Vuk Bačanović: Predsjednik građana ili instrumentalizirani naivac?

Piše: Vuk Bačanović

Pobjeda Željka Komšića u izbornoj utrci za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, za razliku od impresivnog uspjeha partije koja ga je kandidirala, nije bila iznenađujuća. Oportunistička etno-kombinatorika Zlatka Lagumdžije rezultirala je uspjehom, baš kao i prije četiri godine, kada je disproporcija između glasova datih samome Komšiću i SDP-u, očigledno, bila daleko veća nego što je to danas. Ipak, neke stvari ostaju iste. Ma kako je SDP spreman kritiku svojih političkih poteza žigosati kao nacionalizam, ili čak fašizam, ostaje činjenica da je politička taktika SDP-a nuđenje prividno normalnog rješenja za posve nenormalno stanje. Moglo bi se reći da je prividno rješenje jedno od najčešćih političkih rješenja i u „normalnim zemljama“ (Obamino mešetarstvo predizbornim obećanjima je valjda najbolji primjer da političari nisu skloni laganju samo u 'neuspjelim' državama kao što je BiH), no to SDP-ov komšićizam ne čini nimalo alternativnijom političkom opcijom nego što su to druge u Bosni i Hercegovini.

Najmanji narod i većina glasova

„Meni je drago da pripadam najmanjem narodu, a da imam najveći broj glasova“, izjavio je izborni pobjednik Komšić u prigodnom intervjuu u emisiji „60 minuta“ SDP-u naklonog urednika Bakira  Hadžiomerovića. Radi se o suštini SDP-ove zamjene osnovnih činjenica. Naravno je da u glavama popularno nazvanih „normalnih“ ljudi narodnost predsjednika ne igra bitnu ulogu, ukoliko on dobro obavlja svoje ustavom propisane dužnosti. Glas, dakle ide onome ko ga najviše zasluži. No, BiH još uvijek nije nacija ustava kao SAD, gdje je pripadnik svake etničke zajednice ujedno i Amerikanac. BiH je, ma kako se to „normalnom“ čovjeku ne sviđalo savez tri etnije, od kojih svaka ima svoju etno-politiku, koju SDP savršeno koristi ne bi li se dokopao vlasti i moći. Sviđalo se to „normalnom“ čovjeku ili ne, Željko Komšić nije omiljen političar, kako na područjima BiH sa hrvatskom, tako na područjima sa srpskom većinom. SDP ni jednim svojim potezom Željka Komšića kao „predsjednika svih građana BiH“ nije pokušala približiti ovim populacijama što nas dovodi do biti lažnosti Lagumdžijine strategije dolaska na vlast. Ukoliko bi se Željko Komšić Hrvatima i Srbima približio oportuno na način na koji se SDP-ov gradonačelnik Bihaća Hamdija Lipovača približava Islamskoj zajednici (finansirajući gradnju reisul-ulemine rezidencije na Kovačima), i kada bi SDP, uz večeri ilahija u Zavidovićima, organizirao pobožnosti malome Isusu ili svetome Savi, počeo bi rapidno gubiti glasove u dijelovima Federacije sa bošnjačkom većinom, kojima je i izabran.

Komšić i „večer ilahija“ u istom paketu

Upravo kao što je Miloradu Dodiku neisplativo mijenjati ukorijeni srpski nacionalizam, kako bi se lakše održao na vlasti, tako je i SDP-u lakše Komšićevom ratničko-patriotskom pričom zadobiti glasove Bošnjaka nego razviti mudru i dugoročnu strategiju dekonstrukcije srpskog i hrvatskog nacionalizma, a koja ne podrazumijeva stvaranje frustracije u većinski hrvatskim krajevima. Dekonstruisanje nacionalističkih narativa, kao ideologija vladajućih klasa u Bosni i Hercegovini, jeste generacijski posao koji zahtjeva borbu, koju može voditi samo izvanredno organizirana vanstranačka opozicija, koja bi razvijala lokalne antietnokratske strategije, a ne svoje postojanje bazirala na oportunizmu u amoralnosti postojećih odnosa. Drugim riječima, Željko Komšić nije i ne može biti sredstvo protiv etnokratije.

On je samo sredstvo profitiranja njegove partije u okvirima etnokratije, nešto lukavije od „večeri ilahija“ u Zavidovićima, ali ipak ništa više od toga. Pozivanje na ZAVNOBiH, stvaranjem dojma kao da ga je organizirao sam SDP, prema tome, nije ništa drugo do kreiranje „crvene magle“ u svrhu skrivanja sopstvenih nacionalističkih demona. To da je Komšić sa saborcima „jeo zemlju“ (dok su etnokrate na kartama ucrtavale teritorije na kojima će dominirati nad privatiziranom društvenom imovinom), govori nam samo o njegovoj zadivljujućoj hrabrosti i čestitosti, ali i jednostavnosti i naivnosti, koje najlakše bivaju instrumentalizirane za podle rabote. Možda baš na način kao što je neki čestiti domaćin u zapadnoj Hercegovini, u nedostatku drugačije ideologije u školstvu i medijima, postao instrument Dragana Čovića.

Strategija kandidiranja Komšića, kojeg je u zvijezde ukivao i Radončićev Dnevni avaz, može dovesti samo do zaoštravanja etničkih odnosa, budući da su hrvatski vladajući etnobirokrati Mostar već proglasili sjedištem buduće hrvatske samouprave, za što, bez sumnje, imaju proizvedenu podršku većine Hrvata. Još gore, Komšićeva pobjeda će poslužiti marginaliziranju mekših etnokrata, kao što su HDZ 1990 i njegov kandidat za predsjedništvo Martin Raguž. U ovom kontekstu, ne moramo ponovo naglašavati pogubnosti etnonacionalizma kao sredstva za pretvaranje naroda u topovsko meso, no Komšić, više nego jasno, nije odgovarajuće sredstvo za borbu protiv njega. Za to nije bio, niti će biti namijenjen.

radiosarajevo.ba