Nastavljaju se protesti protiv Macronove penzione reforme u Parizu: 'Mali predsjednik, male penzije'

Protesti u Francuskoj se nastavljaju, a radnici, studenti i brojni građani su izašli na ulice peti put ove godine zbog planirane penzione reforme.

Bijes javnosti izazvao je plan reformi koji podrazumijeva podizanje starosne granice za odlazak u penziju sa 62 na 64 godine u 2030. godini, kao i najmanje 43 godine rada za ostvarivanje prava na punu penziju.

Na dosadašnjim protestima izlazili su i mladi i stariji širom Francuske, pa je na ulicama bilo i preko milion osoba koje su došle iskazati svoje nezadovoljstvo planiranim reformama. Na ovim protestima prisustvovao je i hrvatski novinar Matej Ivušić za tportal.hr napisao reportažu:

"U Pariz sam stigao u nedjelju, dakako najjeftinijim letom, s nadom da ću se makar nakratko osloboditi zagrebačke svakodnevnice. Ovdje imam prijatelje, Stipu i Matka, koji me godinama zovu u posjet, a računao sam i da ću moći intervjuisati ljude poput pisca Laurenta Bineta i sociologa Didiera Eribona. Međutim to je propalo pa se kao najzanimljiviji događaj tijekom boravka nametnuo protest protiv penzione reforme francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.

Kao i svaki digitalni nomad, odmah po dolasku instalirao sam Bumble, dejting aplikaciju koju njezini tvorci nazivaju feminističkom, s obzirom na to da se, ako se dogodi match, u heteroseksualnoj varijanti mogu javiti isključivo žene. Naravno, očekivao sam da ću kao Hrvat biti dovoljno egzotičan Parižankama, ali je do komunikacije došlo samo s Perrine, plahom vizualnom umjetnicom koja je odmah napisala da ne zna engleski, što me nije pokolebalo jer znam da je Googleov prevoditelj zastrašujuće precizan. Nismo izmijenili mnogo poruka prije nego što je spomenula velike proteste protiv Macronove penzione reforme, na što sam je zamolio da me povede prvom prilikom. Nažalost, Perrine je jutros odustala, a ja sam unatoč tome odučio otići sam, s obzirom na to da mi prijatelji rade do kasnog popodneva ili čak večeri, što je običaj u Parizu jer i radni dan počinje tek oko 10 sati, piše tportal.hr.

Nakon teške noći u Bellevilleu, svojevrsnoj Kineskoj četvrti, gdje je živio i umro Danilo Kiš, gdje Marokanci prodaju cigarete u pola cijene i gdje su prostitutke strateški raspoređene na svakom uglu, odlučio sam se pošteno naspavati, ali budući da nisam znao što me čeka na Place de la Bastille, mjestu na kojem je do Francuske revolucije stajao zloglasni zatvor razrušen do temelja u prvim godinama Revolucije, uputio sam se iz predgrađa dovoljno rano da stignem pješice u slučaju da radnici Metroa odluče otkazati poslušnost. Takvo što se ipak nije dogodilo, sve su linije prometovale prema voznom redu, ali sam načuo da je štrajk zahvatio prigradsku željeznicu, koja nije pod ingerencijom iste tvrtke.

Nedaleko od Mathilde već se okupio velik broj studenata, vidim po transparentima. Prilazim mladiću koji drži megafon, na kojem se nalazi velika crvena naljepnica s natpisom 'Révolution permanente' (Neprekidna revolucija). Pokazujem na naljepnicu, a on me pita znam li čija je to ideja, na što spremno odgovaram – Trocki! Iznenada mi prilazi mlada djevojka i oštro me pita jesam li turist. Kažem da sam novinar iz Hrvatske koji je došao u Pariz isključivo zbog protesta, što je osjetno smekša. Zove se Emma, čujem po govoru da je Britanka, ima 19 godina, a u Pariz je došla na studij engleskog jezika. S njom je i Celeste, godinu dana mlađi momak, a njih dvoje studiraju na Sveučilištu Sorbonne-Nouvelle, instituciji osnovanoj neposredno nakon protesta 1968. godine. Pričaju mi o teškoj besparici u kojoj žive – Emma tvrdi da si ne može priuštiti više od jednog obroka dnevno, na što ih nudim cigaretama koje sam u pola pariške cijene kupio na zagrebačkom aerodromu.

Donosim odluku – ostatak protesta provest ću sa studentima, atmosfera je ovdje najbolja: pjevaju se 'Internacionala' i 'Bella ciao', a svi su vedri i smjeli. Nakon sat vremena, u 14 sati, konačno je vrijeme za pokret. Previđena je šetnja do tri i po kilometra udaljenog Place d'Italie, gdje bi protesti trebao završiti. Dok sam uživao u koncertu, iza mene se pojavila grupica od dvadesetak mladića odjevenih u crno od glave do pete, s kapuljačama i maskama preko lica, po svemu sudeći ultrasi. Pitam prvu osobu do sebe da mi prevede što skandiraju, nakon čega shvaćam da se radi o anarhistima. Nešto dalje povorka postaje mnogo manje raznolika, a ulicu u potpunosti okupira impresivna grupa ljudi sa svijetloplavim obilježjima. Sudeći po natpisu, to je sindikat radnika u transportu i njih je više od studenata. Pokušam im doći s prednje strane kako bih uhvatio bolju fotografiju, ali me njihovi redari grubo odbiju, što ostavlja gorak okus u ustima."

Cijelu reportažu hrvatskog novinara Mateja Ivušića možete pročitati OVDJE.