Ima li Edison keša da vadi Teslu?

U tom filmu Robert De Niro glumi Jakea LaMottu koji je, kako Wikipedia kaže "temperamentni i paranoični, ali uporni boksač koji se otuđio od svoje obitelji i prijatelja".

Užasava me ova moja sličnost s LaMottom, pogotovo što mi Wikipedia ne predviđa dobro: "Film počinje u kasnom razdoblju života Jakea LaMotte u kojem se bavi stand-up komedijom" (neću valjda tako završiti!) ili "proizvodnja se ugasila na nekoliko mjeseci, tokom kojih je De Niro povećao težinu dovoljno da može igrati Jakea LaMottu u posljednjem dijelu filma. De Niro je nabacio 30 kg kako bi se pretvorio u debelog, mlitavog i starijeg LaMottu" (uh - jadan ja sa 30 kg viška!).

Osnovni moj i LaMottin problem (haha - o onom najbitnijem po čemu je film i dobio ime - nema na Wikipediji ni riječi!) što nas obojicu treba nešto jako drmnuti pa da počnemo raditi svoj posao. U njegovom slučaju to su batine koje dobije od protivnika koji ga raskrvari, pa tek onda krene da se stvarno bori i postaje opasan, po čemu je i dobio nadimak Razjareni bik.

Slično kao i LaMotta u prvim rundama meča ja nezainteresirano prilazim pisanju kolumne, puštam da prolaze dani i tek kad me termin "opali po njušci" počnem razjareno pisati, sve manje drndajući po Wikipediji i tamošnjim po mene zabrinjavajućim rečenicama ("žena se razvodi od njega, uzima djecu pod svoje skrbništvo dok LaMotta završava u zatvoru zbog toga što je dopustio maloljetnicima da piju alkohol").

Eto razjario sam se i sad rahat mogu pisati kolumnu, krećem s onim što me je najviše razjarilo...

Raif, Milka, Majo, Tile

Nedavno sam bio na promociji knjige Enke Mehmedbašića i oduševljen objavio na Facebook kako se i Raifu Dizdareviću dopalo druženje s čuvenim humoristom:

Pa sam se prisjetio kako mu "ne smijem na oči" jer se on spominje na kraju demo snimka jedne naše stare pjesme koje se u svom nadahnutom tekstu prisjetio ugledni književnik Miljenko Jergović:

Iz vremena kada očevi nisu znali protiv koga to pjevaju njihova djeca

Koristim priliku da se izvinem, ne samo drugu Raifu nego i porodicama ostalih istaknutih društveno-političkih radnika koje na kraju pjesme Maggie's Farm pominje naš tadašnji pjevač Nele Karajlić, na Koševu znan kao Žvaljo.

Na snimku koji vam prilažem lijepo se čuje kako Žvaljo neobuzdano, u punk stilu, nabraja, ne samo tadašnje političare predvođene Milkom nego i samog tek preminulog druga Tita (Tile's farm!)!

Tada smo ga trebali isključiti iz Partije, pa onda ne bi lanuo ono u Rijeci o maršalu...

Ja inače nisam ništa kriv, jedva sam Žvalju nagovorio da bar mog rođaka Todu Kurtovića pusti na miru i ne spominje ga:

Kako ide Edisona?

U našoj celebrity&V.I.P.&red serdžada rubrici Kako ide poznatima? zaključili smo kako je Mozarta, nakon što mu je stoljećima kapalo pomalo od Mozart kugli, u posljednje vrijeme pravo krenulo sa sportskim kladionicama.

Tesla se, ohrabren poslije razvaljivanja s električnim autima i solarnim crijepom, priprema da napravi mega-giga-tvornicu u pustinji usred Nevade:

Imam osjećaj da će Tesla kao i obično puknuti sa svojim megalomanskim projektima i da će ići kod Edisona pozajmljivati pare da se vadi.

A kako Edisona ide?

Nešto se ušutio u posljednje vrijeme, nema ga po medijima...

Kako stoji s kešom? Puše li mu neka banka za vratom? Ganjaju li ga kamatari i mikrokreditne organizacije? Je li se zaduživao u "švicarcima"?Može li vaditi Teslu (koji mu je valj'o u životu!) kad ovaj rikne s Nevadom?Malo sam sve to ispitivao za svoje vjerno čitateljstvo u našoj današnjoj rubrici "Kako ide Edisona?"

Mudrovanje na kraju

Gledao sam dokumentarac u kome Martin Scorsese priča o upotrebi muzike u filmu. I prisjetio se problema s "podlaganjem muzike" u filmu Razjareni bik kada u sceni brutalne borbe Jack LaMotta dobiva snažan udarac i gubi svijest. Pokušavali su s raznim muzičkim pozadinama "pojačati" tu nasilnu scenu i nisu bili zadovoljni dok u jednom momentu Robert De Niro nije predložio kasnije usvojeno genijalno rješenje: "A da izbacimo muziku potpuno? Da tih nekoliko sekundi 'gubitka svijesti' ostavimo bez ikakvog tona?"

I tako...

Razmišljajući ne samo o Edisonu, Raifu, Milki... nego i o umjetničkim stvarima došao sam do zaključka da je junak moje stare kolumne - Bob - ovim primjerom dokazao da je talentiran i za pisanje filmske muzike...