Hadžera iznad četničkog spomenika

Da, dobro ste pročitali, djevojka je 81 dan bila u društvu leševa svojih najbližih. Hadžera je doživjela i preživjela nešto što transcendira i «Jamu» Ivana Gorana Kovačića. Pun krug do pakla i nazad. U režiji i izvedbi tih i takvih bilećkih četnika, kojima se podiže spomenik.

Hadžera Ćatović je djevojka u punoj snazi. Ima dvedeset godina. I cijeli život pred sobom. Hadžera tog septembarskog jutra nervozno steže znojave dlanove, krši prste i gleda oko sebe. A tu pored nje stoji i njena rođaka, trudna žena od svojih trideset godina. Ona ponešto krivi glavu i kao da mrmlja. U tom nesuvislom glasanju, Hadžera tek razabire kako joj trudnica zapravo pruža ruku i daje komad hljeba. Hadžera brzo onaj hljeb gura ispod dimije i nastavlja se micati, korak po korak.

Pad u mrak i svjetlo smrti 

A oko nje, ljudi sa šubarama, opasani redenicma. Prepoznaje neke od njih, to su joj komšije, samo se sad ne odazivaju na pomen svojih imena. Jednostavno, zovu se četnici. Hadžera ne zna ni ko su ni šta su četnici, tek vidi da su ti četnici iz okolnih bilećkih sela sakupili oko 500 ljudi, žena i djece i da ih onako vezane guraju prema bezdan-jami Čavkarici. A kameni kraški bezdan tu u Planoj, nadomak Bileće dobio je ime po čavkama koje se tu sakupljaju, koje jedu strvine, jer zna se-što upadne u Čavkaricu, ne izlazi iz nje u jednom komadu, nego postane hrana za lešinare poput ovih strvinara što i sada lete iznad glava ljudi uvezanih po petoro u čudnoj koloni na dan 3. septembra 1941. godine. 

I prolazi Hadžeri kroz glavu da će je ovi četnici, kako sami sebe zovu, ubiti, zajedno sa 500 drugih ljudi, ali opet sama sebi kaže, ne budali, jer prvo ne čuje se pucanje, a drugo ne biva da komšije pobiju 500 svojih susjeda tek onako. To nikad ne biva. Ehej, pola hiljade ljudi! 

Tek kad je prišla jami, vidjela je cijelo zlo. Četnici onako vezane ljude, njih po pet odjednom guraju u grotlo provalije. Tupi zvukovi mesa i kamena, urlici i lomljava kostiju odzvanjaju po okolini. A nakon toga, sablasni, mrtvački mir. Pa onda nova tura ljudi spremnih za ubijanje. A dan dugačak, predugačak. Četnici iz Bileće se smiju i samo guraju ljude u smrt. 

Došao je red na Hadžeru. Stoji djevojka, gleda u onaj bezdan i mozak se isključuje. Toliku navalu adrenalina ne može podnijeti. Sljedeće čega se sjeća je bol u lopatici koja je smrskana prilikom pada na stijene i koja joj onako u krhotinama reže meso i kožu. Brzo, instinktivno se pomjera pod mračni kamen i sekundu poslije, tijelo trudne rođake se stropoštava pored nje. I trudnica je još živa. Izgleda se nekako u letu okrenula da ne bi naudila neorđenom djetetu, ali je prilikom pada slomila kičmu. Hadžera u onom mraku ne broji mrtve, ali ćuti oko sebe umiruće ljude, dok joj bol reže ruku i krvava leđa. Tijela u konačnici kradu i ono malo svjetlosti, koje se odozdole vidjelo na obzorju grotla. Još jedno horsko smijanje četnika i mrak. 

I nastaje muk, najstravičniji ikada. 

Samo, gotovo periodično, čuje se ona trudnica, koja ječi. No i to postaje sve rjeđe i rjeđe. I nekako je zvuk sve otegnutiji, ali tiši. 

Čavkaricu su četnici baš nahranili tog septembarskog dana. Najmanje pet stotina duša je ubijeno. 

Hljeb mrtvih i hljeb živih, hljeb naš nasušni 

Za to vrijeme u raljama smrti, živa Hadžera Ćatović. 

Kasnije će reći i ostaće zapisano: 

"Ja sam i dalje živjela, hranila sam se hljebom kojeg sam ponijela sa sobom kad sam pošla, jer sam se nadala da će mi trebati usput. To isto su učinili mnogi od nas. 

Dosta sam našla hljeba u džepovima mrtve djece, te sam se i s time hranila. Dva puta su mi čobani bacali po malo hljeba. Ispočetka me je bilo mnogo strah, ali sam poslije navikla. U samoj jami nije zaudaralo i tu sam proboravila 81 dan. Nakon toga su me izvadili seljaci iz Nevesinja. Kad sam izašla, nije na meni bilo više od 30 kilograma…“

Da, dobro ste pročitali, djevojka je 81 dan bila u društvu leševa svojih najbližih. Hadžera je doživjela i preživjela nešto što transcendira i «Jamu» Ivana Gorana Kovačića. Pun krug do pakla i nazad. U režiji i izvedbi tih i takvih bilećkih četnika.

Da, manje sreće ili bez sreće je bilo njenih 500 sunarodnika, koji su ubijeni samo zato što su se drugačije zvali i na drugi način Bogu molili. I neko bi, onako ljudski, bacio anatemu na te bilećke četnike, ali samo da je to. A nije! Odgovorni su oni bili i za smrt 526 muslimanskih civila istog tog septembra u Berkovićima i Trusini. I opet, njih 365 bačeno u jamu. Za svaki dan u godini po jedan ubijen čovjek.

Teško, preteško je brojati mrtve, ali baš ove četničke jedinice u svega nekoliko dana pobile su preko 1000 Bošnjaka, tada muslimana, samo u nekoliko dana septembra 1941. godine. 

I, činilo se da je ideologija zla uništena u decenijama koje su uslijedile. Činilo se da su jednom za svagda poraženi nacistički kvislinzi, a onda... 

Hadžera u vremenu električne energije i restrikcije suza

A onda opet Hadžera Ćatović. Morala je kao starica da bježi od povampirenog četništva u Crnu Goru, tih devedesetih. Tada su potomci onih koljača nanovo počeli ubijati i protjerivati nejač nesrpsku iz Istočne Hercegovine, ono malo nejači što je preostalo nakon pokolja u Drugom ratu. Samo su se i četnici modernizovali. Istina, ostale su kokarde, ali su nevini ljudi u okolini Bileće elektrošokovima i strujom ubijani.

«E, ovo sad nisam očekivala, da me pod stare dane ti isti četnici protjeraju iz moje kuće, iz mojeg zavičaja… Bog da im sudi… Bogme, sine, moje suze su davno istekle… Pored svega jada, ja bih se opet tamo vratila… Boluj, nano, dok te ne zakopaju», kazaće Hadžera Ćatović, tamo pred smrt u dalekoj Danskoj 2014. godine.

I šta ti je jedan život. Bol, smrt, stradanje, još bola, još smrti, još stradanja....

A ova Hadžera, što je ubijena, pa uskrsnula dva puta, našla je konačni smiraj u selu Gornje Grančarevo kod Trebinja. Svjedok epohe, svjedok jednog vijeka, svjedok jedne ubilačke bratije- četničke, koja joj je periodično obilježavala život i uništila nekoliko generacija.

Četnički totemi smrti iznad humki ubijenih

Zlo je konačno mrtvo. Ili možda ipak nije? Ili će sad i Hadžerin grob da prekopavaju? A moglo bi se i to destiti.

Jer, evo čemu ovaj tekst: Nije (samo) ovo priča o stradanju jedne generacije ili o stradanju generacija ili o stradanju jedne osobe kroz prizmu masovnih zločina, a ne! Ponajmanje je ovo priča o tragediji koja se desila.

Ovo je priča, naime, o tragediji koja će se tek desiti. I ne, nema veze sa nekakvim zloslutnim hipotezama i teorijama zavjere, nego sa sasvim konkretnim stvarima, ljudima i događajima.

Nakon što je prije sedam godina srušen spomenik partizanima u Bileći, preciznije nakon što je bagerima, valjcima i kamionima sa zemljom sravnjeno Spomen obilježje Desetoj hercegovačkoj brigadi, ovog vikenda biće otkriven i kako rekoše osveštan spomenik Đenaralu Draži Mihailoviću, ideološkom ocu i majci svih četnika svijeta, reditelju, scenaristi i duhovniku, pod čijom je palicom Hadžera Ćatović doživjela i nekako preživjela sve ono što ni filmska priča ispisati ne bi mogla.

Istina, biće to nekakav nakaradan, falusoidni četnički totem. Kurcoliki, rekli bi, ali opet, obilježje u slavu pobjednika. I da, dobro ste pročitali, u ovom dijelu svijeta, u ovoj kotlini zla, fašizam je pobijedio i potomci fašista se ponose njegovim znamenjem i likovima. Eto vam Bileće, eto vam rušenja partizanskog spomen-kompleksa, eto vam vaspostavljanja fašističkog kurcolikog četničog spomenika!

I neko će se zapitati, hoće li se sjetiti Bilećani, oni što se spomeniku dive i što četnike hvale, hoće li se sjetiti Hadžere, hoće li se sjetiti više od hiljadu ubijenih Bošnjaka iz septembra '41, hoće li se sjetiti svih onih zatrtih '92?

Da, hoće se sjetiti i biće im drago zbog zla koje su učinili njihovi preci i najbliža rodbina. Biće im drago zbog zla koje su učinili i neki od niih. Jer je nakaradni sistem pomogao i potpuno revitalizovao zlo.

Pa, spomenik mu je podigao, zaboga!

A sve mi se čini da ni priča sa Hadžerom, nije svršena, Jer njen grob, njen kako smo pretpostavili, konačni smiraj nije daleko od četničke Bileće i Dražinog spomenika. Njen tabut leži u enitetu koji slavi koljače njene porodice i njenih sunarodnika. Od Draže do Mladića.

Tako vam je to kad fašizam oživi kao vampir, a onda u konačnici pobijedi.

A legendarna pjesma «Bilećanka»? Zar stvarno mislite da to nekoga zanima u Bileći i Istočnoj Hercegovini? 

Možda nas jedino Hadžera gleda odzogo iznad četničkog spomenika i možda nam jedino Hadžera može pomoći. U žive se ne uzdam previše.