Muzičke stepenice

Uvodim novu rubriku.

Zvat će se "provala za kraj kolumne".

Obično kolumnisti ohrabre čitatelja za nastavak čitanja nekom provalom na početku u fazonu "pričao mi jedan čovjek jedan vic".

Piše: Elvis J. Kurtović, Radiosarajevo.ba

E nećemo tako, (Dino)! 

Ima da pročitate CIJELU KOLUMNU da biste shvatili provalu na kraju!

Vaš kolumnista je veoma romantičan čovjek i njegove kolumne su u formi "sapunice".

Beskonačni nastavci u kojima se on npr. prisjeća Asima Ferhatovića koga uopće na pamti

Željo i Sarajevo u Evropi

vazda slavi neke "svoje nepostojeće jubileje"

30 godina 'Mitova i legendi...'

obračunava se s lažovima i lavordžijama

Lažni Elvis J. Kurtović

voli da se hvali "JA sam napisao" 

Moj prvi hit

tvrdi za sebe da je bio uzoran omladinac i pionir

Mjesna zajednica

nije mu mrsko pohvaliti se nekom pjesmom koja mu je objavljena u školskom listu

OŠ Ahmet Fetahagić: Poletarac

I nekako - uvijek se sve vrti oko Koševa.

Eto jednom sam pisao o ovom "poslijeratnom Zabranjenom pušenju"

Zabranjeno pušenje

i sjetih se kako smo gitarista Kiza, Zagrepčanin i ja pošli s Koševa u grad, i ja se pozdravio s jednim izmoždenim starim čovjekom.

Prođe slomljeni čovjek a ja ću Kizi:

"Znaš ti, Kizo, onu pjesmu Pišonja i Žuga od grupe Zabranjeno pušenje?

"Znam, na nos mi je izašla, sviram je svaki drugi dan! "

"E vidiš, Kizo, ovaj čovjek što sam se maloprije s njim pozdravio... TO TI JE LEPI!"

Kizo razgoračenih očiju pogleda za Lepim koji se šepajući vukao niz ulicu... Vow... TO JE LEPI!!!

Nije prošlo ni dva dana, a gitarista Kiza iz Zagreba i ja u kafani sjedili i ja se pozdravio s jednim čovjekom.

Izašli mi iz kafane, i Kizi kažem:

"Znaš ti, Kizo, onu pjesmu grupe Zabranjeno pušenje koja se nekako zove čini mi se Guzonjin sin?

"Znam, povraća mi se od nje, moram je svirat skoro svaki dan..."

E vidiš ovaj čovjek što se ja pozdravih i "upitah za zdravlje" s njim... TO TI JE GUZONJIN SIN!!!

...

Kao što vidite moje kolumne su pune gluposti i nebitnih stvari...

No jedna šetnja "stepenicama pored Sloge" me pokoleba u razmišljanjima koliko je to sve "lokalna zajebancija koju niko neće skontati".

Evo o čemu se radi.

U Pruščakovoj ulici u strogom centru Sarajeva (najstroži centar Sarajeva je naravno Vječna vatra - geometri izračunali!) nedavno su otvorene Muzičke stepenice.

Još prije godinu dana sam nešto načuo o tom projektu u vrijeme kada sam pisao kolumnu Odmorište Dražena Ričla.

I sad su bila ta svečana otvaranja obnovljenih stepenica u Velikom parku i ovih u Pruščakovoj.

Prođoh neki dan tuda i... ostah raznježen!

UGLEDAH SVOJE IME!

Taj divni osjećaj poželio sam da podijelim s vama, dragi čitatelji, pa sam odmah amaterski uslikao i fotogaleriju koju vam ovdje prilažem i koja se zove Muzičke stepenice:

Kliknite na fotografiju za otvaranje fotogalerije. 

Vidjeti svoje ime na jednom "javnom objektu" u rodnom gradu je priznanje da je moj život "za života" ocijenjen kao "koristan za naš grad".

(Za mlađe čitatelje: Kada dobiješ "nagradu za životno djelo" znači da se polako približavaš Barama, a kada dobiješ svoju ulicu - da si već neko vrijeme tamo i prispio...)

Pročitah tekst na ploči i dopade mi se moje mjesto "na spisku zaslužnih građana", a dopade mi se i "raspored pjesama na muzičkom playeru". :) :) :)

Provala na kraju kolumne

Poslah ja oduševljeno sliku jednom veoma uspješnom starom drugu koji je, umjesto da samo "pogleda moje ime, oduševi se i nastavi dalje svoj posao", uzeo da IŠČITAVA tekstove na Muzičkim stepenicama i "zlobno sarajevski" mi napisa odgovor:

"Da li je isti kamenorezac koji je ovo klesao - sastavljao i tekstove?"

Ja mu odgovorih da ti tekstovi i nisu napisani za besposlene đuturume - nego za turiste i mlade generacije, a meni kad tuda budem prolazio vukući cekere neće pasti na pamet da ih čitam.

JA TO SVE ZNAM!  :) :) :)