Ovo mi je škola

Pjesma za čitanje kolumne:

Kada sam ja davne godine išao u školu, učiteljica nam je iz čitanke čitala narodne izreke i mi smo ih "dešifrirali".

Piše: Elvis J. Kurtović za Radiosarajevo.ba 

Dosta su nam dobro išle izreke koju tako mala djeca mogu skontati (Ko drugome jamu kopa - sam u nju upada, Ko rano rani - dvije sreće grabi...) ali smo kod jedne "zapeli"...

Glasila je:

I sunce prođe kroz kaljava mjesta, ali se ne ukalja.

I mi smo se mučili, naprezali moždane vijuge, i kad nas je učiteljica pustila da dugo razmišljamo (možda sam je zato i upamtio i ona mi je omiljena izreka) rekla nam je rješenje, koje je otprilike - da čovjek može da bude u groznim užasima i među groznim ljudima - a da opet ostane čovjek, da se ne ukalja...

(Nisam vala morao pisati ovo "rješenje problema", ali šta ja znam... možda ima čitatelja kolumne koji nisu skontali izreku...)

Slično nam je napravila zamku kada je tražila da kompariramo do superlativa zao, pa nas pustila da se isprovaljujemo (zao - zlijiji- najzliliji, zao - zaoliji - najzaoliji) i onda nam pobjedonosno saopćila rješenje, koje ću ja za razliku od maloprije izostaviti jer treba ipak poštovati znanje svojih čitatelja...:))

Naši preci (ponovo) 

Dok sam boravio ovaj produženi vikend na Braču često bih se sjetio pokojnog Ljube Stipišića, Zlatanovog oca s čijem smo pjesmom o važnosti školovanja počeli ovu kolumnu.  

On je veliki dio života skupljao stare, zaboravljene pjesme, i ne samo pjesme, pa mislim da trebate pogledati ovaj kratki klip koji sam isjekao iz jedne emisije o njemu:

I kad sam se vratio u Sarajevo, došao do kompjutera da provjerim da li je objavljen neki intervju sa mnom - utvrdim da ja u njemu spominjem Gibonnija!?

A sve vrijeme sam razmišljao o njegovom ocu, o franjevcima koji su iz Bosne u zla vremena pobjegli na Brač i tamo sagradili nevjerovatan samostan u kamenoj pustinji, o vrijednim ljudima koji su stoljećima i milenijima pravili one suhozide i borili se za svaki komadić zemlje da bi preživjeli.

O svim ljudima "s naših prostora", našim precima kojima je bilo teško, ali su opstali i napravili nas (kakve-takve, vrlo često "nikakve").

I zamišljam kako sam svojoj učiteljici (rodom s Korčule) na kraju časa saopćio da sam i ja smislio "svoju narodnu izreku" koja glasi:

Nekada na najprljavijem smetljištu izraste najljepši cvijet, a ona se toplo nasmije i kaže mi: "Bravo, Elvise! Ti ćeš jednoga dana biti poznati umjetnik i pokrenut ćeš čitav jedan umjetnički pravac!"

A kako četvrti neboder na Koševu gleda baš na školu "Ahmet Fetahagić", sve to čuje i vidi sin maestra Ljube koji zaboravlja na tren stihove pjesama Divljih jagoda i počinje pisati svoju vlastitu pjesmu koja će se zvati kao i ova kolumna i kojom počinje i završava ova kolumna...

Ovo mi je škola...