Edip na Facebooku

Posljednje godine života majka je provela na Facebooku. Otkriće društvenih mreža ne samo da je bilo posljednji veliki događaj u njenom životu nego je tada, 2009. godine, u svojoj šezdeset i osmoj, nakon dva srušena braka, desetak rasturenih veza, jednoga neurednog i plitkog majčinstva i tolikih zapuštenih poznanstava i neuspjelih prijateljstava, pronašla idealan oblik svoje društvenosti.

Piše: Miljenko Jergović, Sumnjivo lice

Imala je dvjestotinjak prijatelja prema kojima je bila dobra i brižna, i koji je – što je veoma važno – nijednog trenutka nisu opterećivali. Bili su njeni tamagočiji, a ona će im ostati do kraja odana. Dok je bolovala, uzdajući se u čudo ozdravljenja, zamišljala je kako će doći do svoga radnog stola, sjesti za kompjutor, svim svojim virtualnim prijateljima i prijateljicama objaviti da joj je bolje. Posljednjih devet mjeseci provela je bez cigareta i Facebooka. Nikotin joj nije nedostajao, ali prijatelji jesu.Tada je Facebook zamijenio ljudska prava i demokraciju. 

Dvije su godine otkako je umrla, a meni još uvijek na privatnu mail adresu stižu elektronski obrasci u kojima mi ona nudi – prijateljstvo na Facebooku. To, možda, i ne bi bilo tako čudno i zazorno da imam profil na Facebooku ili da sam prisutan na nekoj drugoj društvenoj mreži, ali ne samo da nije tako, nego mi baš nikada nije na um palo da na takav način komuniciram. Mrtva se majka od žive razlikuje po tome što je živa znala da ne želim biti na Facebooku. Njene posmrtne ponude mogao bih ovako shvatiti: Facebook je garant čovjekove besmrtnosti, jer, eto, i moja mrtva majka okolo nuđa prijateljstva. Ponudu njenoga hladnog srca morat ću, nažalost, odbiti. Osim što u njoj ima nečega incestuoznog, ne želim biti na društvenim mrežama. I naravno: ne zanima me ni prizivanje duhova. Kada bi mi se, doista, javila iz groba, ne samo ona nego i svi moji mrtvi, uključujući Krležu, Thomasa Manna i Aliju Đerzeleza, ne bih otvorio profil na Facebooku.

Tada je Facebook zamijenio ljudska prava i demokraciju

Nekoliko mi se puta u životu dogodilo da neke ljude smatram prijateljima. Osim u dva-tri slučaja bila je to fatalna greška, zamjena identiteta, lažno predstavljanje. Ali što je to s dvjestotinjak, uglavnom nabrzinu stečenih prijateljstava moje pokojne majke? Ili s tisućom prijatelja koliko ih, kako sam čuo, imaju neki moji poznanici? Jedna od stvari koja se majci sviđala na Facebooku, i koja ju je istinski uzbuđivala, tako da je i mene – još dok je bila živa – krenula nagovarati da se otisnem na društvene mreže bila je što su joj se javljali ljudi iz njene rane mladosti, i još neka daleka izgubljena rodbina. Zamisli koga bi sve opet mogao sresti, govorila je, dok je mene hvatao užas od toga da mi se život tako presuvrati i preokrene, i da mi se vrate sva ona lica iz ranih vremena, iz djetinjstava i osnovnih škola, uključujući, zlo i naopako, i sve one moje prve i neostvarene ljubavi. Sve što mi od toga treba imam u sjećanju i u uspomenama. Ono što je baš valjalo iskoristio sam u pričama, romanima, novinskim člancima, i zašto sve to oživljavati putem Facebooka?

Facebook je stvorio opasnu iluziju o popularnosti, i o njenoj važnosti u ljudskome životu. Facebook je, drastičnije od tabloida, stvorio iluziju o važnosti takozvanog javnog mišljenja u svemu i svačemu. A javno mišljenje može i smije biti važno samo – na biralištima i pri brendiranju higijenskih uložaka. Dobro, ne samo higijenskih uložaka, nego i svih drugih potrebnih i bespotrebnih proizvoda. U svemu drugom, mišljenje javnosti ne samo da je suvišno, nego je i opasno, jer je javnost uvijek, ali baš uvijek – huškačka. Danas huškaju na Olivera Frljića, sutra će huškati na nekog drugog, i već se sasvim uklonilo s pameti da bi o kazališnim predstavama smio govoriti samo onaj koji ih je i gledao, i ima tri dana škole i gledateljskog iskustva da ih i razumije, a da se Frljića može uniziti i poništiti samo ako se ponište svi koji su u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni, ali i širom Europe hvalili i nagrađivali njegove predstave. Trebalo bi pokrenuti pješaštvo i avijaciju da se od Olivera Frljića načini nedarovitog provokatora, kojeg treba protjerati nazad u njegov Travnik (ili u Tuzlu – kako u posljednje vrijeme njegovu zavičajnost pogrešno navode pojedini Facebook hejteri…). Ako je za tu stvar dovoljno “mišljenje javnosti” iskazano uz pomoć Facebooka, tada imamo ozbiljan problem. Tada je Facebook zamijenio ljudska prava i demokraciju. Ali ne moramo o Frljiću, možemo i o Židovima, Srbima, homoseksualcima, antifašistima… Ako javnosti prepustimo pravo na mišljenje, tada nitko tko nije javnost neće imati prava da misli. A javnost nisu oni koji misle svojom, a ne javnom ili Facebook glavom.

Novine su sve ono što Facebook ne želi i ne može biti

Postoje zanimanja čiji je smisao da budu mimo javnosti, uz dlaku, ili – kako se to nekad lijepo govorilo – mimo svijeta. Recimo, već spomenuta profesija kazališnog redatelja je upravo takva. Ili profesija novinara. Pisca. Kada ste političar, naročito u demokratski zapuštenoj zemlji, vaše je da težite za simpatijom što većeg broja punoljetnih pripadnika svoje zajednice, ali kada ste pisac, svejedno u kakvoj zemlji, ne samo da ne trebate nikom biti simpatični, nego je simpatičnost simptom da ste promašili s profesijom. Na pravog se novinara njegov čitatelj ljuti. Prave su novine one s kojima se čitatelj svakoga jutra svađa, ali ih, ipak, kupuje. To je razlika između novina i Facebooka: na Facebooku svi su prijatelji, čak i ako su hejteri, ili baš zato što su hejteri, dok u novinama prijatelja nema, a ne bi smjelo biti ni hejtera. Novine su sve ono što Facebook ne želi i ne može biti.

Novine su javna platforma niza individualnih glasova, Facebook je privatna plaforma na kojoj se uspostavlja kolektivno mišljenje. Facebook je trg na kojem svatko može reći što misli, i svatko tko ima guzicu na trgu i Facebooku ima pravo na mišljenje, dok bi novine trebale biti – akademija. Trebale bi, ali, nažalost, uglavnom nisu. Novine su posljednja brana individualnog mišljenja pred javnim mnijenjem. Bez novina nema demokracije. Bez obzira na eventualnu urednu izbornu proceduru, bez novina se demokracija pretvara u ruljokraciju.

Prije tačno deset godina, ožujka 2005, Facebook je izašao izvan ograda sveučilišnog kampusa na Harvardu, i postao javna stvar. Nekoliko mjeseci kasnije, u kolovozu, registrirana je internetska domena Facebook.com, a u prosincu iste godine mreža je imala već pet i pol milijuna korisnika. Danas ih je milijarda i pol, živih, ali i mrtvih. Na Facebooku još uvijek nije reguliran fenomen umiranja i sahranjivanja, pa nam zato mrtve majke nude nešto što se žive ne bi usudile. Ne bi Edip bludno zgriješio da se nije petljao po društvenim mrežama. Ne bi s uma sišao, a za njim i bogatija polovica čovječanstva.