Naš prvi mentor

Umro je Ruždija Metanović, naš prvi "mentor".

Znači čovjek stariji od nas, čovjek koji ima svoju kancelariju, koga se može vidjeti u odijelu, a u isto vrijeme čovjek koji se odmah počeo smijati kada je čuo grupu Elvis J. Kurtović i osoba koja nam je ponudila svu pomoć koju nam sa svoje pozicije može pružiti. Drugi "odrasli" su nam se također smijali, ali na drukčiji način od Ruždije, a sada im mogu poručiti: "Ko se zadnji smije - sam u nju upada!"

Piše: Elvis J. Kurtović za Radiosarajevo.ba

Reći ću "mentor" a ne menadžer, jer je Ruždija jednostavno bio "stariji drug mladih muzičara", po formaciji "organizator kulturnih aktivnosti", jedan od ključnih ljudi vizije da Dom mladih bude mjesto gdje će mlade rock grupe i drugi mladi umjetnici imati "svoj dom".

Znači - mlade grupe koje "imaju neki potencijal" dobile bi prostorije za vježbanje!

Evo naprimjer kako je izgledao plakat za  doček Nove 1983. godine u Domu mladih:

Ruždija je primjer kako se u starom sistemu više pazilo nego danas "kome povjeriti odgovornu funkciju".

Ruždija je u Dom mladih došao nakon završenog fakulteta preko "Muzičke omladine" i radnih akcija, kao "dobar omladinac". U mladosti golman juniora Želje - volio je ljude, volio druženje i šalu.

Mnogo toga lijepog je rečeno o Ruždiji na komemoraciji u Domu mladih, meni se dopalo "umjesto digitrona imao je srce" i kako je Ruždija i pored protivljenja nekih krugova pomogao da se tradicionalni Bal Roma održi u tom uglednom prostoru.

Evo šta smo o Ruždiji rekli za Dnevni avaz moje kolege i ja:

Kad ode neki drag čovjek mora se paziti da se napiše nešto nježno, jer to će vjerovatno pročitati njegovi najbliži, koji su u šoku i boli. Kad sam pisao o Kemi

Naš prvi kantautor

ili o Arsenu

Sve bilo je muzika

pokušao sam biti pažljiv.

Evo za Ruždiju, koji me je uvijek podržavao u zezanciji, napisao sam nešto što je malko grubo, ali bi se njemu dopalo.

Došlo svečano otvaranje poslijeratnog obnovljenog Doma mladih. Na visokom nivou. Livrejisani izbacivači (haha - možete zamisliti to u Domu mladih), ljupke hostese, Natuzzi fotelje, zabranjeno pušenje (ne mislim na grupu), slike Severine i današnjih pjevača u auli... i mene zovnuše da nešto kažem na otvaranju, kao jedan od "preživjelih prvoboraca sarajevskog rocka".

Televizija snima, sve ušminkano, blista, naravno meni je jasno da će se tu održavati šminkerske manifestacije i politički skupovi, da rocka u dvorani u kojoj se ne smije opušak baciti na Natuzzi komplet neće mnogo biti, ali šta da kažem?

Nisam ni ja budala, i ja sam obukao odijelo i sredio se, glumim gospodina -bivšeg rokera koji se pravi da ne primjećuje da su moj i Ruždijin Dom mladih preuzeli neki drugi ljudi i da on više nije Dom "ovih današnjih" mladih nego neka svečana sala za nekakve "evente" ili kako se to već danas zove.

I skontam da su svi ti "iz prvih redova", mada su sada "promijenili dresove" (šta ćeš moj Elvise, takva su vremena!) ipak nekad dolazili tu da slušaju rock grupe uz Titovu štafetu koja je noćila u Domu mladih, da u njima ipak čuče zaboravljeni mali pioniri i omladinci, i da će se ipak nasmijati i nagraditi me aplauzom kada na početku svog govora odvalim:

"Dozvolite da vas pozdravim ispred Opštinskog odbora Socijalističkog saveza omladine Jugoslavije - opština Centar!"