Anton Lušina, klesar crkvenog oltara

Putnik koji se automobilom provozi niz onu široku aveniju, koja se nekad zvala Kolodvorska, pa Vojvode Putnika, da bi u ovo vrijeme nosila ime Zmaja od Bosne, provest će se između dvije crkve, prva s lijeve strane nailazi katolička, crkva Presvetog Trojstva, zdesna slijedi pravoslavna, crkva Svetog Preobraženja. Malo zatim slijedi grad, njegovo povijesno središte, ono što su u neka prethodna vremena njegovi stanovnici nazivali gradom, nazivajući sve ono prethodno posebnim imenima i nazivima, koji su prirodno sugerirali da Alipašino polje, Čengić vila, Dolac malta još uvijek nisu Sarajevo. Danas, vjerojatno, jesu, jer su u međuvremenu izumrli ili su raseljeni oni koji su smatrali da nisu.

Crkvu Presvetog Trojstva gradio je vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, u žaru evangelizacije, a bogme i nacionalizacije bosanskoga glavnog grada. U to vrijeme svud naokolo bilo je, uglavnom, pusto polje, po kojemu su u rasulu i bez urbanistički sređenog rasporeda nicale doseljeničke prizemnice. Tu bi svoj dom zasnivali radnici okolnih tvornica i željezničkih radionica, kućni podvornici, fizički radnici, nosači, konobari i niži činovnici, privučeni gravitacijskim silama novoustanovljene metropole sa sela u okolini grada i iz vazda gladne i siromašne Hercegovine, te šire, iz Dalmacije, Like i inih pasivnih južnoslavenskih krajeva u Monarhiji.

Doseljeno stanovništvo bilo je većinski katoličko, Stadleru je važno bilo naglasiti i - hrvatsko, te ga je nadbiskup nakanio okupiti i sjediniti crkvom, onom novosagrađenom, novosarajevskom, koja će onda omogućiti dalje djelovanje Crkve u poslovima evangelizacije, ali i prostog zemaljskog i prizemnog okupljanja ljudi oko zajedničke nacionalno-političke ideje. Početak dvadesetog vijeka vrijeme je još uvijek nesigurnih identiteta, lova na ovčice i na jaganjce, u kojem nadbiskup nipošto nije želio zaostati. Ako ih ne sakupi on, sakupit će ih netko drugi. Vrijeme je to boraca za radnička prava, socijalista, narodnjaka, prvih komunista i marksista, koji bi mogli okupiti sav taj svijet, pa ga na kraju, ne daj Bože, okrenuti i protiv Crkve.

Stadler je najprije namislio da će u Novom Sarajevu graditi kapelu. Ali odmah zatim, usred navale novih Sarajlija, predomislio se i odlučio graditi crkvu, za koju zapravo nije imao novca. Previše je toga nadbiskup gradio po Sarajevu, čak i za kriterije bečkih vlasti i vrhovnog vladara koji je baštinio apostolsku čast na zemlji, pa im crkva u toj nigdini, skupa s novom župom za koju je 1902. izmolio dopuštenje od države, svakako nije mogla biti po volji.

Angažiran je Josip Vancaš, službeni crkveni graditelj i građevinski savjetnik Vrhbosanske nadbiskupije, koji je, u skladu s logikom epohe, neznatno varirao nekoliko svojih osnovnih ideja i nacrta, te je tako i novosarajevsku crkvu zamislio prema modelu svoje već sagrađene crkve Uznesenja Marijina na Stupu. Vancaš je gradio u historicističkom duhu, stilom u kojemu se prepoznaju različite epohe, koji je, zapravo, bio kao izmišljen za Bosnu i za Sarajevo, gdje niti su postojale stilski jasno određene i sačuvane zapadnjačke građevine, niti je mogla postojati svijest o tome da se na licu građevine prepoznaje lice jednoga vremena.

Gradio je mnogo, i bio neka vrsta žive štanc mašine za proizvodnju kuća različitih, uglavnom javnih, namjena. Projektirao je 102 stambene kuće, čak 70 crkava, 12 škola, 10 banaka, 6 hotela, 10 palača, 10 vladinih i općinskih zgrada. Jednako se baveći enterijerima i eksterijerima, Vancaš gradio sve što je zahtijevao duh vremena, a naručivao pouzdani naručitelj i investitor. Premda nije imao umjetničkih ambicija, niti je arhitekturu doživljavao kao umjetnost, prvi se pozabavio bosanskom tradicijskom gradnjom, o njoj je pisao i zamišljao nekakav bosanski stil u arhitekturi, ali niti je imao uvjeta, niti je imao načina da takvo što pokuša ostvariti.

Josip Vancaš nije bio čovjek iz velikog grada i široke kulture, nije bio Bečanin, nego je, premda rođen u madžarskom Sopronu, od oca poštanskog činovnika, bio iz Farkašića na Kupi, sela u kojem danas živi stotinjak ljudi, a ni u njegovo vrijeme nije bilo znatno veće. Bio je marljiv i discipliniran provincijalac čiji talent nikada nije mogao biti do kraja definiran, ali su njegove građevine postale ne samo dijelom sarajevskih i bosanskih vizura, nego su urasle u identitete svijeta koji je pokraj njih rastao.

Stadler je munjevito prihvatio ponuđeni projekt - uostalom, tad nije ni bio običaj da se projekti odbijaju - te je u rekordnom roku sagrađena crkva. Kamen temeljac blagoslovljen je 14. svibnja 1905, a crkva je bila dovršena i posvećena već 18. studenog 1906. Blagoslov kamena temeljca proveo je sarajevski kanonik, budući Stadlerov nasljednik Ivan Evanđelist Šarić.

Unutrašnje uređenje crkve, uključujući i vitraže, bilo je u duhu vremena i mjesta, ali i brzine s kojom je crkva građena. Zidove je 1906. oslikao neki češki slikar, e da bi ih šezdeset i dvije godine kasnije, po narudžbi tadašnjeg župnika, nanovo maljao i nove slike načinio sarajevski slikar Ante Martinović. Oltarnu sliku prvobitno je naslikao hrvatski slikar Oton Iveković, ali ni nje danas tamo više nema, sklonjena je u župni stan, budući da je i postradala u burnom protoku vremena.

Kipove pri oltaru, svetih Augustina i Josipa, klesao je Dragutin Morak, danas gotovo sasvim zaboravljeni hrvatski vajar, bečki đak koji u Zagreb dolazi 1882. na poziv graditelja zagrebačke katedrale Hermana Bollea, postaje prvi učitelj modeliranja na tek ustanovljenoj Obrtnoj školi, a zatim i autor začudnog broja skulpturalnih dekoracija na reprezentativnim zagrebačkim fasadama, crkvenim pročeljima i oltarima.

Morak, kao ni Iveković, kao ni Vancaš, nije bio umjetnički genij, nego samo dobar, čak i sjajan zanatlija, majstor da kopira ili da prenese duh velikog svijeta u naše male provincijske metropole, te - što je, možda, i najzanimljivije - jedan od onih, mahom bezimenih i zaboravljenih primijenjenih umjetnika s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća koji su radili na onim sitnim detaljima s arhitektonskih i inih vizura grada, da bi stotinjak i više godina zatim proizveli neke vrlo čudne efekte u oku promatrača: naime, po Moraku i drugim još bezimenijim obrtnicima, koji su stvarajući u Zagrebu usporedo radili i u Sarajevu, proizlaze sitne sličnosti između dva različita grada. Kada ih izdaljine gledaš, čini ti se da nema dva različitija u ovome dijelu svijeta, ali kad im se primakneš, čim im se zagledaš u fasade, uđeš u haustor, zađeš po stanovima visokih stropova i crkvama, spopadne te neka milina i osjećaj da ih je s istim marom gradila ista ruka i da nisi daleko otišao ako si napustio jedan grad i došao u drugi.

Crkva Presvetog Trojstva preživjela je svu sarajevsku povijest dvadesetog vijeka. Najprije kratko doba modernizacije, koje je potrajalo do 1914, a onda zatim prvu Jugoslaviju, u kojoj je sagrađana ona druga crkva, pravoslavna, što nosi ime Svetog Preobraženja, i četiri strašne i krvave godine Nezavisne Države Hrvatske, kada je mjesnu Crkvu na krajnje problematičan i kompromitantan način s nadbiskupskog trona vodio onaj koji je u ulozi sarajevskog kanonika 1905. blagoslovio kamen temeljac novosarajevskog hrama. U socijalističkoj Jugoslaviji, u kojoj je postojala deklarirana sloboda vjeroispovijesti, sarajevski će katolici četrdeset i pet godina plaćati danak prošlosti, i za ustaše, i za NDH, i za ustaškog nadbiskupa Ivana Šarića, da bi zatim došao novi rat, nakon kojega će katolika i Hrvata malo-pomalo iz Sarajeva nestajati. Nesretnim slučajem to će nestajanje dobro doći baš svakom od tri razarajuća bosanskohercegovačka nacionalizma.

Tokom opsade, od 1992. do početka 1996. crkva je bila posred linije fronte i na udaru metaka, mina i granata koji su dolazili s Grbavice. Pucanje po hramovima, čiji god ti hramovi bili, svakako je manje zlo od pucanja po ljudima, i ne može se ni pretpostaviti koliko je puta crkva slučajno puta pogođena, a koliko su je puta namjerno gađali. Originalni vitraži su joj gotovo sasvim uništeni, pa jedva da postoji traga radu slavne bečke radionice Eduarda Kratzmanna, koji je, možda, bio i najvredniji od svih umjetničkih intervencija u crkvi i na njoj. Nakon rata obnovu je vitraža, dijelom po uzoru na one stare, uništene, provela radionica Stanišić (Atelje Stanišić) iz Sombora, porodična umjetnička radionica koja je ustanovljena dvije godine nakon što je izgrađena novosarajevska crkva, i preživjela je, bez obzira na blagodati socijalizma i ukidanje privatnih obrta, sve do današnjih dana. Povijest ove radionice sama je po sebi zavrijedila priču.

Ono što nije moglo biti znatnije oštećeno, a zbog čega su mi u šetnji grobljem misli odlutale do Crkve Presvetog Trojstva, jest njezin glavni oltar. Težak i masivan, možda i malo predimenzioniran, načinjen je od bijelog dalmatinskog kamena i crvenkastog mramora iz okolice Sarajeva. Isklesan u radionici sarajevskog klesara Antona Lušine, koji su njegovi radnici postavljali i uglavljivali pod strogim majstorovim okom, oltar je isti onakav kakav je bio i prvoga dana. Kamen ne stari, ne tamni i ne blijedi, kamen traje.

I tako sam se na Barama, na katoličkoj parceli, najednom zatekao pred sjajnom, moćno isklesanom crnom uspravnom pločom, s brončanim reljefom na kojemu je lice glavara grobnice, čije ime u istom času, možda, ne bih ni prepoznao, ali zato velikim slovima piše Anton Lušina, a manjim, kako i pristoji, klesarski majstor. Ispod su datumi rođenja i smrti: 29. V. 1859. i 20. VIII. 1934. Pa prigodni motto onih koji su u tom trenutku žalili za njim: “Bio si dobar i pravedan, neka ti plati dobri Bog!” Nad njim su u grobu još su Ida Lušina, vjerojatno supruga, i Anton mlađi, sva je prilika sin.

Grobnica Antona Lušine po svoj je prilici prenesena na Bare s nekog od tri stara katolička groblja, Svetog Mihovila, Svetog Josipa ili, što je najmanje vjerojatno, s groblja na Stupu. Razlog preseljenju mogla je biti neka od ne tako malobrojnih intervencija u prostoru, kada bi se zbog gradskih potreba sužavao prostor groblja. Najveća takva intervencija, od koje je nepovratno postradalo pravoslavno groblje Svetog Mihajla zbila se pred Olimpijadu, pri izgradnji obilaznice i tunela na Ciglanama. No, sigurno je da Anton Lušina i njegovi nisu tada seljeni, jer se tom prilikom nije trebalo dirati u katolička koševska groblja.

O Antonu Lušini znamo samo to da je bio Slovenac i da je negdje oko koševskih grobalja imao veliku klesarsku radnju. Kako je, opet u skladu s običajima vremena, potpisivao svoje radove - barem one veće, ako je manje uopće i radio - tako se i dan-danas mogu vidjeti dobro očuvani Lušinini nagrobnici na Svetom Mihovilu i Svetom Josipu, a dva-tri potpisa našao sam i na pravoslavnim grobljima. Očito da je Lušina bio među glavnim sarajevskim klesarima svoga doba. Radio je za Crkvu i za boljestojeću sarajevsku gospodu, uglavnom za Nijemce, Čehe, Poljake, kuferaše raznih vrsta, koje je smrt zatekla u Sarajevu ili su, tko zna kako i zašto, obitelji zasnovali u tom gradu na kraj svijeta.

U ono vrijeme kada je on klesao, ljudi su se sahranjivali tamo gdje su i umrli. Nije bilo mogućnosti, a samim tim nisu postojali ni običaji da se pokojnici prenose u neke daleke zavičaje. Zahvaljujući tome Sarajevo je steklo svoja neobična, multikulturna i višejezična groblja. Živi se u ovom gradu danas sporazumijevaju na jednom do dva materinja jezika, dok se mrtvi na Svetim Mihovilu, Josipu, Marku i Mihajlu međusobno razumijevaju na devet jezika, koliko sam ih prebrojao na njihovim nadgrobnicima. A ako računamo ona dva groba s engleskim, te jedan s finskim natpisom, jezika je jedanaest. Toliko ih, vjerujem, na Barama nema, iako mi je teško provjeriti, pošto je ovo groblje mnogo prostranije.

U dnu Lušinina nadgrobnika, sagrađenog tako da bude dobra reklama solidnosti majstorova posla, te spomen ne samo na čovjeka, nego i na njegovu radnju, prepoznatljiva je ljubičasta naljepnica Tvrtke za pogrebne usluge Pokop, zadužene da skrbi o gradskim grobljima, na kojoj piše ovako:

“Obavijest: mole se srodnici ukopanih osoba ili druga lica koja vode brigu o ovom grobnom mjestu da se u što kraćem roku jave u najbliži grobni ured.”

Slijedi adresa, te broj telefona. Ovakve naljepnice stoje na stotinama, možda i kojoj tisući nadgrobnika, na Barama, te na katoličkim i pravoslavnim koševskim grobljima. Riječ je o grobovima za koje se duže od deset godina nije platila godišnja grobnina koja, čini mi se, iznosi osam maraka. Ali ne može se, kao što čovjeku na um pada, platiti, recimo, stotinu godina unaprijed, nego se mora plaćati godinu za godinom ili najviše pet po pet godina. Dakle, u Pokopu vode računa o tome da nadgrobnik na groblju stoji dok god je živih ili - što je vjerojatnije - dok god je prisutnih srodnika ukopanih osoba ili drugih lica koja vode računa o grobnom mjestu, te da, čim oni umru, ili se isele u Kanadu, Ameriku, Australiju, pa nakon što grobnina deset godina ne bude plaćena, mogu intervenirati po vlastitim zakonskim nadležnostima, tako što će rasturiti nadgrobnik, osloboditi nadgrobno mjesto, a kosti pokojnika preseliti u neoznačenu masovnu grobnicu. Ali, da bi cinizam bio putpun, kosti će biti obilježene, za slučaj da se naknadno pojave srodnici ili skrbnici, da nanovo mogu biti sahranjene u obilježenom grobu.

Anton Lušina, ugledni sarajevski klesar s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, po svoj prilici nema nasljednika. Ako negdje i postoji krv njegove krvi, daleko je od Sarajeva i sasvim sigurno ne zna kakva opasnost prijeti ovome grobu. Vjerojatno ima samo maglovitu predstavu o tome da je jednom neki djed ili pradjed živio u nekom Sarajevu. I ta mu predstava ne znači ništa, kao što mu ugroženi nadgrobnik ne znači ništa.

Prijeteće ljubičaste naljepnice nadležnoga grobarskog poduzeća polijepljene su po nadgrobnicima koji su na Svetom Josipu i Svetom Mihovilu ispisani gotskim pismom i njemačkim jezikom, i koji tu stoje već duže od stotinu godina, kao i na nadgrobnicima onoga pravoslavnog i katoličkog svijeta koji je iz Sarajeva nestajao u posljednjem ratu, ali i nakon rata, izumirući, iseljavajući se, bježeći. O radikalnoj etničkoj rekompoziciji grada može misliti tko što hoće, jesu li Srbi i Hrvati odlazili iz Sarajeva zato što su se plašili rata, zato što nisu htjeli riskirati svoje živote i živote svojih obitelji, zato što su tako željeli, a ne zato što ih je netko tjerao, ili su, možda, odlazili i zato što su se plašili da ih Mušan Topalović ne zakolje i ne baci u kakvu podtrebevićku jamu, i zato što je dženaza tom Mušanu Topaloviću bila druga najveća u suvremenoj povijesti grada, kao i zato što su se u nekom poslijeratnom Sarajevu počeli osjećati kao građani drugog i trećeg reda, ali kako god bilo, temeljita etnička promjena se dogodila, te je nekako i očekivano da sad nema onih koji bi za tisuće sarajevskih grobova godišnje plaćali osam maraka grobnine.

Diljem Europe važe slična pravila za napuštene grobove kao i u Sarajevu. Ali to nikad nisu groblja nekih drugih naroda, etnija, iščezlih ili iščezavajućih vjerskih zajednica. Prekopavaju se i nište obično grobovi većinskog stanovništva, i to oni koji, za razliku, primjerice, od groba Antona Lušine, znamenitog klesara, nemaju nikakvog kulturnog niti memorijskog značaja. Smrt groba tretira se na gotovo jednako ozbiljan način kao i smrt čovjeka. Osim toga, Europljani su osjetljivi prema masovnim grobnicama, onim u kojima leže kosti nestalih naroda.

Zbog svega ovog, a onda i zbog koječega drugog, grobljanskog hodača iritiraju i brinu Pokopove naljepnice. Iritirale bi ga i da ih vidi na preostalim nišanima u Velikom parku ili na bilo kojem od desetina mezarja i mezaristana na obroncima grada. Ali tamo takvih naljepnica nema, budući da nije riječ o grobištima koja su u nadležnosti Pokopa. To je formalni razlog. Suštinski je, ipak, neki drugi. Uostalom, kako živih pravoslavaca i katolika u Sarajevu ima malo, tako ne vlada nikakva gužva za sahranjivanje na njihovim grobljanskim parcelama, te samim tim nema ama baš nikakvog praktičnog i pogrebničkog razloga da se neplaćeni grobovi iseljavaju i da se kostima njihovih mrtvih pune masovne grobnice. Tako ni za mjesto na kojem stoji moćna, lijepa ploča nekadašnjeg klesara sarajevske gospode, koji je klesao i glavni oltar crkve Presvetog Trojstva, Slovenca Antona Lušine, nikakve navale nema.