Bože kako neki mogu gore, a Mirsada ni na more!

Uvod: “Ali nema tog pijeska pod nogama, te soli na koži koja će saprati sramotu što smo sve ovo dozvolili. Praštaj Mirsada, a mi ćemo se truditi da ne praštamo onima koji su te doveli u stanje da ti glas drhti dok o muci svojoj pričaš.”

*

"Na more nikad nisam otišla. Nisam osjetila taj miris mora, taj pijesak koji su svi u mom društvu osjetili i ušli u to more, a ja zavisi da li bih otišla na more, pošto imam sve više i više poslova u poljoprivredi", kaže Mirsada Hadžić, učenica devetog razreda osnovne škole “Vuk Stefanović Karadžić” iz Bosanske Dubice.

 Mirsada hoće na more

Drhtavi glas tinejdžerke pomjera brda. I da, brda može pomjeriti, ali savjest naših političkih moćnika ne može.

Jer savjesti nemaju!

Dijete, koje pomaže bolesnim ocu, koje je prvi put sjelo za traktor u petoj godini i uzoralo 100 dunuma zemlje hoće na more! Eto, to joj je jedina želja. I takva želja je neostvareniva kada živiš u BiH. Barem za Mirsadu i njen način života.

Nego, šta je Mirsadin način života?

To je težačko dijete, koje pomaže roditeljima u kući, na polju, oko stoke... To je dijete koje se odreklo rukometa kojeg voli, jer roditelji ne mogu plaćati treninge. To je mlado ljudsko biće, koje nakon svih poslova izdvoji nekoliko minuta, kasno u noći da uči.

I to je prije svega zlatna djevojka, vrlodobra učenica koja je POŠTENO LJUDSKO BIĆE, kao i roditelji joj.

Suze svete Mirsade

A cijena?

Pa u njenom slučaju, cijena je sprdnja okoline i fakat da nije vidjela narečeno more. Cijena je život u bijedi, samo materijalnoj, ali tako oholoj i podloj da već sada utiče na Mirsadu.

"Najgore mi je i to mi je što se drugi ismijavaju na moj račun, malo mi smeta ono, ali onako, pustim ih neka rade šta hoće. Njima na dušu. Ja da sam na njihovom mjestu, mene bi bilo sramota. Neki mi kažu što ne izlaziš u grad, ja kažem ne mogu. Prije bih pomogla ocu nego trošila pare okolo",  kroz suze objašnjava Mirsada.

Tako djeluje gorak, a pošten život na dijete iz Bosanske Dubice.

A kako djeluju naši svijetli političari? Pa eto, jedni javno oplakuju Morsija, drugi se sprdaju sa zemljom čiju bijesnu platu na poklon dobijaju, jer je ne zarađuju, treći biraju između Bahama i Kariba jer-nije svako more isto.

Dakle, skupina potpunih idiota koji vjerovatno nikada u životu nidu obavili posla koliko Mirsada Hadžić u jednoj sezoni oranja. Eheej, valja 100 dunuma uzorati, svijete dragi! No dobro je Mirsada u svojoj poruci rekla, slabo ko i zna šta je 100 dunuma- i praktično i teoretski.

Složićete se od impotentnih uhljeba i tajkunskih PR-ova koje zovemo političarima, ništa više osim ignorancije i ne treba očekivati.

Dobri smo još uvijek

A onda se javio narod! More naroda bosanskog dobrog i poštenog. Cunami ljudskosti, koji se proširio društvenim mrežama.

Potpisnik ovih redova prenio je priču o Mirsadi Hadžić i u roku od 6 minuta, javio se ČOVJEK Zijad Hurem, koji nudi besplatan smještaj za ovu djevojčicu i njene roditelje na moru!

Javila se Belmana Trivunić sa istom ponudom!

I onda su se počeli javljati silni LJUDI da pomognu!

Nude smještaj na jadranskoj obali, plaćaju treninge rukometa, interesuju se za porodicu Hadžić

To je Bosna i Hercegovina koju volimo i na koju smo ponosni!

Mitski Jadran i Pišonjin put

To je zemlja dobrih ljudi koji bi jednom za svagda da okončaju priču o Pišonji i Žugi, priču stariju od Mjeseca koji im je reper dok kreću na egzistencijalno putovanje do mitskog Jadrana.

Pa je Jadran opet (p)ostao mitsko, daleko mjesto na koje Mirsada ne može otići. I nadamo se, onako laički, da nam zemlja izmučena ludilom nije bremenita djecim željnom mora.

A jakako, nego je bremenita!

I bremenitija deset puta više nego u doba “Pušenja” osamdesetih. Jer tad su Pišonja i Žuga, domci pjevali, o Bože kako neki mogu gore, a ja i Žuga ni na more, a danas svako mjesto balkansko ima buljuk djece kojima su Gradac, Orebić, Makarska podjednako daleko kao i Havaji. Jer u godinama koje su pojeli tajkunski skakavci, najjednostavnije rečeno, stvorili smo bijedu od djece.

Hoćemo, hoćemo mi biti bolji ljudi i hoće Mirsada na more, u to nema nikakve sumnje, no to je samo vrh ledenog brijega, ma šta vrh, pahuljica na vrhu u našoj ledenoj okeanjji beščašća.

Mirsada, putuj na more, to je najmanje što zaslužuješ! Ti radiš i stvaraš! Ti kreiraš i od poštenja živiš! Ti si dijete-čovjek-težak, nazor od muke sazrela i par dana na moru će ti pomoći.

Ali nema tog pijeska pod nogama, te soli na koži koja će saprati sramotu što smo sve ovo dozvolili.

Praštaj Mirsada, a mi ćemo se truditi da ne praštamo onima koji su te doveli u stanje da ti glas drhti dok o muci svojoj pričaš.