Apokalipsa u sinagogi

Putopis Ulicom Jugoslavenske narodne armije (3)

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Na uglu trga ispred Narodnog pozorišta bio je sat. Tu stojiš, pod tobom je zaljuljana zemlja, i gledaš negdje visoko, u kazaljke. Još uvijek ne znaš što te kazaljke pokazuju, ne možeš iz njih pročitati vrijeme, i to te zbunjuje. Čini ti se da je  čitanje vremena iz odnosa velike i male kazaljke tako zamršeno i krupno znanje da ga nikada nećeš savladati. Uplašen si time, općenito si uplašen svijetom u kojem si se našao, i svud okolo samo su potvrde tvome strahu, klopke i aveti na granici sna i jave, koje ti još uvijek nisi svjestan, jer su ti dvije i pol godine, i ovo je jedno od tvojih najranijih sjećanja. Nono te poveo u šetnju do Hotela Pošta, i sad te požuruje, pokušava te pokrenuti tako zagledanog u kazaljke. Tada prvi put u životu pitaš: koliko je sati? On ti odgovara, i tu sjećanje prestaje u nekoj vrsti filmskoga reza. Ne znaš što je bilo dalje. Ni ja ne znam, dok te pokušavam vidjeti tu kako stojiš, i gledaš u ulični sat koji odavno više ne postoji.

Na pozorišni trg gledao je izlog Čarkadžijine krojačke radnje. Njemu je Nono nosio odijela na prepravku. Kasnije će Čarkadžija biti naš komšija na Sepetarevcu. Njegova je bila ona kuća na uglu Abdićeve. Ali ni on, kao ni Nono, nije bio duga života. Uz Čarkadžiju je sve do sredine pedesetih bila urarska radnja koju je držao neki banatski Švabo. Ne znam kako se zvao, a ni ti mu ne trebaš izmišljati ime. Bio je samac, vječiti neženja, šutljiv čovjek. Njemu je Nono svakoga ljeta donosio svoj službeni džepni Zenith na čišćenje. Urar bi pregledao sat, upitao koliko kasni (jer svaki pravi sat kasni, a loši satovi brzaju), Nono bi uvijek odgovarao isto – četiri minute na sedam dana! - dobro je to, govorio je urar - samo ga redovno navijajte, svakoga dana u isto vrijeme – i navijao je Nono taj sat sve do smrti, svakoga jutra u šest, prije brijanja. Kada je umro, ti si naslijedio sat, nosio si ga u džepu kao gimnazijalac i student, ali nisi ga mogao navijati svakoga jutra tačno u šest. To je bio razlog što službeni Zenith Franje Rejca danas kasni šest minuta na sedam dana.

Dijagonalno prelaziš ulicu, od urarske radnje prema zgradi gospođe Emilije Heim i njezine sestre Marije. Još uvijek nije podignut Energoinvestov neboder, dovršavat će ga u ljeto 1969, i ti ulaziš u haustor pored kojeg će dvadesetak godina kasnije niknuti samoposluga, na mjestu gdje su sada dva prizemna stana. Haustor je vrlo uredan, a djeca kad u haustor uđu tiha su kao da su u kazalištu, jer ih roditelji plaše strašnim komšijom Džemidžićem. Dolaziš do sandučića za pisma, njuškaš okolo, zaviruješ, ali unutra nema pošte.

Nekoliko koraka niže prolaz se prema Templu, ili Radničkom univerzitetu Đuro Đaković, koji će nakon još jednog prevrata i smaka svijeta postati Bosanski kulturni centar. Kratko se održavala služba Božja u novoj sefardskoj sinagogi, moderno projektiranoj, u svoje doba najvećem sefardskom hramu u Europi. Takav je, lijep i prostran, izgrađen pomalo i iz inata. A inat, vidjelo se mnogo puta, nije dobra preporuka domovima molitve i pobožnosti. 

Inatili su se sarajevski Sefardi svojoj braći u vjeri, sarajevskim Aškenazima, s kojima nikada nisu uspostavili harmonične odnose – jer su ih smatrali Nijemcima, Švabama, pa su ih tako i zvali, i dugo im je trebalo povjeruju kako su i oni samo Jevreji – pa su podizali jednu od najmodernijih i najljepših građevina u Sarajevu, na kojoj se prepoznavalo i bogatstvo i drevna kultura zajednice, njena ukorijenjenost u ovome gradu. Iako su, većina njih, bili siromašniji od Aškenaza, slabije obrazovani, tradicionalno udaljeniji od Europe, njihov je hram ispao ljepši, moderniji, po svemu impresivniji od aškenaske sinagoge na lijevoj obali Miljacke, jedne stilski vrlo sumnjive, kičaste građevine, koja se, paradoksalno, pozivala na neku folklornu, posve nestvarnu prošlost i tradiciju, te je po tome sličila na zgradu Vijećnice, još jednu građevinu koja se srodila sa Sarajevom, postajući jedan od znakova grada, ali za koju nipošto ne bismo mogli reći ni da je lijepa, ni da je skladna u vremenu u kojemu je podignuta. Podižući Templ, inateći se švapskoj braći, sarajevski su Sefardi podigli jednu od najljepših i najsuvremenijih građevina u ovome gradu, koja je do danas – na žalost bez ozbiljnije konkurencije – ostala najskladniji i najduhovniji Božji dom podignut u Sarajevu od dolaska Habsburga i Europe u ovaj grad. Njemu u slavu pognimo glave, kleknimo nad sudbinom onih koji su se tu trebali moliti Bogu, i nad zajedničkom odgovornošću svih rođenih i nerođenih Sarajlija za način na koji je 1941. dovršena jevrejska povijest Sarajeva...

Templ je kratko bio sefardski hram. Zgrada je pogođena u prvome njemačkom  bombardiranju Sarajeva, a zatim opustošena od domaće halaše. Nakon rata jevrejska zajednica poklonila je Templ gradu. Hram je prenamijenjen u dom kulture i u kino u kojem su puštani, uglavnom, filmovi iz holivudske B produkcije. Nekoliko godina pred rat kino je zatvoreno zbog slabe rentabilnosti i pošasti videoteka. Za vrućih ljetnih dana, u tom si kinu nalazio osvježenje. U srpnju i u kolovozu, kada bi se tvoje društvo spustilo na more, i danima bi šetao gradom a da nikoga ne sretneš, dolazio si tu, uglavnom na projekcije od 11 ili od 15, i meditirao uz film na širokom platnu. Otpuštao si svaku brigu, prepuštajući se tako molitvama onih kojih više nema, dok je s visokih stropova sipio po tebi prah nebeskoga blaženstva, donoseći mir i mislima pružajući lakoću kakvu više nikada nećeš osjetiti.

Jednom tjedno, ili rjeđe, Templ se pretvarao u koncertnu dvoranu. Arhitekt je u toj sinagogi ostvario savršenu akustiku. To je dio njegova zanata, ali ne uspijeva uvijek jednako, kao što ni u najboljih graditelja violina svaki instrument nije jednako  zvonak i zvučan.

Izlazak iz dvorane Radničkog univerziteta Đuro Đaković, izlazak iz Templa uvijek je bio zasljepljujući. Nije to bio prelazak iz tame na svjetlo, nego si iz jednoga optičkog prostora, u kojemu svaka neživa stvar, kao i svako ljudsko lice, zadobivala  drukčije obličje, prelazio u drugi optički prostor, pod živi nebeski svod, koji je također imao oblik kupole, i nikada toga nisi bio tako svjestan kao tada. Vani bi obično bilo toplije: zrak je suh, tako da šušti u ustima i hrska pod zubima, zrak je kao u Sahari, i to tijelu godi, kao što mu je godio i ulazak u Templ. Najbolje je, zapravo, naizmjence ulaziti i izlaziti iz hrama iščezlih sefardskih Jevreja, svakoga dana, tjedna i mjeseca. I ti tako ulaziš i izlaziš, dok okolo prolaze godine, od 1978. kada si prvi put sam ušao u to kino, sve do njegova zatvaranja, i na kraju mirne duše možeš reći da si proveo više vremena u sinagogi, nego bilo koji pobožni njujorški Jevrej, Galicijske zavičajnosti, Singerov zemljak, koji se ljudima na jidišu ruga i veseli.

Nekoliko koraka dalje, niz Ulicu Jugoslavenske narodne armije, još jedna je knjižara: beogradski Nolit. Tu ideš poslije filma. Subotom, ako je projekcija od 11, film traje do jedan, i imaš više od pola sata za gledanje knjiga. U pola dva knjižarka i knjižar postaju nervozni, ona se odnekle pojavljuje s kantom i krpom, i briše crveno-crne linoleumske pločice kojima je prekriven pod. To je znak da je vrijeme da ideš. Ne shvatiš li, uskoro će ti reći, i pritom će ti mokrom krpom slučajno preći preko cipela.

Subota, krajem svibnja 1981. U kinu RU Đuro Đaković od 11 igra američki film o vijetnamskom ratu. Ništa ne znaš o filmu, ali su te privukla imena glumaca. U  velikoj dvorani, u koju stane više od tisuću ljudi, stotinjak je namjernika, raspoređenih svaki u svome redu i u svome uglu, čuje se samo krckanje slanih koštica, zvuk po kojem se tih godina prepoznavala tišina. Slijede preduge najave budućih filmova, akcionih komedija sa Budom Spencerom i kung fu spektakla po budističkim hramovima, u kojima igraju anonimni nasljednici Brucea Leea, za koje se među tapkarošima pred kinima Prvi maj i Sutjeska priča da su mlađi brat, rođak, daidžić Maloga zmaja. Počinje film, duga i mračna špica, vodeni prizori indokineskih prašuma, a zatim i nalet helikoptera uz Wagnerove Valkire, i kasno pojavljivanje Marlona Branda, odmetnutog pukovnika, komandosa koji je sišao s uma, na kojeg šalju atentatore. Film je razvučen, malo se toga zbiva, ali bi u tom hipnotičkom ritmu, usred sinagoge, među duhovima, mogao ostati danima, dok ti se pred očima izmijenjuju slike, brekču motori riječnih glisera, po vodi se pale vatre, a miris petroleja, koji se tih godina osjećao u svim sarajevskim kinima, osim u Dubrovniku i Tesli, tvoje nosnice imaginiraju kao miris napalma.

Dok izlaziš van, čini ti se da si doživio nešto nestvarno, što ti se do tada događalo samo kada bi čitao neku veliku i snažnu knjigu, Gole i mrtve Normana Mailera, Lelejski goru Mihajla Lalića. Nekoliko ti je trenutaka trebalo da se dozoveš, i prepoznaš koja je stvarnost prava: ona iz dvorane iz koje si upravo izašao, ili ova u kojoj prelaziš dvadesetak koraka do knjižare Nolit.

Ušao bi, ali je gotovo. Knjižničarka te ljutito pogleda. Gotovo je, kaže, i briše pod. Gotovo je, ponavlja, ponosna što si zakasnio. (Dok vas oboje tako gledam s visine, kao figure na ulici sagrađenoj od lego kockica, sasvim mi je blisko tvoje zaprepaštenje. Da, film je trajao dva i pol sata. I samo tada, kada si ga prvi put gledao, bio je izgubljen pojam o vremenu. Svaki sljedeći put kada bi gledao taj isti film, pogledavao si na sat, i sve je već trajalo jako dugo, jer to više nije bilo film o odmetnutome američkom komandosu, o gologlavnom Marlonu Brandu koji sporo i teško izgovara riječi, nego je to sad bio film o tebi koji prvi put gledaš film o odmetnutom komandosu, o helikopterima-valkirama i o ratu koji će tek doći u Sarajevo, najavljen u kasno proljeće 1981. u desakraliziranome sefardskom hramu, rijetkim subotnjim kino gledateljima...)

Ali nije više ta subota, vrijeme je iznova poteklo, naprijed ili natrag, i ti ulaziš u knjižaru, prilaziš vrtuljku s novim izdanjima i biraš. Kupuješ naslove iz edicije Sazvežđa, žučkaste knjige sa crveno-crnom tipografijom, knjige o teorijskoj lingvistici, antropologiji, običajima mikronezijskih urodženika i poetikama romantizma. Neke nećeš ni otvoriti, druge ćeš uzalud pokušavati da čitaš, neke će, više puta pročitane, biti među najvažnijim knjigama u tvome sazrijevanju, dva-tri sveska edicije Sazvežđa nosit ćeš sa sobom sve do Zagreba, pronositi ih kroz svoja podstanarstva i kroz svoje falšne ljubavne veze, raspakiravao ih i ponovo pakirao u kartonske kutije donesene iz kvartovske samoposluge, ali nikad ih, eto, nisi izgubio. Za mene su danas dragocjenost, koju si mi sačuvao u vremenu, bez obzira na promjene raspoloženja, ukusa i identiteta. Još je važnije da si mi sačuvao sjećanje na njihovu knjižaru, na okolnosti kupnje i vrijeme izlaska iz kina, malo pred kraj radnoga vremena. Samo za tih nekoliko sačuvanih knjiga edicije Sazvežđa i za tri kultne knjige Bore Ćosića (Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, Tutori i Priče o zanatima), znam pouzdano gdje sam ih i kada kupovao.

Što je to u bivšoj Nolitovoj knjižari u Ulici JNA što se tako upisuje u memoriju svake kupljene knjige? Nije brkati knjižar, ni knjižarka koja rastjeruje kupce brišući pod, ali možda jest malo uzdignuti položaj ove knjižare, u odnosu na ulicu. Treba se uspeti uza tri stube. Kao na oltar, izdignut nad ulicom. Gledani kroz izlog knjižare Nolit, prolaznici djeluju nekako maleni i pognuti, a čovjek u knjižari je svećenik, onaj koji će s Bogom srediti stvari i preporučiti ih njihovoj milosti. Čudno da knjižar i knjižarka nisu tako vidjeli svijet pod sobom. Ili je mrzovolja bila emocionalni okvir njihova svećeništva...

Danas, s jeseni 2013. na tom je mjestu antikvarijat Preporod. Lijepa, vrlo uredna knjižarica starih knjiga, koju je otvorio čovjek kojeg sam prve godine rata viđao kako na ulici prodaje stare knjige. Rijetka su mjesta u Sarajevu koja održavaju iluziju vremenskoga kontinuiteta, i čuvaju sjećanja prethodnoga grada i prethodnih ljudi. Ova je knjižara upravo takvo mjesto.