Jevrejski profesor prava poručio čelniku izraelskog centra: U Srebrenici se desio genocid

Prije dvadeset godina, mjesto u istočnoj Bosni koje se zoveSrebrenica ušlo je u anale genocida, zajedno s Auschwitz-Birkenauom, Musa Daghom i Butareom.

Piše:Menachem Z. Rosensaft, profesor prava i sin roditelja koji su preživjeli Holokaust

Prošlosedmični veto Rusije u Ujedinjenim narodima na rezoluciju koja bi „oštro osudila zločine genocida u Srebrenici“, leti ka licu historije i međunarodnih zakona. Također je fundamentalno nemoralna.

Auschwitz-Birkenau, naravno, bio je najgrozomornije mjesto nacističkih ubistava i koncentracioni logor gdje je počinjen holokaust nad evropskim Jevrejima. Musa Dagh je bila regija Otomanskog carstva gdje je nekoliko hiljada Armenaca 53 dana pružalo otpor namjeri da ih se uništi, što je postalo poznato kao "armenski genocid". Butare je prefektura ili provincija u Ruandi gdje je 1994. ubijeno oko 220 hiljada Tutsija od strane njihovih Hutu komšija i drugova tokom genocida.

U Srebrenici, tokom nekoliko dana na početku jula 1995, oko osam hiljada muškaraca i dječaka, koji su imali između 12 i 72 godine, ubijeno je od strane paravojski bosansko-srbijanskih ubica, što je bio najgori zločin koji se desio tokom perioda 1992. - 1995. u ratu u Bosni.

Konvencija UN-a o prevenciji i kazni zločinca genocida iz 1984, navodi da ubistvo članova grupe „s namjerom da se uništi, u cjelini ili dio određene nacionalne, etničke, rasne ili religijske grupe, kao takve“, predstavlja zločin genocida prema međunarodnim zakonima.

Međunarodni sud pravde je 2007. naveo kako su „zločini u Srebrenici počinjeni s posebnom namjerom da se uništi dio grupe bh. muslimana i kao takav spada u čin genocida“. Haški tribunal je prethodno došao do sličnog zaključka.

Ruski ambasador pri UN-u Vitaly Churkin je omalovažavao srebreničku rezoluciju, nazvavši je „nekonstruktivnom, konfrontacijskom i politički motiviranom“.

Direktor jevrejskog centra Simon Wiesenthal: U Srebrenici nije bilo genocida

U sličnom duhu je govorio i Ephraim Zuroff, čelnik izraelskog Centra Simon Wiesenthal, koji je za beogradske medije izjavio kako ne vjeruje da ono što se dogodilo u Srebrenici „ulazi u definiciju genocida i smatram da je odluka da se to nazove genocidom usvojena iz političkih razloga“.

S poštovanjem, potpuno osporavam izjave i ambasadora Churkina i Ephraima Zuroffa.

U noći s 3. na 4. august 1943, moj brat, sin moje majke, ubijen je u jednoj gasnoj komori Birkenaua zajedno sa svojim ocem, djedom i bakom.

Ne mogu s čistom savjesti osuditi počinitelje tog genocida u kojem su nestali moj brat i rodbina, ukoliko ne osudim počinitelje svih genocida, uključujući i zločince iz Srebrenice.

Ne mogu s čistom savjesti žaliti za bratom kao za žrtvom genocida ukoliko na isti način ne žalim za drugim žrtvama genocida, uključujući i žrtve Srebrenice.

Predajem o zakonu, o genocidu i suđenjima za ratne zločine iz Drugog svjetskog rata, na univerzitetima Columbia i Cornell. Prije nekoliko godina, jedna od mojih studentica bila je Adisada Dudić, koja je, kao djevojčica, provela tri godine u bh. izbjegličkim kampovima s majkom i sestrama.

UN: Ban Ki-moon, sa 'srebreničkim cvijetom' na reveru, održao govor o Srebrenici (FOTO)

„Moja domovina je uništena“, pisala je Adisada tada, „članovi moje porodice su rasuti po svijetu, hiljade bh. žena i djevojčica su bile silovane i uništene, hiljade bh. muškaraca i dječaka je mučeno u logorima i pokopano u masovnim grobnicama, i mnogo mojih sunarodnjaka je ubijeno od strane neprijatelja koji je želio ubiti svakoga ko se nazivao bh. muslimanom“.

Beskrupulozno bi i osuđujuće bilo kada bi neko želio reći Adisadi da horori koje su njeni bh. muslimani prošli – uključujući članove njene porodice – i kojima su bili izloženi u Srebrenici, nisu bili zločin genocida, baš kao što bi bilo beskrupulozno i osuđujuće kada bi meni neko negirao genocid počinjen nad mojim bratom, mojom bakom, mojim djedom i milionima drugih evropskih Jevreja.“

Kažem svim svojim studentima da ne prave razliku između pokolja u Srebrenici ili Butareu, između ubijenih puškom ili mačetom ili u gasnoj komori.

„Posljednja stvar u kojoj bi trebali učestvovati“, govori Hannah Rosenthal, nekadašnja američka izaslanica za borbu protiv antisemitizma u mojoj knjizi Bog, vjera i identitet iz pepela, „jeste natjecati se u tome ko je veća žrtva“.

Baš kao što sjećanje na Holokaust, mrtvi u svim drugim zločinima zaslužuju dostojanstvu i pravdu i da međunarodna zajednice prepozna grozote pokolja u kojima su ubijeni mnogi.

Ne umanjivati i ne vrijeđati težinu genocida koji se dogodio u Srebrenici prije 20 godina je, dakle, moralni imperativ.

Tekstovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba.