Profesor - stand-up komičar

Radiosarajevo.ba
Profesor - stand-up komičar

Dobro došli u kolumnu u kojoj autor mladim ljudima preporučuje da budu vrijedni jer rad nikome ne škodi:


U prošloj epizodi naše beskonačne sapunice "Elvis Veličanstveni" opisivali smo mladim čitateljima odustajanje studenata od studiranja građevine. Danas ćemo se vratiti u srednju školu, a tema je "kako mlade ljude najlakše uvjeriti da Druga gimnazija nije za njih i da ima i drugih škola primjerenijih njihovim afinitetima".

Piše: Elvis J. Kurtović za Radiosarajevo.ba

Znači - čim pođeš u prvi razred "ubiju te u pojam" obavezama i kečevima... i ti bježiš u "kaubojsku" gimnaziju, Školu učenika u privredi...

Kako bi to profesor Ekrem Karadža slikovito opisao kada bi se upoznao s novim učenicima: "Prezivaš se X... Šta tebi dođe Y?" - "To mi je stariji brat..." - "A šta ti dođe Z?" - "To mi je sestra!" 

Karadža: I svo troje u  Drugu gimnaziju? PORODIČNA TRAGEDIJA!"

U svojoj kolumni o profesoru Gorazdu Bučaru  - Profesor Gorazd Bučar -  istaknuo sam kako nam je on, kao već zrelim ljudima, objasnio neke stvari, koje npr. ova djeca "prvačići" kojima je predavao profesor Karadža ne bi mogla shvatiti.

Edukacija se kod Karadže sastojala od vike, galame, komandiranja... koje bi ponekad bilo prekidano urnebesnim smijehom učenika.

Karadža je bio neka kombinacija stand-up komičara i diktatora, križanac Jima Carreyja i Benita Mussolinija. ("Ja imam mikromikronske naočale. Ja sve vidim, ja sve čujem... a uz to sam i vrlo duhovit!")

Đaci su vrištali od smijeha kada je on provaljivao - a on je uvijek bio ljut, zgranut, zaprepašten neznanjem svojih učenika ("Otvorite prozor da ova glupost izađe iz učinioce."/"Otvorite prozor da se... da SE UBIJEM!")

Karadžin ulazak u razred ličio je izlasku neke rock zvijezde na binu.

Klupe su bile savršeno poredane, redar bi nervozno provjeravao da li je tabla čista "prema Karadžinim kriterijima", svi bi isprepadano stajali na svojim mjestima i čekali da on furiozno uleti u razred i počne galamiti... a on bi nas dugo mučio igrajući se štekom s druge strane vrata, ili bi provirio glavom pa se opet vratio... a kad bi konačno ušao znao bi naglo prekinuti svoju tiradu i tražiti pomoć: "Jao, nije mi dobro... Dajte mi vode i šećera... Jao, moje srce... DAJTE MI SODE BIKARBONE!"

Profesor Karadža predavao je muzičko, bio je stariji gospodin s razbarušenom frizurom, i kako je moje tadašnje procjenjivanje imidža rock zvijezda zaključivalo "furao se na Beethovena".

Ako smo bili nevaljali - po kazni bi morali ispisati punu kajdanku raznih nota i skala. Ko se pobuni - Karadža samo kaže: "Puta dva!" - "Ali profesore, nisam ja kriv, on je mene prvi gurnuo!" - "Puta četiri!" I dok ti nisi umuknuo, vidjevši da se opravdavanjem samo još više uvaljuješ u glib - skontao bi da za idući čas moraš ispisati 24 pune kajdanke nota!

Naravno bilo je đaka koji su htjeli zeznuti Karadžu. Tako je šaljivdžija Boris Šiber cijeli čas dizao ruku kao da zna, da ga Karadža pita. "Pitajte me, druže profesore, ja znam!" Kada ga je profesor stvarno prozvao, on je, dok je odgovarao, sve vrijeme gledao u svoj dlan, što je Karadži bilo sumnjivo pa je zatražio da pokaže šta ima napisano na dlanu! - "Nema ništa profesore!" - "Izađi pred tablu i pokaži cijelom razredu šta si napisao na dlanu!"

Na to je skrušeni učenik nevoljko izašao pred razred i pokazao dlan na kojem je pisalo "1 - 0", nasmijao se pobjedonosno profesoru u lice i rekao mu: "Jedan-nula za mene, druže profesore!"

Dok su se raja u razredu smijala, namagarčeni Karadža je hladnokrvno prišao svom stolu, otvorio dnevnik, nešto upisao u njega, te se u svom poznatom stilu iskezio Šiberu pokazavši mu ocjenu u dnevniku:

"E sada je rezultat 1-1!"

Kada sam porastao i skontao kako je divna klasična muzika, često se sjetim našeg profesora Karadže koji nam je puštao pucketave ploče klasike i "slagao face" dok uživa u djelima velikih kompozitora. Jednom smo skupili hrabrost da ga upitamo šta misli o grupi Bijelo dugme.

"Bijelo dugme? Jesu li to oni što se uštekavaju u štekere od struje?", bio je nešto načuo o toj vrsti muzike naš profesor...

Ukratko - imao sam 14-15 godina i osjećao da možda nikad više u životu neću prisustvovati takvim "happeninzima" kao što su časovi profesora Karadže. Imao sam misao, koja me i nakon četrdeset godina nije napustila, da je naš profesor genijalni komičar i da je uživati u njegovim časovima isto kao gledati Čkalju!


I došao zadnji čas drugog razreda, opraštamo se od muzičkog i profesora Karadže, on nam dozvolio da donesemo svoje ploče i slušamo na času muziku koju mi volimo. I ja donio ovu ploču i nagovorio profesora da pusti ovu pjesmu "jer je u pitanju rock grupa koja svira klasičnu muziku". Sumnjičavi Karadža je bio zadovoljan početkom pjesme... ali...


Kada spominjemo ličnosti iz svijeta umjetnosti koji utjecali na pokret novi primitivizam, osim glumaca Mirze Tanovića, Vlade Gaćine, Josipa Pejakovića i njegove monodrame Oj, živote... mora se spomenuti i jedan prosvjetni radnik koji je, iako nije volio rock muziku, u ključnim "formativnim" godinama utjecao na stvaraoce iz ove oblasti. Kad god se porječkam sa svojim suborcima koji su pripadali ovom pokretu, a oni počnu vikati, galamiti, urlati, unositi se u lice... ja primijetim sličnost i kažem im:

"Nevjerovatno! Kako stariš - postaješ isti Karadža!"

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije