Vuk Bačanović: Propast komunizma i pobjedničko divljanje kapitalizma

Piše: Vuk Bačanović

Kada je 9. novembra 1989. Gunter Schabowski, šef istočnonjemačkog politbiroa objavio da građani DDR-a, mogu slobodno bježati iz svoje partokratsko-birokratske komunističke države, bilo je to ujedno i priznanje i nagovještaj. Priznanje da je sovjetska planska ekonomija i boljševički komunizam doživio svoj krah i nagovještaj da ista sudbina čeka druge članice Varšavskog pakta i, u konačnici, „velikog brata“ SSSR.

Kapitalizam kao alternativa čemu?

Datum pada Berlinskog zida, patetično rečeno, historijskom se ironijom gotovo poklopio sa datumom izbijanja Oktobarske revolucije 1917. (25. oktobra po julijanskom, odnosno 7. novembra po gregorijanskom kalendaru), kada su boljševici državnim udarom preuzeli vlast u Petrogradu. Slom komunizma stvorio je politički vakuum u kojem su se politički analitičari od Fukoyame do Huntingtona natjecali da kapitalizam, u svome neoliberalnom obliku, prikažu kao jedini moguć i smislen način privređivanja, koji odgovara prirodi čovjeka. Socijalistički eksperiment je propao, kapitalizam navodno funkcioniše, ergo bolje alternative od kapitalizma nema. Danas kada je jasno da kapitalizam baš i ne funkcioniše, na ovo smišljeno i isplativo pojednostavljivanje vrijedi odgovoriti protupitanjem: da li je socijalizam ikada i igdje (i ako da, u kojoj mjeri,) bio sprovođen? Lenjin ga je u svome čuvenom manifestu „Svim radnicima, vojnicima i seljacima“ iz 1917. nesumnjivo najavio:

„... Privremena vlada je svrgnuta i većina njenih članova je uhapšena. Sovjetska vlast će odmah predložiti demokratski mir svim narodima i neodložno sklapanje primirja na svim frontovima. Ona će obezbjediti prenošenje bez naknade sve zemlje – spahijske, carske i manastirske – na seljačke komitete; ona će braniti prava vojnika, uključujući i potpunu demokratizaciju armije; ona će uspostaviti radničku kontrolu nad industrijom; ona će obezbjediti sazivanje Ustavotvorne skupštine na zakazani dan; ona će snabdjeti gradove hljebom i sela najnužnijim artiklima; i ona će osigurati svim nacionalnostima koje žive u Rusiji pravo na samoopredjeljenje. Kongres odlučuje da se sva lokalna vlast prenese na sovjete radničkih, vojničkih i seljačkih deputata kojima se stavlja u zadatak zavođenje revolucionarnog pokreta.“

Nakon katastrofe Prvog svjetskog rata u koju su interesi vlasnika krupnog kapitala uvele Evropu i svijet, a posebno nakon humanitarne katastrofe, koju je u tom ratu, zbog vjerskog fanatizma cara Nikolaja II Romanova, doživjela Rusija, ove riječi su trebale najaviti kraj starog, barbarskog svijeta izrabljivanja i početak izgradnje novog društva i to na marksističkim socijalističkim principima. No, kako to obično biva s realizacijom zacrtanih ciljeva u politici, obećani “demokratski mir” pretvorio se u imperijalistički rat nametanja birokratiziranog boljševičkog režima drugim državama, “prenošenje bez naknade sve zemlje na seljačke komitete” u prisilnu kolektivizaciju i rekviriranje namirnica, koja je rezultirala masovnim umiranjem od gladi, “demokratizacija armije” u stvaranje ideološki podobnog instrumenta ugnjetavanja, a “sovjeti vojničkih i seljačkih deputata” u birokratsku kastu, čiji je osnovni cilj bio očuvanje sopstvenih upravljačkih privilegija. Ne bi, međutim, odgovaralo istini ukoliko bismo ovdje stavili tačku na slučaj “boljševizam”.

Stvoriti radničku državu bez radnika

Istina je da je pred Lenjinom bila teška zadaća, s obzirom da je valjalo stvoriti radničku državu bez radnika. Njegova grupa profesionalnih revolucionara, manjinska frakcija u socijalističkom pokretu, koji je bio tek dio šireg demokratskog pokreta formiranog u februaru 1917., našao se pred zadatkom uvođenja diktature proletarijata u nerazvijenu zemlju sa 84 % seoske populacije. Ako izuzmemo desetine miliona ljudi “kolateralne štete” revolucije, rata, namjerno izazivane gladi, sistema koncentracionih logora, deportacija i masovnih ubistava, istrjebljenje nacionalnih kultura, nemilosrdno uništavanje prirodne baštine, potčinjavanje privrede vojsci, indoktrinaciju i totalitarizam, diktatura proletarijata je za nešto više od dvadeset godina, unatoč međunarodnoj izolaciji, izgradila industrijaliziranu ekonomiju, koja je samljela nacističku ratnu mašinu, a već 1957., postala pionir u istraživanju svemira.

Prema sociologu Manuellu Castellsu, sovjetsko društvo nikada nije bilo komunističko, barem u smislu težnje besklasnom društvu i odumiranju države za čiji su se nastanak zalagali Marks i Engels. Po njegovom mišljenju radilo se o “etatizmu”, društvenom sistemu u kojem ekonomski višak koje je proizvelo društvo prisvajaju oni koji imaju vlast u društvenom aparatu, za razliku od kapitalizma gdje taj višak prisvajaju oni koji imaju kontrolu nad ekonomskim organizacijama.

“Dok je kapitalizam usmjeren maksimiziranju profita, etatizam je usmjeren maksimiziranju moći, tj. povećavanju vojne i ideološke sposobnosti državnog aparata da svoje ciljeve nametne što većem broju podanika i prodre što dublje u njihovu svijest.”, piše Castells u III tomu svoga „Kraja tisućljeća“. Konačnu propast, ovo društvo je doživjelo upravo zahvaljujući konzervatizmu birokrata, koji sovjetsku industriju, iz ideoloških razloga i straha od gubljenja moći i privilegija, nisu na vrijeme pripremili za razvoj prema informacijskom društvu. O pravom karakteru vlasti u Sovjetskom Savezu, pisao je u izgnanstvu jedan od prvaka revolucije i Lenjinov najbliži saradnik Lav Trocki. U svojoj “Izdaji revolucije”, on je opravdano optužio sovjetsku birokratiju da preuzima buržoaske navike, nalik birokratiji u fašističkim državama: “Sredstva proizvodnje pripadaju državi, ali država, da tako kažemo ‘pripada’ birokratiji”

Berlinski zid

Lako je za sve okrivljivati komuniste

Pa ipak, za BiH kao postsocijalističko društvo, koje već dvadesetak godina ‘uživa’ u blagodetima neoliberalne ekonomije, možda je od mnogo veće važnosti ono što je Trocki napisao o mogućoj sudbini sovjetske, a samim time i svih socijalističkih birokratija: “Ukoliko buržoaska stranka zbaci vladajuću sovjetsku kastu, naći će ne mali broj spremnih slugu među postojećim birokratima, službenicima, direktorima, partijskim sekretarima i u privilegiranim višim krugovima, generalno”. U novu buržoaziju naci-partokrata i kontroverznih biznismena, kako u bivšem SSSR-u, tako i u BiH upravo su se, u najvećoj mjeri prelili komunistički partokrati i birokrati, koji su ponegdje degenerirali u “kontroverzne biznismene”, rasprodavače i kupce podržavljene društvene imovine. Danas kada američka i evropska buržoazija s užasavanjem spominje zločine boljševičke birokratije, teško da će se osvrnuti na ništa manje užase prvobitne akumulacije kapitala u 19. vijeku, kada su pamučna industrija, trgovina crnim robljem i genocide nad američkim domorocima bili neodvojivi segmenti tog procesa.

Kada se govori o nacizmu, malo ko je spreman postaviti pitanje, ko je zapravo proizveo Hitlera i njegovu stranku? Boljševici ili njemački krupni industrijalci i finansijeri, koji su nalazili da je ekstremna nacistička ideologija profitabilna u smislu zaštite i daljnjeg okrupnjavanja njihovog kapitala? Nije li prema tome nacizam sa svim svojim žrtvama čedo jednog od oblika kapitalističkog privređivanja i utrke za profitom? Kada se izjednačavaju “dva totalitarizma”, niko neće objasniti da jedan od njih nije bio istinski komunistički, dok je drugi (nacizam) po svim karakteristikama kapitalistički.

Vratimo se padu Berlinskog zida. Jasno je da su se stanovnici Istočne Njemačke imali čemu radovati. Propao je sistem terora, prisluškivanja, nadzora i siromaštva. Sveopšta nesigurnost gole egzistencije u neoliberalizmu naspram takvog psihopatskog sistema i dalje se čini kao mačiji kašalj. No, da li se radi o kapitalizmu pitomijem nego onom iz 19. vijeka. Može se reći da je EU dosegla zavidan nivo zakonodavstva prema kojem pojedinac pred Evropskim sudom za ljudska prava može tužiti i na sudu dobiti parnicu protiv korporacije. No, da li to, globalno slabi njihov destruktivni utjecaj? Može li to spriječiti vlade Francuske, Engleske i Britanije da spašavaju propale bankare i finansijere novcem poreznih obveznika, da bi isti, potom, nastavili svoje destruktivne špekulacije, a vlada ponovno oglobila građane? Da li se sistem u kojem se u politici može biti uspješan, samo ukoliko vam kampanju plate mega-korporacije može nazvati demokratskim? Buržoaska demokratija je bila i ostala klub bogataša, čije se djelovanje, kao i u 19. vijeku svodi na krađu resursa, kolonizaciju i izrabljivanje, koje se u najgroznijim oblicima i dalje manifestuje u tzv. trećem svijetu. Jedan posto najbogatijih ljudi na svijetu kontroliše preko 50 posto svjetskog bogatstva, dok istovremeno 50 posto najsiromašnijih ljudi na svijetu posjeduje manje od jedan posto svjetskog bogatstva. Svakim danom zbog pohlepe korporacija na svijetu od gladi umire 25.000 ljudi, dok imperijalsitički ratovi u Iraku, Afganistanu i dijelovima Pakistana odnose, uglavnom, civilne žrtve. Sistem koji je “trijumfovao” padom Berlinskog zida, čini se i dalje, nesmetano slavi svoju pobjedu, namećući svijest kako bolje od njega ne postoji.

Američki anarhist Marej Bukčin je, pišući o Marksovom „Manifestu komunističke partije“ zaključio da su Markosvi kritičari “sa značajnim uspehom, ukazivali na to da će svaki predstavnički sistem početi da radi u interesu ostajanja na vlasti, u najboljem slučaju radeći protiv interesa radničke klase (uključujući i seljaštvo), a u najgorem slučaju prelazeći u diktaturu zlu poput najgore buržoaske države.” Međutim, Marks je također pisao kako je buržoazije, kreirajući proletarijat, kreirala sredstvo svoga uništenja. Može li se ova izjava preformulisati da će upravo informatička revolucija, baš kao što je, na izvjestan način srušila birokratsku kastu u SSSR-u na kraju označiti i kraj kapitalizma kakav nam je znan?

Već danas je sasvim tehnički izvodivo sprovoditi elektronski referendum svih građana o vladinim odlukama za našu budućnost, baš kao i maksimalnu informisanost. Uz nacionalizaciju mega-korporacija i saradnju samodovoljnih ekonomskih regija, direktna demokratija, a ne korporativno-partokratski kapitalizam mora biti budućnost čovječanstva. Njegovim sprovođenjem većina čovječanstva nema šta izgubiti, a mali procenat bogataša samo ono što su silom i na prevaru oteli.

radiosarajevo.ba