Sve moje jeseni su tužne

Pjesma za čitanje kolumna:

Kada je TV voditelj upitao konceptualnog umjetnika Toma Gotovca nešto o njegovom performansu u kome je trčao gol centrom Zagreba umjetnik ga je prvo ispravio:

"Ja nisam trčao gol u Zagrebu. Ja sam taj performans izveo u Beogradu. Ja sam po Zagrebu HODAO gol!"

Piše: Elvis J. Kurtović za Radiosarajevo.ba

Da ne ulazimo sada u razlike umjetnikovih vizija tretiranja nagog muškog tijela u zadanom ambijentu, i njegova eksperimentalna variranja između hodanja i trčanja u pomenutim performansima, i upamtimo umjetnikovo prisjećanje na davne "izložbe" koja su otprilike išla u pravcu "da je umjetniku jako bitno skrenuti pažnju potencijalnih ljubitelja umjetnosti na svoje djelo".

U tom smislu se i moja muzička karijera odvijala u ciklusima "ploča - turneja - skandal" ili nekada "skandal - ploča - turneja", a nekada nažalost i kao "skandal - skandal - skandal"...

Bila su to vremena kada je ozbiljni TV voditelj zahvalio Goranu Bregoviću što nije napravio nikakvu pizdariju u toku emisije i kako je svo vrijeme mislio na nesretnog francuskog TV voditelja kome se gost "uživo" skinuo gol u programu! Brega ga je umirio konstatacijom da mi nismo Francuska i da mi kod nas bio dovoljan skandal, o kome bi svi pričali, da on samo izuje cipele "uživo u emisiji", na šta je voditelj brže bolje odjavio emisiju u strahu da mu gost - roker stvarno ne izuje cipele pred TV kamerama...

Moj idol Milić Vukašinović izvanredno je radio te performanse.

Jednom je prije nastupa zasjeo s gazdom diskoteke i u ugodnom druženju uz poneko osvježavajuće piće potpuno ispustio iz (zamagljenog) vida da je već odavno prošlo vrijeme kada bi trebao početi nastup.

I njega i dobro raspoloženog vlasnika kluba na to opomenuli gosti diskoteke koji počeli zviždati nezadovoljni što zvijezda večeri nikako ne izlazi na binu.

Mrzovoljni Mića se sa šanka odgegao prema pozornici, uzeo mikrofon i prije početka koncerta "umirio" publiku riječima: "Šta je, papci, šta zviždite?"

Naravno, dobio je "amplificiranu reakciju publike", no i simpatije nas kolega, koji bi često isto tako nešto rekli "našim cijenjenim konzumentima" - ali nemamo "petlju" kao Mića, posebno kad je "u elementu"...

I često tako pomislim kakav bih ja skandal mogao napraviti?

Krenimo od "malog ka većem" i napravimo mali skandalčić tako što ćemo sada, bez ikakvog smislenog opravdanja, "opet pustiti istu pjesmu" - koja nas je rastužila na početku kolumne:

Kakav skandal može napraviti jedan običan DJ kao što sam ja danas?

Postao sam DJ Elvis, a nekada sam bio poznati muzičar i smijao sam se "di džejevima" (ne mislim na Ramadanovskog i Elvis DJ Kurtovića).

Sjećam se, jednom smo se kombijem vraćali sa svirke i na radiju slušali prijenos nekog koncerta gdje su slavljenice "da bi bile u trendu" pozvale nekoj "svjetskog prvaka u didžejisanju". I nakon što je DJ imao svoju "solo tačku" (haha - punu di džejovskih "solaža") slijedio je kratak razgovor u kome je odgovorio na nekoliko pitanja tipa gdje je osvojio svoju "šampionsku titulu" i tako to...

I kada je na pitanje "koliko treba vremena da bi se savladale osnove di džejisanja?" odgovorio sa: "Pa za osnovne stvari, za neki početak - jedno 2-3 godine..." naš gitarista Dragianni (virtuoz, "Steve Vai škola") krenuo se grohotom smijati...

"Haha - zar treba dvije godine da bi se naučilo povezati gramofon sa zvučnicima i staviti ploču na gramofon!?"

No vratimo se mi našem tužnom jesenjem ugođaju pjesmom Jesenja elegija autora Žarka Petrovića koja će nas još više rastužiti jer je pjeva naš dragi i nikad prežaljeni Kemal Monteno:

Neki dan sam imao izuzetnu čast da sa svojim kolegama s Radija Sarajevo - Dinom i Emirom - budem DJ na partiju za učesnike festivala MESS. Značajna kulturna manifestacija i obrazovani gosti koji ne zaslužuju da ih ja davim starim šlagerima i remiksima pjesama Ekrema Jevrića u dub fazonu.

Tako sam ja našim DJ majstorima samo "davao moralnu podršku" pored pulta, a peglanje publike ostavio sam za kolumnu.

A koga ću maltretirati, dragi čitatelji, ako ne vas?

I zato za kraj po četvrti put slušamo Jesenju elegiju, no moram napomenuti da sam uradio i jednu korisnu stvar.

Primijetio sam da na YouTube servisu nema, prema meni, najbolje verzije ove pjesma koja je u svoje vrijeme bila "zaštitni znak" glumca i pjevača Dušana Jakšića.

Od 1956. g. do starosti, Jakšić ju je snimio više puta, u različitim aranžmanima i s "različitim generacijama muzičkih instrumenata", pa sam se malo potrudio i jučer na YouTube postavio ovu verziju koja je meni najdraža, i koju najčešće vrtim na našem radiju.

Sve moje jeseni su tužne bolje zvuči kada pjeva stariji pjevač, jer to znači da je "to zaista bila ljubav njegovog života", a meni se sviđa neki lagano ironični stil koji stari pjevač ima kad u zrelo doba svoje karijere malo prepatetično pjeva svoj "veliki hit iz mladosti".

Posebno mi se dopada solo na trubi koji krene kao da će zasvirati Cherry Pink and Apple Blossom White (Jabuke i trešnje), ali nakon nekoliko tonova ipak pređe na Sve moje jeseni su tužne.

Pjesma je i u "originalu" 1956. godine namjerno napravljena u "retro" fazonu (već se tada npr. pojavio rock nad roll), a čarobno zvuči i 2015. i podsjeća nas kako je lijepa jesen i kako je razumljiva čovjekova tuga za izgubljenom ljubavi.

Ako možemo žaliti za ljubavi, mada je bolno, to ipak znači da smo još uvijek ljudi - ljudi koji čeznu za "svojom idealnom drugom polovinom".

Uživajte: