Zlatko Dizdarević: U Siriji će se ponoviti scenarij Afganistana

Broj od 100.000 ubijenih civila u Siriji je sumnjiv i ničim dokazan, a plasiran je od strane tzv. opozicionara koji sjede u Londonu i Parizu i nazivaju sebe aktivistima, a međunarodni mehanizmi propagande su ih prihvatili, ili direktno stvorili, zato što im odgovaraju, - kaže u intervjuu za Danas.hr  Zlatko Dizdarević, politički analitičar i ekspert za Bliski istok. 

Dok se velike sile spremaju na vojnu intervenciju u Siriji, u intervjuu Dizdarević pokušava objasniti uzročno-posljedične veze i uticaj velikih sila na Bliskom istoku, te šta će, eventualna intervencija u Siriji značiti za globalni politički poredak. 

Dizdarević ne misli da će oklijevanje Davida Camerona ili protivljenje Arapske lige intervenciji spriječiti Amerikance, Francuze i Tursku da idu dalje, iako je za njega sasvim izvjesno da će za kratko odgoditi pripremljenu operaciju i natjerati sve druge na još malo razmišljanja ponešto hladnije glave. 

"Gledao sam svojim očima, uspoređivao s onim što znam i onim što čitam i pratim, te na to nadodavao ono čime sam se bavio posljednjih 30 godina. Nemam nimalo dileme o tome ko su ljudi koji se danas jednostrano i nekritički nazivaju pobunjenicima. Oni to nisu i nemaju veze s ciljevima koje biraju kao opravdanje za napade na Asada", kaže Dizdarević. 

Zlatko Dizdarević se trideset godina bavi se Bliskim istokom, od čega je desetak godina živio i boravio na Bliskom istoku kao novinar i diplomat. Izvještavao je iz Egipta, Libana, Izraela, Alžira, Libije, Tunisa, Iraka i Sirije, a u vrijeme početka "arapskog proljeća" vršio je dužnost veleposlanika BiH u Jordanu, Amanu, s akreditacijom i u Siriji, Iraku i Libanu. Tojekom "arapskog proljeća" više je puta bio u Siriji, a posljednji put posjetio je Damask prije dva i pol mjeseca. 

Na pitanje kako komentira podatke koje je nedavno objavio UN, a po kojima je sirijska kriza do sada najgora od genocida u Ruandi 1994. godine, Dizdarević kaže:  

"To nije tačno. Ta priča o 100.000 mrtvih je "crno-bijela". Prvo, temelji se od početka rata na sirijskim opozicijskim izvorima i to prvenstveno onima iz inozemstva, koji u pravilu znaju sve o zbivanjima u Siriji i prije nego što se ona dese. Kad se krenulo s prebrojavanjem, bio sam u Amanu i svaki dan se proizvoljno dodavala još tisuća, dvije, tri i došlo se do ove brojke od 100.000. Ona je ravna onim tvrdnjama o 300.000 žrtava u Bosni i Hercegovini i bez namjere da dovedem u pitanje i jedan izgubljeni život, kad se krenulo u utvrđivanje broja poginulih temeljem znanstvenih metoda i utvrđenih podataka, do sada se došlo do broja od oko 100.000."

Struktura žrtava

"A kao i svi drugi medijski podaci vezani za Siriju, i ove se brojke uzimaju zdravo za gotovo, pa se tako uspoređuje i s Ruandom. Pritom se već "podrazumijeva" i uzima da je to 100.000 civila koje je ubio Asad, a ne uzima se u obzir da je tu i 30.000 regularnih sirijskih vojnika, kao i nekoliko desetaka tisuća civila koje su ciljano poubijali tzv. "osloboditelji i borci za ljudska prava". U međunarodnoj se politici danas i više nego što je normalno i smisleno kao s definitivnim činjenicama barata podacima koji nisu provjereni, ili su priopćeni jednostrano, ili su rezultat apsolutno propagandnih nakana. 

Treba pričekati kakvu-takvu pristojnu historijsku distancu da bi se došlo do podatka koliko je bilo žrtava i – što je važnije – tko su sve žrtve, koja je struktura tih žrtava, u kojim okolnostima su ljudi ubijani. Dakle, tko su oni bili i tko ih je ubio. No, bez obzira na sve to, izvjesno je da je među njima ima potpuno nevinih i za svoju sudbinu ničim "zaslužnih", tvrdi Dizdarević. 

Što znate o sukobljenim snagama? Tko su ljudi koji su se pobunili protiv Asadovog režima? 

Oni su oštrica svega što je najgore u Siriji – ekstremisti, mudžahedini, grupe i organizacije mafija, fanatici koji u krajnjoj liniji nemaju pojma ni gdje su, a došli su iz više od stotinu zemalja svijeta. Domaće opozicijske snage, uključujući i vojne, danas su sasvim minorne prema njima. I njima uglavnom podređene. Ogroman je vic vjerovati da su to ljudi koji se bore za demokratsku Siriju, ljudska prava, protiv totalitarnog Asadovog režima. 

Oni su fanatici koji za cilj imaju vlastite želje i planove, a one se svode na stvaranje svojih sanjanih država, raznoraznih kalifata, emirata i šeikata. Već rade na tome i formalno, brutalno namećući svoj pogled na religiju, život i svijet, koji je za stoljeće ili dva mračniji, gori i retrogradniji u odnosu na mnoge ekstremne režime. Asad njih, zapravo, ne interesira. On je tek prepreka ostvarenju snova mnogih regrutiranih po svijetu, a Siriju sada vide kao obećanu zemlju u kojoj te svoje snove mogu ostvariti, kaže Dizdarević u intervjuu za Danas.hr . 

Špijuni ponavljaju stare, gorke greške

"Zašto je Zapad njih izabrao kao udarnu pesnicu za realizaciju svojih interesa i ciljeva, to je potpuno druga priča. Fasciniran sam i time kako obavještajne službe velikih sila ponovno prave greške – ako su uopće greške, a ne projekt. Angažirale su ih, te kao da vjeruju da će oni sutra stati u red, vratiti oružje i ponovno otići uzgajati peršin i mrkvu ili što su već drugo radili po selima iz kojih su došli? Kako im ne pada na pamet da će se ponoviti scenarij Afganistana, gdje su Amerikanci po istom principu stvorili talibane, pa i al-Kaidu" - upozorava on.  

Nije li jedno od glavnih diplomatskih oružja Zapada prilikom intervencije u Afganistanu bila upravo borba za sekularnost, prvenstveno prava žena? 

Jasno. Tako se i danas isturaju u prvi plan plemeniti ciljevi, a bitka se bije za sasvim druge interese. I danas se zato u javnosti bavimo nečim što je tek posljedica. Sirija je na neki način, nažalost, kolateralna priča. Ona će se desiti sutra na nekom drugom mjestu – desila se već i u Libiji, i u Tunisu, i u Egiptu. Zavlači se glava u pijesak kod pitanja o čemu se tu radi. Znate, kad se u zapadnoj politici raspravlja o terorizmu, uvijek se i obavezno postave tri pitanja – tko, gdje i kako, a četvrto pitanje – zašto – nikad se ne postavlja. Takva je situacija i ovdje. 

Cijela je priča počela na valu nečeg što se vrlo romantično naziva čak i danas "arapskim proljećem". No, postavimo vrlo jednostavno pitanje: gdje su danas i postoje li uopće one snage obrazovanih, mladih i željnih slobode koje su započele to "proljeće", od Egipta, Sirije, Tunisa do drugih zemalja? Naprosto su pobrisani s mape zbivanja, a revolucija im je ukradena od najretrogradnijih snaga podržanih imperijalistima i neokolonijalistima. Zašto? Pa s njima je mnogo lakše manipulirati nego s ozbiljnim društvima u kojima postoji srednja i obrazovana klasa. To se dogodilo i s Muslimanskom braćom i dolaskom na vlast u Egiptu. To je recept koji se pokušava primijeniti u Siriji. 

Zapad je ukrao revoluciju

Nijedan jedini cilj koji se isticao tada nije realiziran, jednostavno zbog toga što je Zapad sa svojim ciljevima, mehanizmima, obavještajnim službama, bliskoistočnim partnerima i oligarhijama pobrisao tu revoluciju i okrenuo je u ovom smjeru. Sa Sirijom su se prevarili, smatrali su da će stvar biti gotova za dva mjeseca. Ali ona se otela iz dva vrlo značajna razloga, od kojih o jednom nitko ne želi govoriti. Prvo, Sirija je, bez obzira na unutrašnje ustrojstvo, bila, kao i svojevremeno Irak i posebno Egipat, ozbiljna i uređena država. Ima i takvu vojsku, koja se drži do dan-danas, a čiji generali nisu školovani u američkom West Pointu. 

Sirija je imala socijalne komponente koje druge arapske države nisu imale – besplatno školstvo, zdravstvo itd. Imala je, što je najvažnije, srednju klasu, uglavnom trgovačku, bez koje ne možemo ni pričati o inicijalnim procesima demokratizacije, iako Sirija nije demokratska po europskim standardima. Ali nemojte mi govoriti o tim standardima dok surađujete sa Saudijskom Arabijom, Katarom, Bahreinom ili Emiratima. I dok zemlju koja drži pod okupacijom cijeli jedan narod i njihov legitimni teritorij smatrate "najdemokratskijom na Bliskom istoku". Sirija nije imala duga prema Svjetskoj banci ili MMF-u, što je također "nedopustivo" za zemlje tamo!", kaže Dizdarević i dodaje 

"Po meni je ovo kraj jedne ere na planeti, u kojoj je postojalo kakvo-takvo poštivanje kakvih-takvih međunarodnih regula, poretka i sistema. To je legitimiranje sile kao najvažnijeg, a sutra jedinog validnog mehanizma u međunarodnim odnosima  

'Opozicija' je gora od Asada  

"Drugi razlog zašto Sirija nije pala, u koji duboko vjerujem jer znam o čemu govorim, taj je što bi u Siriji danas na izborima održanim po najvišim svjetskim demokratskim standardima Asad dobio 70 posto glasova. Jednostavno zato što je alternativa koju je Zapad ponudio s ubojicama i fanaticima sto puta gora, ma kakav Asad totalitarist bio. To će vam kazati svaki slobodan čovjek u Siriji. Ali neće i mediji koji od njega imaju zadatak napraviti monstruma čiju smrt naprosto morate poželjeti", kaže analitičar. 

Internet - igračka koja se igra našim umom

Dizdarević govori i o suštinskoj razlici između vođenja politike i priprema ovakvih operacija danas i prije 20 godina: 

"Kapitalna razlika je u internetu i mogućnostima manipulacije komunikacijama, ali i ljudskim umom generalno. Kontrolom elektronskih medija danas možete modelirati javno mnijenje neusporedivo brže i efikasnije nego prije 20 godina. 

Znate, kad se u zapadnoj politici raspravlja o terorizmu, uvijek se i obavezno postave tri pitanja – tko, gdje i kako, a četvrto pitanje – zašto – nikad se ne postavlja. Pojavi se ekipa od pet ljudi u dvosobnom stanu u Londonu, koji sebe nazivaju Opservatorij za ljudska prava u Siriji ili naprosto sirijskim aktivistima, a platile su ih britanske ili neke druge obavještajne službe, i oni od jutra do mraka zasipaju svijet informacijama kojima žele i koje su od njih naručene. Ne govorim kao čovjek koji je emotivno ili politički opredijeljen, nego sam jednostavno pola života bio novinar, dopisnik s Bliskog istoka, razmišljao sam kao novinar, komunicirao s ljudima i nakon toga otišao u diplomaciju i na Bliski istok. Puno toga sam potom vidio i s druge strane. Vjerujem da mogu suvislo zbrajati i oduzimati sve ono što sam u tih 30 godina vidio, doživio i naučio", upozorava Dizdarević i nastavlja: 

"Sirija je do ovoga časa, do intervencije koje će, nažalost, najvjerojatnije biti, po meni bila naprosto neuspjela priča u apetitima i planovima bjelosvjetskog korporativnog, interesnog sistema u operaciji fragmentiranja Bliskog istoka, geopolitičkih i energetskih apetita, kako bi se lakše, brže i mimo međunarodnih standarda došlo do resursa. Apsolutno smiješno bi bilo u ovoj storiji smetnuti s uma da se na Bliskom istoku još uvijek nalazi dvije trećine svih svjetskih klasičnih i za sada najjeftinijih energenata. A prostor je jedan od najsiromašnijih s najvećim postotkom nezaposlenih mladih ljudi bez ikakve perspektive." 

Na pitanje koliko se može vjerovati Rusiji u tvrdnjama da je navodni hemijski napad na predgrađe Damaska u stvari unaprijed pripremana (re)akcija smještanja Asadu, Dizdarević kaže:  

"Ne razmišljam u kategorijama što kažu Rusi, što Amerikanci, Britanci ili Francuzi, jer posljednje za što se čovjek mora uhvatiti da bi ostao normalan je elementarna logika povezana s iskustvom i onim što je viđeno vlastitim očima. Ne postoji niti jedan jedini racionalni i smisleni razlog, niti objašnjenje, da se točnim smatraju tvrdnje da je to napravio Asad. Podjednako tako, Amerikanci, Britanci i ostali iz te obitelji su u sasvim identičnoj priči s Irakom potrošili i najbenevolentniju namjeru da im se vjeruje na svjetskoj sceni. Stvar se događa u trenutku kad se navodno priprema međunarodna konferencija o Bliskom istoku, koja bi se, kao i svaka druga, održavala tako da strane u sukobu nastoje prethodno na terenu osigurati što bolje pregovaračke pozicije, što bolju vojnu situaciju. 

Prednost Asadovih snaga uoči konferencije

Kao gubitnik vi ne možete postavljati uvjete, to je minimum logike. Dok su Amerika i Rusija dogovarale konferenciju, vojna situacija na terenu je bila relativno uravnotežena. Samo 15, 20 dana kasnije, Asadova je vojska došla do ozbiljne prednosti, što zbog raznih vojnih i strateških razloga, što zbog smanjenja turskih aktivnosti na tom području zato što su imali pravu dramu kod kuće. Ne treba zaboraviti da je Turska jedan od osnovnih oslonaca Asadovih protivnika u Siriji. Prednost se sastojala od toga što je pao Homs, krenuo je pritisak na Alepo, očišćeno je područje oko Damaska i, što je najvažnije, Kurdi su ušli u rat na strani Asada, Hezbolah je također na njegovoj strani. Počela se probijati i medijska blokada u svijetu o suštini zbivanja u Siriji i o monstruoznim zločinima koje tamo čine zapadni "borci za ljudska prava". 

'Ostala je samo jedna varijanta'

Istovremeno, delegacija sirijske opozicije je bila u Americi i tada baš i nije dobila što je tražila – puno sofisticiranog oružja i to odmah. Međutim, rasplet u korist Asada bi značio potpuni poraz američke i zapadne politike na Bliskom istoku s dugoročnim posljedicama. Postajalo je jasno da je geostrateška igra koju su zamislili i igraju je već dvije i pol godine pred krahom. Ostala je samo jedna jedina varijanta. 

A ta je? 

Da se isprovocira ovo što se isprovociralo. Zašto bi Asad bio taj koji će to napraviti. U suštini, to bi bilo potpuno, oprostite na izrazu, imbecilno. Praktično gledano, u trenutku kad mu je komisija UN-a "pod prozorom" u Damasku, u hotelu Four Seasons, to napraviti u predgrađu može samo budala. A ne treba mnogo mudrosti pa vidjeti da je sve što su napravili u posljednje dvije i pol godine znak ne samo da nisu budale, naprotiv, da su vrlo pametni i promućurni. Nadalje, u taktičkom, vojnom, političkom i moralnom smislu to ne bi značilo ništa osim samoubojstva. Možda zvuči krajnje cinično i bezobrazno, ali što sa stajališta konačnog cilja (Asadu) znači ubijanje 200 do 300 civila eto tek tako, kemijskim oružjem? 

Analize stručnjaka za hemijsko oružje

Apsolutno ništa. Nisu uopće zanemarive, naprotiv, i analize stručnjaka za kemijsko oružje. Više je svjetskih znalaca za kemijsko oružje izjavilo tim povodom ovih dana istu stvar: način na koji su na većini TV-postaja prikazane stvari naprosto vrijeđa ljudski um i inteligenciju. Uz ostalo, budalaština je da toliko otrovanih kemijskim oružjem leži na rukama doktora i civila što su ih donijeli u bolnice koji nemaju ni zaštitnu masku, ni gumene rukavice, ni bilo kakvu drugu zaštitu, te šeću desno-lijevo. Onaj koji išta zna o kemijskom naoružanju, zna da ni trava ne raste najmanje 72 sata na mjestu gdje je ono palo, a kamoli da se može tako nezaštićeno unaokolo kretati. Da se ne govori i o nizu drugih tehničkih detalja. 

Znači li to da oni osporavaju autentičnost snimki koje su obišle svijet? 

Naravno. I to na profesionalan, zanatski način, baveći se čitavog života kemijskim i biološkim oružjem. Oni ne ulaze u to tko je što ispalio. Nakon svega, ključnom stvari, možda čak i značajnijom od toga što je dokazano ili nije, čini se ipak izjava britanskog ministra vanjskih poslova, vrlo slična izjavi američkog državnog tajnika, da njih više ne interesira što će komisija tamo pronaći! Bez obzira na nalaz i bez obzira na Vijeće sigurnosti UN-a, oni smatraju da trebaju udariti. Držim da je to suštinski najopasnija činjenica koja se dogodila u posljednjem stoljeću – izjava najznačajnijih ljudi uske grupe najjačih država na svijetu, od toga čak tri stalne članice UN-a, koji mrtvi hladni kažu da za njih UN, međunarodni pravni i politički poredak, ne znači ništa. 

Na pitanje - što smatra motivima za intervenciju, Dizdarević pojašnjava: 

Pojednostavljeno kazano, SAD već odavno više ne funkcionira kao država nego kao korporacija. Korporativni interesi i imperijalna logika i mehanizmi za ovakav ili onakav potez postali su daleko jači od bilo kakvih drugih motiva i razloga. U tom krugu je i politika. Zato i jesmo u situaciji da ih je danas, pred ogromnim interesima na Bliskom istoku, baš briga i za UN. Osjećaj za prošlost, drevne civilizacije i kulturne vrijednosti ionako je mizerno tanka komponenta u postojećem sistemu vrijednosti. 

I zato mi se čini – koliko god zvučalo patetično i naivno, ali nemam nijedan validan argument protiv te činjenice – da je vojno-industrijski kompleks tamo definitivno preuzeo stvar u svoje ruke. Uvijek je bio bitan, ali sad je potpuno preuzeo kontrolu. Da bi postojao i rastao, mora imati ratove i mora imati strateškog neprijatelja. 

To je bio komunizam pa se raspao, zatim je odmah došao 11. rujna, isplivali su teroristi, a na toj se matrici jaše, osim kad su u pitanju "svoji teroristi". Oni su po potrebi borci za ljudska prava, kao u Libiji, pa odmah iza toga ti isti su teroristi u Maliju, onda su borci za demokraciju i slobode u Siriji, pa ih valja štititi u ime demokracije u Egiptu itd. 

Eto razloga da se, i prije nego o dešavanjima u Siriji, treba ozbiljno razmisliti o tome gdje se planet nalazi u ovom času, koje vrijednosti se na njemu održavaju, a koje ruše, tko dirigira međunarodnim poretkom i kako, te postoji li protuteža onima koji misle da su jedini policajci planeta- kaže Zlatko Dizdarević u intervjuu za Danas.hr, koji u cijelosti možete čitati na ovom linku.