Teorija sjekire

Piše: Elvis J. Kurtovich

Nova godina nam je naturena kao vrijeme kad nešto kao resetujemo brojčanik na "fići", nešto kao gledamo unazad i unaprijed... "sumiramo rezultate"... Je li to baš prirodno?

Evo šta o svemu tome kaže čovjek koga vaš kolumnista poštuje kao svog gurua. Ovu kolumnu naprimjer pišem gurajući miša po podloški sa njegovim likom, a knjige koje nam je poklonio stoje na strateškim mjestima našeg radija (jedna iznad miksete, jedna pored procesora i RDS kodera) i štite naš radio od uroka. Poslušajte:

Priznavali je mi ili ne - prođe još jedna teška godina. Svima teško, svi kukaju - a meni bila uspješna! Brojim nešto, preračunavam - nikad nisam imao više para! (Valja li to tako, u vremenu krize, hvaliti se? Jeli to moralno prema mojim čitateljima kojima su zbog neplaćenih računa isključili internet, pa ovu kolumnu jadni čitaju grebući se o komšijin wireless?)

Postoji li opasnost da me neko pita da mu pozajmim para? Ne postoji... Rodbina i prijatelji ne čitaju moju kolumnu, a i da čitaju - znaju da im ne bi pozajmio... :)

Posao i ljubav su uvijek u drugom planu u odnosu na zdravlje. Kako tu stojimo? Opet u protekloj godini nijedan dan bolovanja! Hoćete malo da vam pozajmim zdravlja?

Šalu na stranu - uvijek se teško živjelo i uvijek je život bio težak. Čak sam o tome napisao i pjesmu koju je uglazbila grupa "Zaklonišće prepeva":

Kakav je da je - ovo je jedini život koji imamo. I oko nova godine je period kad puno razmišljamo o prolaznosti života. Prisjećamo se prošlih Novih godina. Gdje smo tada bili, gdje smo sada... Prisjećamo se dragih ljudi koji nam nedostaju... Posebno je mladost svima najljepši dio života. Mnogi ljudi provedu mladost u siromaštvu, ratu, bolestima...i  onda im se desi da starost dočekaju situirani... čak i oni se prisjećaju (teške) mladosti i govore: "E jeste nam lijepo bilo..."

I sada se dešava nešto što vaš pola vijeka star kolumnista ne pamti. Cijeli svijet je u krizi i više nije aktuelna Mujina misao uz vica: "Ako krene propast svijeta i nuklearni rat - ja odoh u Njemačku!"

Ali nekako, kao da su ljudi u Bosni manje zabrinuti za budućnost i manje gledaju sve crno u odnosu na susjede i šire. Možda smo mi naivniji? ("neće komšija na komšiju" sindrom). Ili smo preživjeli takve užase i bili na takvom dnu da nam naprimjer gubitak posla ili pad životnog standarda nije "nešto što bi baš moglo pokvarit raspoloženje".

Popularni stav "samo nek' ne puca" koji vjerovatno već ulazi i u naučna istraživanja...

O toj činjenici tokom ovih prazničnih okupljanja razgovarao sam sa našim kolumnistom, uglednim publicistom Ahmedom Burićem. On putuje i razgovara sa raznim ljudima pa je razgovarao i sa jednim vrhunskim zagrebačkim doktorom o toj temi. Volio bih da vam on napiše šta mu je doktor rekao, da ja sad ne prepričavam.

Zainteresovala ga je i moja "teorija sjekire" koju izlažem svim prijateljima zabrinutim za budućnost. Ja im kažem otprilike ovako: "Najgore što ti se može dogodit ako ostaneš bez para je da ti isključe struju i vodu. U tom slučaju za hranu se prijavi kod tetke Zilhe u Narodnu kuhinju. Neće te odbit. Struju pozajmi od komšije. Vodu nosi u kanisterima, bez straha da će pucati na tebe, i bez gužvi na javnim česmama... A grijanje? Imaš li sjekiru?"

Bure je pažljivo saslušao moju "teoriju sjekire" i dok je odlazio sa Radija reče da bi se moglo nešto napisati o toj teoriji.

Ne stigoh mu reći: E NEĆEŠ VALA BURE! MOJA KOLUMNA IZLAZI 1.JANUARA, PRIJE TVOJE... :)