Moje prvo evropsko prvenstvo

Piše: Elvis J. Kurtovich

Prodavci televizora zasuli su nas reklamama za svoje najnovije modele. HD, HD ready, LCD, plazma, LED televizori svih mogućih marki i dijagonala smiješe nam se sa letaka ubačenih u sanduče (rijetki su kućni savjeti koji se napisali: ne turajte propagandni materijali u sandučad – eto vam ova polica i tu mećite!), sa raznih  reklama iz novina, internet-portala...

Ne vrijedi nam HD

Na njihovom ekranim montirani su popularni igrači koji nam se smiješe i mame da kupimo najnoviji televizor i uživamo u prenosima visoke rezolucije slike... Uz jednu malu sitnicu...

To u Bosni i Hercegovini naravno ništa ne vrijedi i ma koliko dobar televizor "od 1000 Herza" imali – gledaćemo utakmice (a možda i Olimpijadu) uz truljavi analogni signal domaćih "javnih emitera" ...

Ako i neki rijetki ambiciozni ugostitelj pored skupog ekrana investira i u receiver sa karticom koja omogućuje HD prenose – rizikuje inspekciju koje će ga "oderati od kazne" što to radi...

A nije uvijek tako bilo... Malo današnje omladine zna DA SMO MI IMALI KOLOR TELEVIZUJU PRIJE TALIJANA!!!

Živa je istina, mada je u pitanju sklop okolnosti, slično kao u priči kako je Ivo Robić napisao "Strangers in the Night" ili u priči o najpopularnijem filmskom Indijancu Gojku Mitiću...

Imali smo kolor TV prije Italijana

1974. igralo se Svjetsko prvenstvo u Zapadnoj Njemačkoj na koje nas je svojim golom u Frankfurtu protiv Španaca odveo igrač kome je ovih dana bila tužna godišnjica Josip Katalinski.

Počinju tada prenosi u koloru, pojavljuju se prvi kolor televizori koji su bili jako skupi i vaš kolumnista sa svojom porodicom nabavlja isti tek 3-4 godine kasnije (naravno na kredit!)...

Italijani se u ključnom razdoblju kolebaju koji sistem televizije u boji da uvedu. To Svjetsko prvenstvo oni nestrpljivi gledaju preko privatnih TV stanica koje preuzimaju signal TV Kopar (Koper, Capodistria) i komentare na talijanskom jeziku iz zaostale, socijalističke Jugoslavije!

Šta su Italijani koji su zbog Svjetskog prvenstva i TV Kopra kupili PAL prijemnike poslije uradili sa svojim televizorima kad je njihova zemlja uvela SECAM kolor nije nam poznato, ali koristimo priliku da se sjetimo Brune Petralija, šlager pjevača i sportskog komentatora Radio Rijeke i TV Kopra na talijanskom jeziku:

A bili smo bolji

Uglavnom – ja sam ona stara generacija koja se sjeća i modela televizora koji su se zvali po nekom velikom takmičenju (npr. kolor televizora koji se zvao "Montreal")!

Prvo Evropsko prvenstvo kojeg se sjećam je bilo 1968. kao i dječije pjesmice koju smo tada pjevali: "Enci menci na kamenci - igra Džaja u Firenci / Talijani mole boga da Džajiću pukne nog“.

Dvojicu junaka iz tog vremena često srećem na ulici. Ako mlađi posjetioci portala ne znaju ko su Musemić i Fazlagić neka pogledaju ovaj video:

I ne pobjedismo Talijane, a bili smo bolji...

Ljudi koji idu alejom

Sada je 2012. Milioni eura se okreću oko nogometa. Igrači su božanstva.

HD slika sa HD stadiona oduševljava neke nove klince kao što je mene te 1968. oduševljavala crno bijela slika tadašnjeg crno-bijelog svjeta u kome su jedni bili u crnim dresovima a drugi u bijelim.

Ja još uvijek hodam istom alejom kojom sam nekada išao u školu, u grad, na fakultet – a danas na posao...

Štaviše, danas hodam tom alejom više nego prije, jer poslije svoje emisije odem kući, ručam, odspavam i opet se vratim na radio da pustim vijesti Slobodne Evrope i još malo raduckam... I opet alejom nazad na Koševo...

Rijetki su stariji ljudi koji idu alejom.Ili idu autima (sporo u koloni tako da sam nekad brži od njih) ili u vozilima GRAS-a (od njih sam uvijek brži ma koliko star i spor bio!)

Uglavnom alejom pješke ide omladina koja me prestiže jer sam prespor... A nekada sam ja prestizao druge niz aleju...

I tu često sretnem jednog starijeg gospodina, mladalačkog izgleda i držanja, koji također pješke ide alejom. To je jedan bivši čuveni fudbaler čija me šansa proganja čitav život... (U novije vrijeme je sanjam u HD rezoluciji.)

Ko je sijedi gospodin

Dječurlija koja treniraju na pomoćnim terenima i ostala omladina koja žure u školu i na fakultet pojma nemaju ko je on. Oni znaju za Ronalda, Mesija, našeg Džeku... Ne znaju ko je sijedi gospodin.

Da biste bolje razumjeli priču o finalu koja mi se stalno vraća pogledajte ovaj video.  Tu sam montirao mjesto na kojemu stalnog srećem ovog dragog penzionera i njegovu danas nepravedno zaboravljenu šansu...

Jednu stvar nisam znao kad sam imao 6 godina i prvi put gledao čuveno Musemićevo uklizavanje koje je trebalo da dotuče nadigrane Talijane u finalu Evropskog prvenstva 1968.

Mislio sam tada da će biti još takvih šansi (mlad sam - imam tek 6 godina) i da ću doživjet da naši budu svjetski ili bar evropski prvaci...

A šta sada mislim? Šetam tako često kroz aleju i mislim o propuštenim šansama ne samo u ljubavi nego i u životu koje nisam iskoristio... U tim razmišljenjima često naletim na čovjeka koji je imao najveću šansu svih vremena. Koja se neće više ukazati.

Sve više uviđam da ću jednog dana zauvijek leći poput Dininog oca iz gore priloženog filma (nekih 100 m od mjesta njihovog razgovara!) a da za mog života takvu šansu nikad više neću vidjeti i da takvu šansu možda nikad niko od naših neće više imati...