Kišobranom po njušci

Sretan 8. mart, Međunarodni dan žena uz pjesmu o jednoj upornoj ženi kojoj je ipak potreban mali "update".

Naime prije više od trideset godina autor ovoga teksta (a to sam k'o biva ja!) nije mogao pretpostaviti da će junakinju pjesme koja je jedva nekako uspjela savladati sve prepreke na putu ka svojoj ljubavi u posljednjoj strofi (koju tek treba napisati!) dočekati neprijateljsko režanje pasa lutalica!

Piše: Elvis J. Kurtović, Radiosarajevo.ba

No ona će uspjeti nekako kišobranom udariti najagresivnijeg (predvodnik čopora!) otjera pse, te tako savlada i tu posljednju, najopasniju prepreku (jer je u pjesmi kao "ljubav jaka, ljubav nema prepreke")

Udaranje psa kišobranom naravno "nije mi tek tako palo na pamet"... alihaj'mo polako...

Idemo polako pisati i čitati kolumnu, nemojmo da nas, što bi rekli stari dobriEaglesi, zvuk naših sopstvenih točkova izludi.

Samo polako...

(taj savjet je već bio u jednoj staroj kolumni)

I... tako to...

Naime, primijetio sam da se u ovdašnjim pisanim i elektronskim medijima pojavljuju nove rubrike, kojih prije nije bilo.

Nemaju za sada neko ime, ali kad-tad će se "odvojiti" i biti nazvane npr."Pljačkaška hronika" (šta je sve taj dan opljačkano!). Očekivati je da će se opet vremenom pljačke banaka i pošta "odvojiti" od manje atraktivnih pljački samoposluga, kladionica, benzinskih pumpi... dok će opet"prepoznajete li razbojnika sa slike?" biti potpuno zasebna rubrika "medija u budućnosti".

U sarajevskim medijima, opet primjećujem da je sve više vijesti o poznatim ličnostima koje je ujeo pas lutalica, tako da je očekivati da se ovdje pojavi i nova, specifično sarajevska rubrika "ugriženi celebrity".

Kada se tek pojavila nova tehnika fotografiranja  - selfie ispostavilo se da sam "svoj prvi selfie" snimio baš povodom te tematike:

Presudio očuhu sjekirom

U međuvremenu je bilo još bliskih susreta sa psima - noćnim vladarima sarajevskih ulica, ali nisam htio da vas tušim tom problematikom...

Zato ću sad da vas tušim... :) :) :)

Prvi put sam ja bio kriv.

Bila je noć, a ja da izbjegnem aute u ulici Marcela Šnajdera

Ulica doktora Stjepana Tomića

krenuo sam stepenicama, i kao rijetki prolaznik u to doba kad sam izašao opet na ulicu probudio jednog cuku koji je spavao ispod parkiranog auta.

On je počeo lajati i agresivno režati i strašno me je prepao.

Tu ja pravim svoju standardnu grešku.

(Impulsivno i emotivno reagiranje na "nepravdu koja mi je nanesena")

Krećem da psujem i udarim nogom "psa koji me je prepao".

Promašim ga naravno (pas je mnogo brži od čovjeka), padam i nalazim se na zemlji. Prema meni trči čopor pasa koji "idu da brane prijatelja i rođaka u nevolji".

Šta sad uraditi?

Nemam vremena da ustanem (velikom brzinom idu prema meni, a onaj prvi s kojim sam zakuhao "me drži pod kontrolom")

Valja mi se boriti rukama i paziti na vrat i oči...

Uglavnom, 'ajd sad da ne tušim (pretjerah ja s opisom!) uspio sam podijeliti "iz partera" dva udarca nogom psima u glavu, polako se pridići prvo na koljena pa onda i ustati i zaganjati ih "po propisu i s upotrebom kamenica na kraju". 

(Sarajevo je vjerovatno jedini glavni grad u Evropi gdje fine gospođe u džepu kaputa ili u elegantnoj ženskoj tašni imaju zaštekanu pokoju kamenicu - zlu ne trebalo!)

I tako se ja izvukuh malkice blatnjav, no pouka opet nije izvučena...

I drugi put sam ja bio kriv... :)

Padala nekakva kiša i ja naravno idem nekim svojim putevima, kroz bolnicu, bježeći od auta, ne misleći da i psi bježe od auta i da zbog toga često imam probleme s njima. Prolazim pored "Hitne pomoći" (okrugla zgrada, KUM, CUM... kako li se sada već zove ).

I oni spavaju "pod strehom", sklonili se od kiše.

I meni lijeno da sad po kiši "idem malo po blatu" kontam neću ih probuditi (tako je bilo i prvi put u parku kad je snimljen onaj "selfie s guza") i mirno krenem da prođem pored njih.

Jao, kad se jedan probudi, zalaja i svi skočiše na mene!

Ja "skinuh kišobran s glave" i pravo ispred sebe.

Držim kišobran kao "štit" od onog najagresivnijeg koji navaljuje na kišobran i sve se smijem i prisjećam kako su nekom Kinezu psi izgrizli auto. On je opalio nekog psa autom i parkirao u blizini, ne očekujući da će se psi skupiti i izgristi ga i napraviti mu popriličnu materijalnu štetu.

Psi su naime toliko glupi da ne kontaju da je čovjek koji je vozio a ne auto odgovoran za udaranje njihovog "druga i rođaka"...

Kad sam vidio da će "moje defanzivno držanje kišobrana" dovesti do toga da će razljućena džukela oštetiti moju dragu uspomenu na kojoj piše RadioSarajevo, ipak sam ga opalio po njušci špicom od "drage uspomene", što toplo preporučujem da uradi i junakinja pjesme Ljubav je jaka upgrade professional.

Kad smo već kod Međunarodnog dana žena, malo smo se previše danasskoncentrirali na savjete Sarajkama tipa (obavezno nekoliko kamenica u fancy tašni, kišobranom po njušci itd...) a zapostavili smo savjete turistkinjama koje će se možda baš danas za 8. mart naći u našem gradu.

Evo pričice koje će ženama koje prvi put dolaze u Sarajevo olakšati snalaženje u našem gradu, neovisno od toga boje li se pasa lutalica ili ne.

Naime dvije male Zagrepčanke koje očigledno nisu čitale moju kolumnu

Sarajlija nije želio tuču...

našle su se u jednoj ovdašnjoj ćevabdžinici i ugledale njima jako smiješnog gosta objekta (kako ga je očevidac opisao "papak iz bukvara") koji je sjedio preko puta njih i jeo svoje brizle...

I počele su da gurkaju jedna drugu i smijulje se...

"Papak iz bukvara" im se nasmiješio...

One su se njemu također nasmiješile i dok su jele ćevape sve su se vrijeme gurkale i smijale...

"Tak nekak ful je bil fani" - vjerovatno su razmišljale male Zagrepčanke i smijale se u pravcu "papka iz bukvara" koji im je ljubazno odgovarao osmijehom...

I kad je završio svoj "na smiješan način pojedeni obrok", platio brizle i pošao izaći iz objekta, ipak se odlučio da na kraju priđe malim Zagrepčankama, opali im po šamarčinu, a onda i njima a i ostalim gostima "koji su iskusno gledali svoja posla" saopći poruku današnje kolumne koja glasi: