Kako bih mogao pomoći?

Elvis J. Kurtović
Kako bih mogao pomoći?
Arhiv / Jadranka Stojaković
Evo šta sam nedavno postavio na svoj FB:

Na našem radiju ovih dana sam tužnim povodom pripremao "Jadranka Stojaković vikend". Skupljao sam izjave njenih prijatelja i kolega i tražio njene najbolje pjesme, odnosno najbolje verzije njenih najboljih pjesama. Da ne pucketa zvuk sa starih ploča, da ne nerviraju one ritam mašine iz 80-ih itd...
Skontao da toga slabo ima na YouTubeu - i odlučio da umjesto kolumne montiram spot gdje je Jadrankin glas "glavni lik u spotu".

Ukratko - ovo je ono po čemu bi trebalo da mlađe generacije upoznaju i Jadranku i našu kulturnu baštinu. Pa dijelite ovaj link i ovaj spot da mlađe generacije upoznaju "Jadranku u najboljem izdanju "...
Hvala unaprijed.

I moji su prijatelji na Facebooku to podijelili i to ide dalje.

Jadranka bi trebala ostati zapamćena kao "naša prva kantautorica", slično kao što sam primijetio kada je umro Kemal Monteno - "da je on bio naš prvi kantautor".

Kada je tradicionalna muzika u pitanju, Jadranka je izvrstan "nastavljač onoga što se moglo čuti od Himze Polovine i starijih pjevača ".

Nakon što smo skontali "prvi dio prošle kolumne", idemo se prebaciti na drugi dio današnje kolumne koja je inspirirana riječima iz sjećanja Jadrankine drugarice sa Likovne akademije Šta smo mogli mi?.

Šta sam mogao ja?

Kao uvod u prepričavanje svog razgovora sa Jadrankom iz 2005. godine moram vam objasniti okolnosti u kojima je on nastao. Dakle, naš radio je tek krenuo sa radom, studio nam je bio u jednoj neuslovnoj prostoriji bez prozora ispod tribina Zetre. Jadranka ima koncert i došla je najaviti koncert i da malo popričamo o njenim albumima.

Tada nismo još ozbiljno razmišljali o web portalu, imali smo neku nepouzdanu internet konekciju, program nam se završavao u 15 sati - elem bili smo u "eksperimentalnoj fazi",  i taj razgovor sa Jadrankom, rađen po tadašnjim standardima i s tehnikom i ljudstvom s kojima smo raspolagali - danas se ne može pronaći.

No, kao ilustraciju kako je to izgledalo tih godina "kada smo tek počinjali" našao sam primjer od godinu dana kasnije pa vam ga prilažem.
Gost u našem studiju u Zetri bio je jedan čuveni kantautor koji je to veče u dvorani imao spektakularan koncert sa specijalnim gostima.

Iz intervjua koji sam za potrebe kolumne ponovo preslušao skontao sam jednu sličnost između njega i Jadranke.On je živio par godina, tokom 90-ih u Berlinu, a i ona je isti vremenski period 70-ih bila u Njemačkoj kao srednjoškolka svirajući sa ujakom jazz - najčešće za američke vojnike stacionirane u vojnoj bazi Ramstein.

Eto - sličan intervju bio je godinu dana ranije i sa Jadrankom. Malo smo vrtili pjesme s njenih japanskih i naših CD-a, malo pričali, malo sam je nasmijavao puštajući joj popularnu japansku pjesmu Sukiyaki u intrepretaciji Stjepana Jimmy Stanića ("Haha - moraš mi ovo snimiti da pustim Japancima!")

No, kad smo poslije intervjua sjeli da popijemo kafu, krenula je lagano, tiho, nenametljivo...da priča kako ne može više da živi u Japanu. Oni su skroz drugačiji ljudi od nas i te "kulturološke razlike" sve joj više smetaju... Ako se npr. prijatelju požališ na nešto, zakukaš mu malo ovako na kafici kao što mi kukamo jedni drugima - on neće više sa tobom da se druži jer si kukavica! Žališ se - a to je, prema njihovom odgoju, nedopustivo nepristojno!

Ma da, sjetio sam se ja i ispričao joj, kako u onim mješovitim borilačkim sportovima borac, kad vidi da će ga protivnik zadaviti ili mu slomiti ruku, "tapka" i tako preda meč. NIJEDAN JAPANAC NIKAD NIJE tako predao borbu! Japanac će radije pustiti da mu protivnik slomi ruku ili izvali rame, nego da se preda! O japanskim vojnicima koji su do 70-ih godina životarili po azijskim džunglama odbijajući da prihvate ishod 2. svjetskog rata da i ne govorimo...

"I...što se ne vratiš ?"
"Joj...ja sam ti se tako navikla na njihovu hranu da ne bi mogla živjeti bez nje...Meni su sad tako odvratni naši bureci, meso."
"Ništa onda, ostani u Japanu..."
(smijeh)

Međutim, iz daljeg razgovora doznao sam da ima probleme sa stanom, da pojma nema kakav bi posao mogla ovdje raditi jer je njena karijera "u zalasku", a i prije se od takve muzike nije moglo živjeti (zato je i otišla u Japan)...Rekao sam joj da sve proda što ima i vrati se u Sarajevo s desetak milja maraka što će joj biti dosta dok ne nađe posao. Pri rastanku na stepenicama iznad prvog nebodera ponudio sam joj da pogleda moj mali stan u Asima Ferhatovića (poznati fudbaler koji je pred kraj karijere potpisao profesionalni ugovor u Turskoj, ali je zbrisao i vratio im sve pare - jer je shvatio da NE MOŽE DA ŽIVI BEZ SARAJEVA) i rekao joj:

"Ja prelazim kod staraca dok si u mom stanu - a ti možeš tu ostati desetak dana dok ne nađeš nekog drugog da mu se prišlepaš. Od mene toliko - imaš ti svoju raju!" (Jadranka je druga, starija generacija od mene i Dine s početka prošlonedeljne kolumne)
(smijeh)

Koncert je bio odličan, Jaca je s 55 godina bila u izvrsnoj pjevačkoj i sviračkoj formi (Japan ju je držao fit!). Sjedio sam blizu bine...U jednom momentu nasmijala se prema meni i krenula pjevati Sukiyaki ...malo na japanskom a malo verziju od Jimmy Stanića.Uživao sam na koncertu -  a idućih dana sam se dao u akciju.

Iz razgovara sa njom saznao sam da je spremna djecu učiti japanski, da vodi škole slikarstva, gitare...da je spremna raditi i da je posao najveći problem (riješiće se kad-tad stambeno pitanje, naći će atelje, praviće sama sebi sushi...). Već na samom koncertu počeo sam se raspitivati ima li kakvog privremenog posla da se žena fizički vrati u Sarajevo - pa šta dalje bude vidjećemo...

Iduća dva-tri dana bih na našem radiju, kada bih pustio neku pjesmu od Jadranke, rekao nešto u stilu: "Eto Jadranka je bila gost na našem radiju, pričali smo o muzici, ona je previše ponosna da javno govori o svom problemu, ali evo ja ću biti slobodan da kažem - ona čezne da se vrati u Sarajevo, možemo li joj pomoći, ima li kakvog posla za nju, ona je vrijedna, zna svašta raditi, završila je Likovnu akademiju, može djecu učiti japanski...ako imate kakvu ideju javite se naš telefon...”.

Niko se nije javio.

Osjetio sam se nemoćnim...kao što se i sada osjećam dok ovo pišem.

Tih dana i godina mi je počeo dugotrajni i bolni proces "umiranja majke" i zbog toga me ništa nije interesovalo, pa ni koncert Đibe u Zetri 2006, a iz priloženog intervjua ste čuli da sam njegov fan, da sam skontao caku s Tomom Bebićem u tekstu pjesme, da sam dobio V.I.P...Imao sam ja svojih "humanitarnih problema", no povremeno sam mislio na Jadranku.

Poslije je sa Jadrankom bilo šta je bilo, zemljotres u Japanu, pa bolest i tužni kraj.

Mogao sam više uraditi za Jadranku, ali nisam i sada je kasno. No, možda nije kasno da probamo nešto drugo. Da počnemo razmišljati "kako bih ja mogao pomoći"?

Evo vam, stoga, jedan film o borbi roditelja slijepog i autističnog dječaka Denisa da ga izvedu na pravi put. Da bude sposoban za život i jednog dana kada njih ne bude.

Družeći se s tom porodicom, shvatio sam kako bi im puno ljudi pomoglo - ali ne shvataju o čemu je riječ. Treba prvo shvatiti o čemu je riječ. Denis nije samo slijep nego ima i mnogo drugih zdravstvenih problema.

Pa pogledajte cijeli dokumentarni film kad budete imali vremena, skontajte o čemu se radi i razmišljate na temu "kako pomoći ovakvoj djeci i njihovim roditeljima".

Imate preko YouTube kanala i mogućnost da ostvarite kontakt sa Denisovim ocem koji ove filmove tamo postavlja.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije