Kopelmana, kojeg je autor ovoga višestruko isposredovanog sjećanja prije posljednjih ratova lako nalazio...) Draguljarnicu u Velikom Kujundžiluku 6 drži Daniel Salom, a u Gazi Husrev-begovoj 1, Elijas A. Salom.

Samo jedan sarajevski zlatar u svome dućanu ima telefon.

A zlatari su: Josef Atijas, na Gajevom trgu 2, Sulejman Biber - Kujundžiluk 5, Mustafa Čomaga - Mali Kujundžiluk 1, Izet Ćorović - Sarači 61 i filijala Kazandžiluk 25, Ahmet Fočak - Veliki Mudželiti 11, Husejin Hadžibegić - Čizmedžiluk 12, Ibrahim Halvo - Gazi Husrev-begova 20, Abdulah Kasumagić - Sagrdžije 31, Isak Avram Montiljo - Kujundžiluk 18, Franjo Orel - Mjedenica 15, Ibrahim Rizvanović - Mali Kujundžiluk 29, Bernart Švarc - Aleksandrova 52, Mehmed Šabić - Gazi Husrev-begova 15, Ibrahim Tahmišćija - Veliki Čurćiluk 2, Petar Trišić-Vukalović - Aleksandrova bb, braća Zlatar - Mali Kujundžiluk 20 (tel. 37-36). Uza svoje ime Adem Tahmiščić iz Kralja Petra 3 (kraj Principova mosta), nanizao je mali oglas: "sahaćijska, zlatarska i optičarska radnja. Stručno popravlja po umjerenoj cijeni sve predmete u struku spadajuću kao i foto-aparate. Kupujem staro zlato, srebro i dragulje po najvišoj dnevnoj cijeni."

U gradu je sedamnaest urara. To je i mnogo i malo. Dobrih je malo, tako da čovjek slabo gdje može da popravi dobar sat. Kopelman, kada je već izgubio čvrstinu u prstima, rekao je Franji Rejcu da mu je bolje da svoj švicarski Zenith šalje na popravku u Zagreb ili Beograd, nego da daje sat u nesigurne ruke, ovim sarajevskim tišlerima i tašnarima. Vrijeme vam tu ništa ne vrijedi, rekao mu je. Franjo ga nije poslušao, svoj džepni sat nastavio je popravljati u Sarajevu, ali je za Kopelmanova života to činio potajice, strepeći da bi mogao ražalostiti starca sazna li za to. Sat je nosio na redovno čišćenje, jednom godišnje, obično u jesen, i do smrti ga je dobro služio, tako da mu nikad nije na um palo da nabavlja novi. Bio je to njegov službeni  sat, s ugraviranom lokomotivom i ukrasnim logotipom Jugoslavenskih državnih željeznica, proizvod sjajne urarske manufakture. Sat sam od njega naslijedio, i neko ga vrijeme nosio: nikada nije kasnio više od četiri minute na sedam dana. Prije nekoliko godina, dok sam na aerodromu u Frankfurtu čekao avion za Zagreb, ušao sam u prodavnicu satova, jer sam u izlogu ugledao lijepe, ručne modele manufakture Zenith. Najljepši je koštao dvanaest tisuća eura. Sat za cijeli život.            

Urari, časovničari, sahaćije, sahadžije:

Muhamed Abadžić - Kralja Petra 3, Moric Altarac - Aleksandrova 44, Avdija Hafizović - Mali Kujundžiluk 6, Husein Jamakosmanović - Kralja Petra 5, Josef Kopelman - Aleksandrova 55, Isidor Malter - Aleksandrova 71, Ibrahim Musakadić - Kočićeva 25, Šefkija Nikšić - Gazi Husrev-begova bb, Nahman Papo - Prestolonasljednika Petra 28, Ibrahim Rizvanović - Mali Kujundžiluk 29, Ćamil Sudžuka - Bazerdžani 22, Avdija Sudžuka - Mudželiti 11, Karlo Štern - Aleksandrova bb, Petar Trišić-Vukalović - Aleksandrova bb, Adem Tahmiščija - Kralja Petra 3, Ismet Zildžić - Brankova 10, Jakob Zwecher - Štrosmajerova 2 (tel. 36-52).

Godine 1937. petnaest je knjižara u gradu. 

Avram M. Altarac u Aleksandrovoj 53 drži knjižaru Minerva (tel. 25-64). Nedeljko V. Bogićević ima knjižaru u Kralja Petra 3. Leon A. Finci je u Zrinjskog 17 (tel. 21-53). Jakob Kapon u Kralja Petra 4 ima knjižaru Bratstvo. Nikola Morača drži Narodnu prosvjetu, u Kralja Petra bb. Na ime Nikole Kašikovića, uglednoga pisca, urednika i knjižara, osnivača i vlasnika slavnoga srpskog književnog časopisa Bosanska vila, koji umrije deset godina ranije, u svibnju 1927, još posluje knjižara u Aleksandrovoj 80. Simon Katan u Aleksandrovoj 30 drži vjerojatno i najbolju knjižaru u gradu, koja osim domaćih knjiga svih izdavača tih godina drži i solidan izbor njemačkih, francuskih i talijanskih naslova. Knjižara ima i telefon, broj 28-54.  Albert H. Kislinger otvorio je knjižaru u Kralja Petra 21. Hamdija Kopčić je u Štrosmajerovoj 2 (tel 30-56). Mehmed Kujundžić je s knjižarom u Bravadžiluku 6. Leon Ozmo u Aleksandrovoj 107 ima knjižaru i papirnicu. U Aleksandrovoj 58 je knjižara Pogled, koju drži Zadruga državnih službenika (tel. 20-58). Matilda Studnička, udovica slavnoga sarajevskog knjižara i povremenog izdavača Josipa Studničke, u Štrosmajerovoj 4 drži knjižaru "J. Studnička&comp". Salih Trebinjac je sa svojom knjižarom u Kralja Petra 27. Jovan T. Ukropina i Kasija Ukropina imaju knjižaru u Kralja Petra 9.

Dvanaest je papirnica.

Savka Aleksić drži dućan u Masarikovoj bb. Josip Bretler je s papirnicom u Kralja Petra 44 (tel. 26-11). Muhamed M. Čeliković je u Prestolonasljednika Petra 18. Pero Dakić u Aleksandrovoj 70. Papirnica Ergodije Goldstein u Šenoinoj je na broju 20. Margareta Letzov u Dositejevoj 12 ima minijaturni dućan, dva puta dva metra, u kojemu osim kancelarijskih posušila za tintu i školskih bilježnica prodaje i najfiniju Pelikanovu königsblau tintu, koju nabavlja preko Trsta. Gospođa Margareta neudana je, nema djece i nikad se smije. Kratko je podšišana, muškaračkih kretnji. Vaše su oči kraljevski-plave našalio se Franjo Rejc. Nije se nasmijala, ali ni zacrvenila. Potapšala ga je po nadlanici, pa se zacrvenio on. Gimnazijalci iz Prve muške zovu je Tinta-hanuma. Zahvaljujući nadimku upamćeno je i sve drugo, a na to bi se drugo mogao nadograditi još jedan sumoran sarajevski roman o samoći, patnji i ljudskoj ustrajnosti. (Još da je naći grob Tinta-hanume, Margarete Letzov). Avram Altarac drži papirnicu Merkur, u Aleksandrovoj 58 (tel. 27-54). Papirnica Milke Nikolić je "ugao H.Idriz i Kr.Tom.". U Hajduk Veljkovoj 3 dućan Jugoslavija drži Serafin Novaković. Božidar Petković je s papirnicom u Aleksandrovoj 35 (tel. 25-50). Radoslav Petri je u Koroščevoj 15 (tel. 30-22). Hiba Šabanović ima dućan u Aleksandrovoj 70.

Tih godina Sarajevo nema robnu kuću - prve se tek otvaraju po Zagrebu - a dućani s tehničkom robom pojavit će se godinama nakon rata. Radioaparati kupuju se kod ovlaštenih zastupnika, odreda radiomehaničara. Njih se sedam. 

Ernest K. Binder na Obali vojvode Stepe 7 drži zastupstvo Jugoslavenskog Eriksona. Drina d.d, mjesto je gdje se radioaparati nabavljaju po najpovoljnijim cijenama, i nalazi se u Aleksandrovoj bb (tel 35-60), dok je u istoj ulici na broju 99 dućan Srbija. Drinu i Srbiju drži Svetislav M. Ćirić. Na Trgu fra Grge Martića 2 dućan je Isaka Konfortea. Milan Markičević je u Štrosmajerovoj bb, J. J. Neuer u Kralja Petra bb (tel 23-51), a Jerko Fabiani, "čuveni radioaparati, zastupnik, vrši popravak svih mogućih radioaparata", s dućanom je u Aleksandrovoj 48. 

Radioaparat je u ovo vrijeme skup. Košta koliko namještaj za građansku spavaću sobu, s bračnim krevetom, dva noćna ormarića i psihom.Radioaparat je čežnja za svijetom. On svako mjesto na zemaljskoj kugli čini dohvatljivim, bliskim. Zeleno svevideće oko radioaparata zamijenit će brodove i željeznicu, zaustaviti vrijeme, ukinuti tuđinu. Besmrtan je čovjek koji okreće veliki kolut, i pomiče se od Rima, preko Beograda, Berlina, Atene, Washingtona, prelazi bijela mora i šumne pustinje u kojima se ne razabiru ljudski glasovi ni glazba; besmrtan je on, besmrtni i neranjivi su svi njegovi, jer je, najednom, zahvaljujući radioaparatu svako mjesto jednako blizu i daleko, i svako je vrijeme sada. Zato bi svi da imaju radioaparat, idu kod majstora Fabijanija, koji nepogrešivo razlikuje one koji imaju novca od onih čiji je radio u snovima. Ali i s jednima i s drugima on s jednakim poštovanjem i pažnjom razgovara kada mu uđu u radnju. Sve su to mušterije. Jednima prodaje najmodernije radioaparate, a s drugima sanja veliki san o bratstvu svih ljudi koji slušaju radio.

Sarajevo je grad u dubokoj kotlini, okružen planinama, po kojem od kraja listopada do početka travnja popadaju teški jorgani magle. Sve to smeta radiosignalu, i zato aparat mora biti kvalitetan, antena ispravna, i po mogućstvu negdje visoko na krovu. A kad se tako učini, od Sarajeva do Istambula, od Sarajeva do Moskve, od Sarajeva do Londona nema ama ni pedalj.