Ako im je već sila, neka viču: Bijbiju Binbinasr!

Miljenko Jergović
Ako im je već sila, neka viču: Bijbiju Binbinasr!
U ono vrijeme, sjećam se, u onom gradu, kad bismo da nas ne razumiju, recimo nastavnici ili slučajni prolaznici, progovarali bismo šatrovački.

Šatra je bila jednostavna, tradicionalna sarajevska: samo bi se premetnuli slogovi. Ali kako je u ovom jeziku većina riječi dvosložna, i kako je jezična tradicija uvijek starija od naraštaja koji se govorom služi, tako je lako bilo probiti šifru. Elem, nastavnici i slučajni prolaznici uglavnom su razumjeli o čemu je riječ.

Tako je primijenjen složeniji jezični oblik, koji je netko – ne bih se začudio da sam to bio ja – nazvao šatrovački sa reduplikacijom. Tako bi treba (cura, obično dobro izgledajuća) od jednostavne, općerazumljive šatre – batre, postajala babatre ili u sljedećoj fazi babavijatre. Riječi bi se tako nadograđivale, ukrašavale i izvrtale, kao u nekom nadrealističkom jezičnom kalamburu, do potpune nerazumljivosti. Osim što takav govor više ne bi razumjeli oni kojima je trebao ostati nerazumljiv, nastavnici i prolaznici, nisu ga na kraju razumjeli ni njegovi govornici. Ili se meni to samo činilo, pošto mi šatrovački nikada nije bio jača strana.

Problem koji ovih dana imaju HNK Hajduk, njegovi navijači i svi domaći ljubitelji nogometa, što znači i svi iskreni domoljubi, podsjeća na muke onovremenih pubertetlija i adolescenata s pretjeranom razumljivošću jezika kojim su se koristili. Naime, na utakmici protiv Levskog, odigranoj u Dugopolju, jer je na Poljudu održavan nekakav rejv parti, publika je skandirala “Ubij Srbina!”, na što je UEFA kaznila HNK Hajduk novčanom kaznom i zabranom igranja jedne utakmice pred publikom. Uslijedila je opća konsternacija. Najprije, zašto bi prijedlog, izvikan možda i u šali, da se ubije onaj jedan jedini Srbin u Dugopolju i široj okolici, slučajno igrač Levskog, izazvao tako žestoku reakciju europskog nogometnog čelništva? Zašto bi život jednoga čovjeka koji je Srbin vrijedio više od života tisuća i desetina tisuća ljudi na tribinama i okolo njih, po obližnjim selima i Splitu, koji zacijelo nisu Srbi? I na kraju, je li tom bugarskom Srbinu zafalila dlaka s glave, pa da UEFA tako burno reagira?

HNK Hajduk je, međutim, promptno reagirao. Jednako su reagirali i najugledniji nogometni novinari. A možda je na jednak način reagirao i netko ih Hrvatskog nogometnog saveza. Označili su udrugu aktivista protiv rasizma, šovinizma i nacionalizma na nogometnim terenima kao glavnog krivca za cijelu stvar. Oni su, naime, drže u splitskom HNK, a drže jednako i ini ljubitelji nogometa, dojavili UEFA-i što se skandiralo u osamdesetoj minuti utakmice, u trajanju ne dužem od trideset sekundi. Kako je HNK tako munjevito razotkrio vinovnike zlodjela protiv hrvatskog športa i fudbala? Vrlo jednostavno: na čelu rečene udruge čovjek je nesumnjivo sumnjivog imena i prezimena. Tko bi, ako ne on, denuncirao najbolje navijače na svijetu? I zašto bi nekome u Hrvatskoj, osim tom jednom preostalom Srbinu, zasmetalo što je Hajdukova mladost u Dugopolju, svi kao jedan, skandirala: “Ubij Srbina!”

Promatraču sa strane, koji je savršeno ravnodušan prema HNK Hajduku, njegovim navijačima i svim domaćim ljubiteljima nogometa, a samim tim i prema odluci UEFA-e, jedna je stvar zapela za oko, pa zbog nje i sastavlja ovo obraćanje građanstvu. HNK Hajduk jedna je od dvije-tri okosnice suvremene hrvatske kulture, nacionalne samobitnosti i identiteta, te mu stoga u imenu i stoji ovo HNK, pa je neobično da njegovi dužnosnici, kao i neki nogometni novinari, a možda i ljudi iz Hrvatskog nogometnog saveza (tog HNS-a među domoljubnim HNS-ovima), tako beznačajnim, sitnim i neizgovorljivim drže hrvatski jezik da im je nevjerojatno da bi UEFA i bez tog jednog preostalog hrvatskog Srbina, aktivista kontra rasizma i šovinizma, mogla znati što su to najbolji navijači na svijetu, svi kao jedan, skandirali u osamdesetoj minuti, u trajanju ne dužem od trideset sekundi.

U splitskom HNK, te u nogometnim rubrikama hrvatskih novina, a možda i u HNS-u, egzotizirali su hrvatski jezik. Pretpostavili su da je mnogo manji i beznačajniji nego što on doista jest. Otklonili su s pameti da širom Europe još uvijek postoje katedre za hrvatski jezik, da u svakoj europskoj zemlji ima po dva-tri, ako ne i deset, sjajnih književnih prevoditelja s hrvatskog i na hrvatski, koji ne samo da razumiju što znači “Ubij Srbina!”, nego su rečeni uzvik u stanju prevesti u skladu sa svakom od stotinu i deset značenjskih konotacija. Zaboravili su da širom Hrvatske, pa čak i u Dugopolju i okolici, ima Njemica, Francuskinja, Engleskinja, Poljakinja, Belgijanki, Šveđanki, koje su se poudavale za Hrvate i naučile hrvatski jezik. Svaka od njih savršeno precizno razumije što znači “Ubij Srbina!” Pa onda svi ti stranci što su se naselili po obali i po unutrašnjosti, zaljubljenici u hrvatsku kulturu, a ne samo u hrvatske prirodne ljepote, naučili su njezin jezik i razumiju ono što razumijemo i mi koji smo se sretnim ili nesretnim slučajem rodili u njemu.

Ideja da bi UEFA mogla nerazumijeti uzvik “Ubij Srbina!” ako im ga ne prevede neki Srbin, u suštini predstavlja potcjenjivanje hrvatskog jezika i kulture. 

Na neki način ga svodi na šatrovački s reduplikacijom, na govor skupine nedoraslih zavjerenika, koji slučajnim prolaznicima bacaju petarde među noge i prepadaju po haustorima nastavnice glazbenog. Možda hrvatski jezik i nije ništa više od toga, ako se svijet promatra s tribina nogometnog igrališta u Dugopolju (na Poljudu, u Maksimiru, na San Siru, svejedno…), ali nije loše znati da mimo te perspektive, koliko god ona bila domoljubno uzvišena, postoje i neke druge perspektive. One kompliciraju stvari, i zbog njih je u načelu svejedno vičeš li “Ubij Srbina!” na hrvatskom, na srpskom, bosanskom, crnogorskom i srpskohrvatskom, ili na engleskom jeziku. Koliko god to nekome izgledalo nevjerojatno, sa stanovišta ove naše babilonske civilizacije, razumljivost riječi izgovorenih na hrvatskom jedva da je manja od razumljivosti riječi koje su izgovorene na bilo kojem drugom jeziku. Recimo, na mandarinskom, koji govore stotine milijuna ljudi. Jedan smo, naime, rod. U tome je ljepota stvari, ali u tome je i prijetnja našoj urotničkoj misiji, našemu zajedništvu u paroli izvikanoj na Dugopolju.

U splitskom HNK ni ovaj put, kao ni inače, nisu imali nikakvih primjedbi na ponašanje svojih navijača. Rasizam oni osuđuju načelno. Konkretni će biti samo u slučajevima rasističkih ispada u Nišu, Beogradu i Kruševcu, a možda i u Johannesburgu. Ista bi bila stvar i s navijačima Dinama, e da su kojim slučajem navijači tog nogometnog kluba skandirali “Ubij Srbina!”. O reprezentaciji da i ne govorimo. Sve su to najbolji navijači na svijetu, sve dok ne uznemire Janicu Kostelić. Ili sve dok naša hrvatska narodna kazališta ne budu primorana da osude, da kazne, da se pospu pepelom, jer će im u suprotnom biti uskraćena mogućnost igre. Tada, ali samo tada, i “Ubij Srbina!” može biti neprihvatljivo. Tada, samo tada, najbolji navijači na svijetu postaju huligani. Tada, možda tada, hrvatski jezik opet biva nešto više i veće od Uefi nerazumljive navijačke šatre.

U ona vremena navijao sam za NK Željezničar. Zato što mi je djed bio željezničar, i zato što je imao jednu od prvih članskih knjižica tog kluba. Njegova kćerka, moja majka, nije se bavila navijaštvom. Moj otac je, pak, bio melankolični dinamovac. To je bio osnovni razlog zbog kojeg nisam mogao navijati za Dinamo. Kakav bi to bio život, kakvo navijaštvo, kada bismo svi navijali za isti klub?

Nakon što je 1972. postao prvak države, Željezničar je u godinama mog odrastanja, uglavnom, tavorio u donjem dijelu tablice. Borba za opstanak bila je stalni imperativ kluba. Ostalo je tako sve do mojih gimnazijskih dana, a onda i onog konačnog debakla u posljednjom minuti utakmice s Videotonom. Bio je to kraj.

Svih tih godina Željine borbe za opstanak morao sam imati i rezervni klub. Za koji će mi srce zaigrati u gornjem dijelu tablice. Nekoga tko će se junački držati, i na kraju bolji biti od očeva Dinama. Bio je to Hajduk. Tempi passati. “Bilo pa prošlo, sad ga jebaji”, kako u jednoj pjesmi kaže veliki pjesnik moga nekadašnjeg grada. Nekad se vjerovalo da je uz mjesto i datum rođenja doživotan i klub za koji navijaš. Ali nije tako. Iz razloga koji su izvan mene i mojih sentimenata, danas mi je svejedno kako je igrao Željezničar, kako je igrao Hajduk.

Ali uza svoje bogato pubertetsko-adolescentsko iskustvo, vjerujem da imam dobar savjet za Hrvatsko narodno kazalište Hajduk i njegove navijače, najbolje na svijetu. Ako moraju skandirati ono što su skandirali u osamdesetoj dugopoljskoj minuti, a vjerujem da doista moraju i da je riječ o prisilnoj radnji ili snažnom identitetskom imperativu – jer tko si i što si ako ne vičeš “Ubij Srbina!”, mogao bi netko pomisliti da si Srbin – neka se posluže lukavstvom uma i jezika, neka primijene šatrovački s reduplikacijom. Bijbiju Binbinasr! Ili: Bijbiju Binbinavijasr! Nema te UEFA-e ni tih Srba koji će ih razumjeti, a oni će zadovoljiti potrebu. 

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" ne odražavaju nužno stavove  i mišljenja redakcije portala Radiosarajevo.ba.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije