Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Dalmatinska, snježna večer

30. 05. 2016. u 09:33:00

Shares: 0

Jedna fotografija Velije Hasanbegovića...

Već mjesecima tragam po internetu za jednom fotografijom. Nisam u tome vješt. Tehnika mi nije jača strana. Kao ni potrage bilo koje vrste. Kada nešto tražim, obično to ne nađem. Ali tražeći o tome mislim, nadopisujem i nadmaštavam predmet svoje potrage, sve dok ga tako dobro ne upoznam da ga više i ne moram naći. Imam ga, premda ga nisam našao.

Sasvim sigurno znam da ta fotografija postoji. Premda me, tražeći ju, hvatala sumnja da je, možda, nisam izmislio. Ili mi se u sjećanju nešto pobrkalo. A možda sam fotografiju samo sanjao, i nisam osvijestio svoj san, nego se neprimjetno iz jednoga svijeta preselila u drugi, iz sanjanoga u zbilju. Jer i to se događa.

Ali na kraju, ipak, sigurno znam da ta slika postoji. Vidio sam je prije godinu, dvije, možda i tri, na stranicama Radiosarajevo.ba. Bila je zima i u tom je gradu pao veliki snijeg. U gradu u kojem sam se rodio i u njemu živio do navršene dvadeset i sedme. Sa četrdeset sam znao da se nikad u njega neću vratiti. Danas u taj grad više ne odlazim, i osjećam se pomalo protjeranim. Nema u tome ničega dramatičnog. Nakon što ratovi prođu, u obična mirnodopska vremena u kakvima danas živimo, protjerivanje je stvar subjektivnog osjećaja. U tuđini ti je komotno biti manjinac, u rodnome gradu si ponižen svojim manjinstvom. I onda u jednom trenutku prestaneš tamo odlaziti.

Ono što je nekad bio tvoj rodni grad danas su samo kulise. I kao sve kazališne kulise one traže priču i redatelja da tu priču ispripovijeda. Bez priče i redatelja iritantna je praznina i pustoš kazališnih kulisa. Nemam priču za ovo Sarajevo, a kada bih je i imao, ne bih se uživljavao u ulogu redatelja. Meni pripada neko drugo Sarajevo, koje mi je sasvim dovoljno za jedan život. Konačno, ružne su nove predstave s kulisama posuđenim iz starih predstava.

Ali fotografija o kojoj je riječ važna mi je zato što se na njoj vidi onaj prethodni grad, njegova atmosfera i bit, iako je fotografirana sad, u vremenu kada ja više tamo ne dolazim. Fotograf nije snimio kulise, nego je snimio jedan živ prostor, iako se u tom prostoru ne vidi ništa živo, ako živi nisu svjetlo, strma sarajevska ulica i snijeg.

Noćnu fotografiju Dalmatinske ulice, snimane odnekle s mejtaškog platoa, snimio je Velija Hasanbegović. Mislim da tog čovjeka nikada nisam sreo, a siguran sam da ga nisam upoznao. On se u gradu pojavio u vrijeme kad mene više nije bilo. Na međumrežju nalazim informacije o njemu: rođen u Višegradu, preživio ratno protjerivanja, a na neki način i vlastitu smrt... Dakle, jedan je od onih fotografa, na um mi padaju Damir Šagolj i Tarik Samarah, koji su se tim poslom – a katkad i tom umjetnošću – počeli baviti slijedom ratnih okolnosti. Oni stižu nakon Strašnog, oni su postmilomirovski naraštaj, i to je vidljivo na njihovim fotografijama. Samarah i Hasanbegović – premda on desetak godina mlađi zamišljam ih u istoj generaciji – ostali su pri crno-bijeloj fotografiji, dok Šagolj snima kolore. I Šagolj je po motivima svjetski, a njih su dvojica lokalni. Paradoksalno, to je njihova prednost. Umjetnici i fotografi-zanatlije, kao i pisci, pa i filmski redatelji i vizualni pripovjedači, imaju sreće kad mogu biti lokalni. Što je svedeniji, uži, marginalniji i lokalniji njihov svijet, to je bolje. (I ovo je predosjetio Strašni kada je Pariz i jednu parišku kafanicu počeo tretirati na način na koji je tretirao Sarajevo: kao svoj uski i povlašteni prostor...)

Velija Hasanbegović, koliko sam mogao vidjeti na internetu i u svojoj dugoj potrazi za onom jednom nenađenom fotografijom, ima dva svoja lokalna svijeta: onaj razrušeni, spaljeni i opustošeni svijet kojemu bi se, da nije bilo rata, vraćao kao rodnome kraju i dosadnom zavičaju, i koji bi mu u tom slučaju, vjerojatno, bio savršeno neinspirativan, i svijet Sarajeva, koje slika na neki drukčiji, ali ništa manje autentičan način.

Svijet Višegrada je svijet fragmenata, muslimanskih žena skamenjenih lica, bez suza, bijesa i zakašnjele patnje, aktivista, privremenih povratnika, ruševina, poluspaljenih uspomena, svijet napuštenog zavičaja u koji nema pravog povratka, niti ga može biti, jer onaj već davni rat nikada nije završen i nigdje nema pravde za one koji su protjerani, kojima su kuće razrušene, a bližnji pobijeni. Na svakome pedlju zemlje Bosne, kao i u Višegradu, postoje oni koji su tu većina i oni koji su suštinski obespravljena manjina. Istina je da nam se prošlosti razlikuju i da su jedni počišćeni u  krvavom istrebljenju, a drugi su naprosto (svojom voljom) iseljeni, ali u sadašnjosti sve je to isto, i jednako se gleda na manjince i tuđince gdje god takvih po Bosni ima. Pa su tako i Hasanbegovićeve fotografije toga manjinskog i prognanog svijeta dijelom i slike svakoga drugog bosanskog manjinskog i prognanog svijeta. Toliko su lokalne da su univerzalne, opće.

Sarajevo, pak, viđeno kroz dvadesetak fotografija s njegovim potpisom, na koje sam nailazio, i na onoj jednoj koju nisam našao, nego je se samo sjećam i u sjećanju je, vjerojatno, nadoslikavam, djeluje kao grad s vrlo snažnim identitetom i atmosferom. Hasanbegović na tim slikama ne izbjegava ljude, ali u središtu je, ipak, arhitektura. Dok registrira vizure grada, istodobno ih pretvarajući i pretapajući u neku svoju crno-bijelu grafiku, koja, sama po sebi, često ima vrijednost likovnoga, umjetničkog rada, on portretira Sarajevo mudro i dosljedno izbjegavajući sva opća mjesta toga grada, one poglede koji su već toliko puta zabilježeni da djeluju posve lažno ili one vizure koje su već sasvim potrošene bilo u žanru ratnih i mirnodopskih razglednica, bilo na fotografijama dobrih sarajevskih i stranih fotografa. Hasanbegović je, ako to nije pretjerano reći, prvi poslijeratni portretist toga grada, čiji je zadatak (možda) obnoviti njegova lica i vizure.

Sarajevo je, naime, dijelom uslijed rata i hiperprodukcije i potrošnje ratnih vizura, a dijelom uslijed višedesetljetnog svođenja grada na vlastitu razglednicu – čemu je, opet, doprinijelo i svo ono slikavanje u vremenima Zimskih olimpijskih igara, nakon Dubrovnika vizualno najistrošeniji i najpoopćeniji naš grad. Onaj prizor grada s kraja filma Valter brani Sarajevo, koji se prethodno već bio trošio na starim razglednicama, ili prije toga na grafikama i crtežima sarajevskih veduta s kraja devetnaestog vijeka, postao je tako nepodnošljiv da ga oči ne mogu gledati. Skoro onako nepodnošljiv kao slika Dubrovnika s gradskom lukom, slikana s tarace hotela Argentina ili s ceste prema Konavlima. Pa slika spaljene Vijećnice, čija je arhitektura djelovala poput savršene scenografije za antičku tragediju, ali je, na žalost, tisućama puta fotografirana, a za njom i slika obnovljene Vijećnice, kao i one prethodne Vijećnice od prije pedeset ili stotinu godina, negledljiva je fotografskom oku. Dijelom je razlog u diletantskom trošenju jedne vrlo markantne sarajevske vizure, a dijelom i u činjenici da je Vijećnica, nacrtana u tom zaslađenom i kičastom pseudomavarskom slogu, preslatka je, prenakićena i, zapravo, ružna građevina. Ta je ružnoća, istina, izbrisana i poništena kroz sto i dvadeset godina upisivanja Vijećnice u poglede, sjećanja i podsvijesti onih koji su u tom gradu živjeli, ali ona nanovo biva problematična oku fotografskog objektiva. Ili oku onoga tko kroz taj objektiv s pameću gleda.

Velija Hasanbegović je onaj koji izmišlja novo lice Sarajeva. Način na koji on na svojim fotografijama restaurira grad u svakom je pogledu vrijedan pažnje. U tom poslu nema uljepšavanja, krivotvorenja i laganja, kakvim se bave snimatelji gradskih razglednica i fotografija koje će biti upotrijebljene u fotomonografijama što će ih izdavati turističke agencije, patriotski nakladnici i, općenito, čeljad bez mjere i ukusa. Njegove slike su doslijedno crno-bijele, često snimane noću, s jakim kontrastima sjene i svjetla, ispunjene nekom dobrom atmosferom i – što je neobično a važno – ne samo da su starije i pametnije od ovoga današnjeg, radikalno pomlađenog i kulturno rekoncipiranog Sarajeva, nego su mnogo, mnogo starije i od samog fotografa.

Slika koju tražim, koja mi je stalno na umu i kroz koju, zapravo, promatram rad Velije Hasanbegovića – čovjeka o kojemu, inače, ne znam ništa, nisam se raspitivao, niti sam o njemu bilo s kim razmijenio jedne riječi, a njegove fotografije i jedva neki biografski podatak poznati su mi isključivo s interneta – predstavlja u fizičkom, ali i u duhovnom smislu moj najuži zavičaj. S toga mjesta, tamo gdje se Mejtaš obruši prema gradu, tamo gdje pločnike od kolovoza odvajaju rukohvati od šupljih metalnih cijevi, postavljeni prije četrdesetak godina, malo prije nego što će se na livadi ispod Doma izviđača posaditi osamdeset osam stabala za druga Tita, s tog mjesta ja svakoga dana i dan danas izlazim u svijet. To mjesto sanjam, tu razgovaram s mrtvima, tu je, izvan vremena i realnog prostora, sve ono što zapravo jesam. I što je najvažnije: to mjesto izgleda upravo onako kao na toj zimskoj fotografiji Velije Hasanbegovića.

Kada pišem o Sarajevu, zapravo pišem o jednome izmišljenom gradu, koji je, možda, nekada postojao, ili ga nije ni bilo. Velija Hasanbegović se, čini mi se, bavi nekim sličnim poslom. On fotografira neko svoje Sarajevo, i ispočetka stvara jedan, možda, izmišljeni grad, koji je bez obzira na objektivni, kemijsko-fizikalni karakter medija fotografije, možda nekada postojao, ili ga nije ni bilo. Ono što me uzbuđuje jest to što je u svom veličanstvenom i uzaludnom poslu taj čovjek snimio nešto što se poklapa s mojom slikom grada. Može biti da dva izmišljena Sarajeva čine jedno cijelo stvarno Sarajevo.