Fra Jeronim Vladić: Prije potopa

Piše: Miljenko Jergović

U sarajevskoj Velikoj gimnaziji, koju sam bio u neprilici pohađati, kateheta je bio fra Jeronim. Istina, na to je mjesto postavljen tačno sto godina prije nego što ću maturirati, ali kako se škola u međuvremenu nije rušila ni renovirala, reklo bi se da smo gazili po istim hodnicima i svojim dlanovima oblikovali i vajali iste kvake i rukohvate.

Fra Jeronim Vladić, krsnim imenom Mate, rodio se u Ustirami 2. ožujka 1848, opismenjavao se kod župnika u rodnome kraju, da bi spreman stigao u fojnički manastir, kod strica fra Ante Vladića. Pokazao se vrlo darovitim, kako za nauku, tako i za kršćanske pobožnosti, tako da je uskoro, 1860. dospio sve do Carigrada, gdje je završio franjevačku školu na talijanskome jeziku. Filozofiju i teologiju studirao je u Đakovu i u Rimu. Bio je temeljit čovjek, vrlo cijenjen u franjevčkom redu, a bio je i pjesnik: u duhu vremena i revolucionarno-prosvjetiteljskih navada svoje subraće, sastavljao je deseterce.

Ramljaci

Rama, odakle je fra Jeronim rodom, jedna je od najčudesnijih južnoslavenskih zemalja. Namjerno govorim – zemalja, jer se taj komadić svijeta, vrlo jasnih prirodnih granica, označenih planinskim vrhuncima, koji ima svoju mikroklimu i svoje običaje, te svoj vrlo poseban svijet – većinom katolički i hrvatski, dijelom muslimansko-bošnjački – nalazi negdje između Bosne i Hercegovine, i nije krivo posmatrati Ramu kao posebnu zemlju, premda ne griješi ni onaj koji će reći kako je Rama u Bosni, i kako tu velike priče i filozofije nema. Ime je ova zemlja dobila po rječici, koja danas, skoro, više i ne postoji, jer je, kao i srce Rame – potopljeno. Rijeku i zemlju progutala su dva akumulacijska jezera, Ramsko i Jablaničko, pod kojima su ostala čitava sela, drevne nekropole i groblja, crkve, turski drumovi, ali i jedna mala velika kulturna povijest, a s njom i dugi niz porodičnih povijesti. O ovome kraju Televizija Sarajevo i Televizija Zagreb snimale su, nakon potopa, dokumentarne filmove, Ramljaci su se nakon 1990. znali požaliti da ih je potopilo zbog njihova kremen-hrvatstva i ustaškoga naslijeđa iz onoga rata, ali bliže istini je, ipak, da je ramska Atlantida nastala iz potrebe za električnom energijom, pri čemu inženjere napretka povijest nije zanimala, kao što ih, uostalom, ni u drugim prigodama nije zanimala.

Ramljaci su u povijesti i u narodnome pamćenju uvijek bili svoj svijet, čvrst u uvjerenjima, tvrdoglav i kad treba i kad ne treba, tradicionalno religiozan, naprosto drukčiji od svojih bosanskih i hercegovačkih susjeda i sunarodnika. Nesreću su dočekivali spremno i nesentimentalno, i ginuli su u svim ratovima. Na području Rame započeo je 1993. sukob između Hrvata i Muslimana (koji će imenom tek postati Bošnjaci), nekoliko je vrlo krvavih tačaka na njezinome zemljovidu… I sa svim tim, Rama kao da je ispala iz romana Gabriela Garcije Marqeuza.

Rama

Fra Jeronim je, kao mnogi učen čovjek njegova doba, bio opsjednut svojim zavičajem. Imao je potrebu da sve sačuva i zapiše, dokumentira. Tom lokalnom pričom – posve fratarskom, kao da ju je izmislio i nadopričao Ivo Andrić – fra Jeronim stvarao je ravnotežu univerzalizmu svoje znanosti i univerzalizmu same Katoličke crkve. Knjigu “Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu” napisao je kao mlad čovjek, bilo mu je trideset i koja, i objavio je u Zagrebu 1882. Ispod autorova imena, naravno, stoji “franjevac bosanski”, a djelo je imalo dvostruki moto: fragment iz spjeva Osvetnici, fra Grge Martića, te Ovidijev citat – “Et pius est patriae facta referre labor.” Osim što je odužio svoj ovidijevski dug, uvjeren u snagu i važnost onoga što je zapisano, fra Jeronim Vladić je tako svjedočanstvo o svojoj malenoj i zaturenoj zemlji predao na čuvanje u Zagrebu, gdje tada Ramljaka sigurno nije bilo u znatnijem broju – tko zna je li bilo ijednoga, koji je, također, u nekome širem, europskom smislu bio malen i zaturen, premda je, istini za volju, u tadašnjem Zagrebu izlazilo više dnevnih novina nego danas.

Stotinu i devet godina kasnije, malo pred zadnje ratove, Ramljaci su u zavičaju reizdali fra Jeronimovo djelo, tako ga spasivši od zaborava, a možda i od fizičkoga nestanka. Pisana raskošnim jezikom, u dobroj književnoj tradiciji bosanskih fratara, ova je knjiga multidisciplinarna po sadržaju i piščevim interesima, ali je žanrovski vrlo čvrsto određena. Ispripovijedana u dahu – ili pravilnije rečeno: tako da čitatelju djeluje kao da je u dahu izrečena – načinom iskazivanja na rubu usmene književnosti, u govornome ritmu, lagana za čitanje, pisana je za puk, ali tako da je može čitati, i iz nje saznavati, i vrlo učen svijet. Ovakvih se zavičajnih bedekera nađe i danas u bibliografijama darovitijih fratara, ili mjesnih knjižničara, nastavnika hrvatskoga jezika, entuzijasta, a nastavljaju se na istu, nekoliko stoljeća staru tradiciju bilježenja, pisanja kronika i zavičajnog fabuliranja. Za dobre pisce ovoga posve bosanskoga žanra, kakav je fra Jeronim Vladić, karakteristično je da njihovi bedekeri i povijesni pregledi ne zastarijevaju, nisu podložni literarnim modama vremena, i jednako su uzbudljivi i zanimljivi nakon stotinu godina.

Fra Jeronim Vladić nije bio blag čovjek, pun razumijevanja prema svima, kakav bi, valjda, trebao biti u skladu s odnedavna u Zagrebu prihvaćenim stereotipima o bosanskim franjevcima. Suprotno tome, bio je oštar, pomalo prijek i vrlo borben. Iako je prošao svijeta, i bio u Stambolu dok je taj grad još bio bosanska prijestolnica, fra Jeronim nije bio za diplomacije. Srčano se, u vrijeme Prvoga svjetskog rata, borio za opstanak franjevačke zajednice, kao i za svoj gladni i obezglavljeni katolički narod, koji je ostao bez muških glava, izginulih u Bosanskoj i u drugim carskim i kraljevskim regimentama, od Soče do Galicije, i nije u tome nastojao biti pretjerano delikatan. A u fra Jeronimovom životopisu stoji i da je bio “zauzet za čistoću vjere i moralnost svoga puka”. Bio je starodrevan fratar, redovnik iz otomanskih doba. Umro je u samostanu na Šćitu, u Rami 25. lipnja 1923, te će ovoga ljeta, 2013. godine, njegov svijet obilježiti fra Jeronimovu godišnjicu. Teško da će o tome doći glas do Zagreba. Je li zato što je ovaj grad narastao u odnosu na vrijeme kada je fratar u Dioničku tiskaru 1882. nosio rukopis, ili se, naprotiv, Zagreb u međuvremenu fatalno smanjio? Bit će da se smanjio, a dokaz tome upravo je činjenica što lokalne haramije i zaštitnici njegova slavnog imena bjesne na ovakva pitanja, a pitce šalju, baš kao da smo u 1941. ili 1945, u mjesta njihova rođenja.

Djevojački grob

Rama je imala još svojih pisaca, kao i onih koji su ovom zemljom bili inspirirani, ali najzanimljiviji literarno-putopisni tekst o Rami i jednoj ramskoj legendi napisao je Ćiro Truhelka, veliki etnolog, arheolog i povjesničar, prvi kustos, a zatim i direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu i urednik njegova Glasnika. Truhelka je bio podrijetlom Čeh, jedan od naših najdarovitijih pisaca, iako se nikada nije bavio fikcionalnom prozom. Rami je posvetio priču “Djevojački grob”, koja je kao znanstvena rasprava ili znanstveni esej, prvobitno objavljena u Glasniku Zemaljskog muzeja. Započinje Truhelka: “Čovjeku se stručnjaku koji put dešava, da se od njeg ište odgovor na pitanje, koje s njegovom znanošću nema baš nikakva posla, a ipak mu odgovora nije moguće uskratiti… Što se od mene tražilo, bilo je ovo: tamo negdje u visokoj planini, u kraškoj, divljim škrapovima izbrazdanoj pustinji stoji samotan djevojački grob, a djevojke sa svih strana, često iz velike daljine, hodočaste k njemu, da se pomole Bogu i da se molitvom utješene vrate kući. Niti zna povijest svetaca, niti koja legenda, niti franjevačka kronika išta o toj bezimenoj djevojci, kojoj hrle i katoličke a koji put i muslimanske djevojke kao na proštenje, te ju je narod zaodjeo svetačkim nimbusom; a šćitski fratri brižni za duševni boljitak svoga stada, bili su u neprilici, kako da se vladaju prema toj svetačkoj legendi, koja se pred njim nalazila tako reći ‘in statu nascendi’ (u svom nastajanju)… U toj dvoumici pozvaše me šćitski fratri, da kao čovjek nauke reknem svoju o tom djevojačkom grobu…” A zatim slijedi Truhelkina investigacija, dostojna najuzbudljivijih britanskih detektivskih serija, čije razrješenje nije, međutim, nedvosmisleno, jer takvo ne može ni biti u ovoj vrsti istrage.

Legenda o djevojačkom grobu nije izolirana u epici i mitologikama naših krajeva. Tako da ni grob na Vran planini nije jedini, ali je priča o Divi Grabovčevoj, onakva kakvom ju je ispripovijedao Ćiro Truhelka i kakva još uvijek, makar i iskvarena modama vremena, živi u Rami, jedna je od ljepših i literarno izazovnijih narodnih priča. U Zagrebu se, pobliže na Jelačić placu, za Divu Grabovčevu ne zna po Ćiri Truhelki, nego, kako je i red, po Marku Perkoviću Thompsonu.