Proljeće u meni (pedeset i prvo)

Piše: Elvis J. Kurtovich

Slutimo svi, a i Tarot Milan kaže "da je verovatnoća veća od 90 % da nas uskoro očekuje smak sveta". Ali ono što brine običnog čovjeka u današnjem ludom svijetu je... Kako preživjeti do "smaka sveta"?

Kako dostojanstveno, bez dugova, isključenja struje i pljenidbe imovine dočekati smak svijeta? Al' bolje nam je nego prije mjesec-dva... Jednu tešku zimu smo pregurali i mi na Radiju Sarajevo sa minimalnim štetama. Snijeg nam savio nosač i iskrivio antenu na odašiljaču na Grdonju, ali je program ipak nekako išao svo vrijeme.

U svoj toj frci prošao mi je pedeseti rođendan, i nisam osjetio nikakav naročit osjećaj prolaznosti života. Kako se trudim "problemu prići unaprijed" – nadolazeća kriza pedesetih godina opisana je u prošlogodišnjoj kolumni, kad sam bio tek "ušao u pedesetu“.

Kako više nema Beatlesa, ostaje nam da tražimo najbolje verzije njihovih pjesama koje su snimili drugi izvođači (po mogućnosti na što čudnijem jeziku). Evo pjesme za koju sam dugo sumnjao "da je među najboljim verzijama pjesama Beatlesa", a kad sam vidio početak ovog klipa dobio sam i potvrdu da sam bio u pravu...

Prema nekim starim civilizacijama (i mom omiljenom stručnjaku za tarot) proljeće označava i dolazak Nove godine ("Gde je to uredu da Nova godina bude usred zime? Pa kako da budeš srećan usred zime?")

Standarne proljetne aktivnosti su:

- vaganje i utvrđivanje koliko kilograma treba skinuti do "plaže, peraja, maske i surlice...";
- posmatranje japanskih trešanja u gradu u cilju utvrđivanju trenutka kada će procvjetati. Svaka čast Vuki Zečeviću, Esadi Kirliću i ostalim stručnjacima – ali ova biljka se u zadnjih nekoliko hiljada godina pokazala "na terenu" preciznija u utvrđivanju stvarnog proljeća (koje se obično za nekoliko dana razlikuje od "statističkog". Jučerašnje stanje: Ona trešnja na Obali koja obično prva procvjeta polako pupa i "samo što nije";
- traženje pjesama o proljeću, lastama, visibabama za djecu i odrasle koje ćemo vrtiti našim dragim slušateljima...

Evo jedne nove, koju prošlih godinama nismo puštali, a naletio sam na nju kada sam na Dan velikog snijega radio "Tereza Kesovija vikend". Zove se "Sva su moja proljeća u meni" , autori su Đelo Jusić i Željko Sabol. Ako pjesma istovremeno dobije i 1. nagradu publike i 1. nagradu stručnog žirija - to je znak da je sigurno dobra, a to se ovoj pjesmi upravo i dogodilo 1978. na festivalu "Beogradsko proleće":

Pred vikend sam se malo zadao da istražim život i djelo Deana Martina, jer me je čekalo pisanje najave za portal i puštanje odabranih pjesama za "njegov vikend" na radiju. Brojne su teme o kojima se može špekulisati i diskutovati (npr. Da li mu je mafija pomogla i kako je uspio da se izvuče iz njihovog zagrljaja), ali ono što me je najviše zaintrigiralo je raskid saradnje sa Jerrijem Lewisom, odnosno činjenica da se nikad nisu ponovo okupili na nekom projektu.

Publika je to od njih očekivala, ali ovaj slavni dvojac imao je svoje razloge da to ne učine. Raspali su se na vrhuncu slave, kada su imali potpisane ugovore za nove milionski vrijedne projekte, ali je nešto među njima puklo, i niko ih nije uspjeo nagovoriti da se opet ujedine, sa čime su se u svom stilu i sprdali:

Kako korisnici interneta slabo čitaju novine, evo vam prilike da saznate moje mišljenje o jednoj temi. Nerado dajem intervjue, ali ako su u pitanju ženski listovi rijetko odbijam, da bih održao reputaciju kod svoje frizerke, pošto ona tu vrstu periodike redovno kupuje za svoje mušterije...

Tema ankete u kojoj je i moja malenkost participirala bili su kompleksi.

- Kako prevazići komplekse?
Ako su u pitanju kompleksi zbog, npr., velikog nosa ili malih grudi, posjeta estetskom hirurgu može pomoći, ma koliko to bilo bolno za tijelo i novčanik... Ako je u pitanju nizak rast može se otići živjeti u državu gdje su ljudi nižeg rasta od nas i tamo biti "prosječan". Komplekse siromaštva ne preporučujem liječiti pljačkom banke, jer se lako može otići u zatvor i "nabiti još teže komplekse"...

- Koji vam tuđi kompleksi najviše smetaju?
Smetaju mi ljudi koji posjeduju komplekse hotela, bazena, teniskih terena... Zavidim im jer bih i ja rado imao jedan takav "kompleks"...

- Šta činite za vlastitu "mentalnu higijenu"?
Peglam prijatelje. Zovem ih telefonom, proganjam ih po internetu, zovem "da se moramo hitno vidjeti". Ako oni mene također počnu da peglaju svojim problemima uključim tzv. "autopilot". Ne slušam ih nego automatski odgovaram: "ma biće bolje... tako ti je to u životu.. imaš moju punu podršku".