Vršnjaci Dejtonskog sporazuma: Vrijeme je da svi nastave s normalnim životom

Oni danas žive u okvirima ili okovima društva koje je uređeno u gradiću Dayton, gotovo osam hiljada kilometara od glavnog grada Bosne i Hercegovine. 

Na dan potpisivanja sporazuma, 21. novembra 1995. godine rođen je Semir Memić, koji je danas student na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu i kao i mnogi mladi postavlja pitanje da li ostati u BiH ili otići u inozemstvo.

"Drago mi je što sam se rodio na taj važan datum potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Ljudima je to zanimljivo, kao i meni. Ima tu i mnogo šala na taj račun. Tako sam i dobio ime Semir, mir", kazao je Memić.

U razgovoru s novinarom AA, Memić je kazao da je Dejtonski sporazum zaustavio sukobe i patnju, ali i donio komplicirani i neefikasni sistem u BiH zbog kojeg mnogi njegovi vršnjaci po završetka studija odlaze da rade u inozemstvu.

Otići ili ostati

Ističući kako se glas mladih u BiH treba više čuti, Memić je kazao da želi i nada se da će se situacija u zemlji popraviti.

"Mnogo je loših situacija u državi. Nažalost, ali nadam se da će biti bolje. Ljudi idu gdje im je bolje i gdje im se pruži prilika. Iskreno bih volio da ostanem, jer je ovo moja država, iako sam rođen u Njemačkoj. Međutim nikad se ne zna, ako mi se sutra ukaže neka prilika zašto i ne otići. Ipak se nadam da će biti bolje i da ću se uspjeti skrasiti ovdje", kazao je Memić.

U godini kada su potpis na mirovni sporazum stavili Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson, u američkoj državi Ohio, rođen je i Mirza Alendar iz Mostara. On je danas student treće godine Građevinskog fakulteta na Univerzitetu Džemal Bijedić.

Ovaj mladi Mostarac ističe kako poznaje karakteristike Dejtonskog mirovnog sporazuma u kojem je od 11 aneksa četvrti Ustav Bosne i Hercegovine, te smatra dokument koji je nastao u godini  njegovog rođenja veoma značajnim. No, kako ističe, Daytonski mirovni sporazum za BiH ima dobre i loše strane. 

"Historija je prepuna političkih, odnosno mirovnih sporazuma, ali iza svega toga stoji teška politička zavjesa. Prednost je ta što se konačno ova regija smirila od ključanja i užasa rata , a po meni je negativna stvar to, što sam taj sporazum veže ruke i noge Bosni i Hercegovini u napretku i ponovnoj integraciji s ostatkom svijeta", kaže Alendar za AA.

On ističe da BiH ima toliko prirodnih resursa i bogatstava da ne mora uvoziti ništa, zbog čega i smatra zastrašujućom tešku ekonomsku situaciju u zemlji. 

"Mi kao država moramo da prođemo određeni period da nam neko drugi da dozvolu da uđemo u euroatlantske integracije. Stalno imam osjećaj da ova država čeka potvrdu od nekoga s viših instanci ka napretku", kaže Alendar navodeći kako je to sve frustrirajuće posebno za mlade ljude poput njega.

Ustav BiH posebna priča

To je, kako ističe, loša strana Dejtonskog mirovnog sporazuma u kojem je aneks 4. Ustav BiH posebna priča. 

"Ustav BiH, kao glavni dokument i svi dokumenti nekako svi se pozivaju na njih sad u ovim političkim prepucavanjima. Svi se pozivaju na to, čak i na Dejtonski sporazum. Nedavno je bila ova zavrzlama koja se po medijima razvukla, a sve to veže i Ustav. Nekako mi se čini da svi se previše vežu za to, a niko ustvari ne čini niša. Samo prebacuju loptu iz jednog dvorišta u drugo i vrše to neko podizanje tenzija, a pozivaju se na Ustav", kaže Alendar.

Priznao je da se u politiku ne razumije toliko da bi mogao reći šta treba promijeniti, ali da u duhu Mostara osjeća novu energiju koja bi mogla donijeti promjene. 

"Bavim se muzikom, sviram bubanj već sedam godina. Imam bend i kroz sve to osjećam mnoge impulse grada, artističke, stvarne i negativne. Nikad Mostar od kad sam ja tu i od kad sam svjestan nije imao ovakav žar i ovakvu raznolikost što se tiče kulturnih događaja, a svi znamo da kulturna osviještenost vodi ka većoj svijesti i kad ljudi postanu svjesni onoga što se dešava nastaju promjene", zaključio je Alendar u nadi da će ostati pod suncem "svoga neba" i ljepšoj i prosperitetnijoj Bosni Hercegovini.

I Radenko Petrušić, iz Maslovara kod Kotor Varoši, ima "poseban" rodni list. Na njemu stoji da je rođen 21. novembra 1995. godine, na dan kada je parafiran Dejtonski sporazum. 

Kada bi njegova poruka mogla doprijeti do zemalja u kojima se trenutno ratuje ili gdje ljudi vjeruju da će ratom rješiti bilo šta, Radenko bi im poručio da "rat nikome ništa dobro nije donio, samo stradanja".

"Sami vidite kod nas, puna su groblja male djece. Niko ne gleda na pravila ratovanja, ubijaju se mala djeca, starci i nemoćni", kaže on i dodaje da mu je žao što se isto dešava i u drugim zaraćenim područjima, kao na primjer u Siriji.

Za Dejtonski mirovni sporazum ovaj mladić smatra da je utjecao na mnoga djetinjstva.

"Mir je došao na snagu, završio se prokleti rat, bilo je gubitaka, puno žrtava na obe strane. To je neka prošlost koju ne treba dirati, ja vjerujem da se to više nikada neće ponoviti. Ostalo je puno djece bez roditelja, puno je žena izgubilo muževe. Rat je donio puno tragedije, od moje majke porodica je sva nastradala u tom ratu, veoma je teško da se priča o tome. Nisam kompetentan da o tome pričam kao stariji koji su to doživjeli, ja nisam doživio, rođen sam poslije", kaže Radenko koji danas slavi rođendan.

O sporazumu ne zna mnogo

O detaljima Dejtonskog mirovnog sporazuma priznaje da ne zna mnogo, zbog čega smatra da bi se o istoriji, o ratu i Dejtonskom mirovnom sporazumu trebalo više učiti u školama.

"U djetinjstvu sam čuo dosta priča, različitih priča, jedni pričaju ovako, drugi onako, bilo je svega. Bilo ne ponovilo se", kaže on.

Obzirom da je od početka mira prošlo 22 godine, smatra i da je krajnje vijeme da se u BiH nastavi normalan život.

"Mislim da bismo trebali nastaviti normalno da živimo, ipak smo mi svi od krvi i mesa, krv crvena u našim venama svima teče, ne treba praviti razliku Bošnjaci, Hrvati, Srbi... Mi smo svi isti. Jedan je Bog samo ga drugačije nazivamo", ispričao je Petrušić ekipi Anadolu Agency (AA).

Govoreći o onome što zna o Dejtonskom mirovnom sporazumu rekao je da zna da je time zaustavljen rat, da je BiH podijeljena na entitete, a da se dio izbjeglica uspio vratiti na svoja ognjišta. S druge strane kada je u pitanju Ustav BiH o njegovim detaljima kaže nije upoznat jer ga politika nikad nije zanimala.

"Tu političari gledaju neki svoj interes, niko ne gleda interes naroda i to mi smeta. Svi gledaju kako da sebi zarade novac", kaže Radenko. 

Apsurdnom smatra činjenicu da se prosječne plate kreću oko 700 KM, a da je za potrošačku korpu za četveročlanu porodicu potrebno izdvojiti 1.850 KM.

"O tome bi vladajuće stranke trebalo da razmisle. Kako da bračni par ako imaju platu po 700 KM zarade ono što im fali?", rekao je on.

Teško je biti sretan

Prema njegovim riječima u ovakvoj situaciji teško je prosječnom građaninu BiH biti srećan.

"Kako ćemo biti sretni kad svi živimo za tih par dana poslije plate. Male su plate, to je problem, svi živimo pet, šest dana poslije plate i onda gledamo kad će sledeća plata doći", kaže Radenko Petrušić.

U više navrata razmišljao je o odlasku iz BiH, da ode da radi u Njemačkoj, Sloveniji ili Italiji.

"Ali nije ni tamo toliko sjajno, opet sam ja tamo stranac bukvalno. Dok bi tamo počeo, trebale bi godine dok bih nešto stekao", priča Radenko.

Vjeruje da mu ne bi odgovaralo da bude negdje stranac, ali i da bi mu nedostajao rodni kraj, pa bi se morao vratiti.

"Šta onda imam ovdje - ništa, a ostario sam tamo. Dosta mojih prijatelja je otišlo, rade vani, jedni kažu dobro je - drugi nije dobro, ali dosta mladih želi da ode odavde. To je najveći problem što omladina odlazi", smatra Radenko.

Radenko Petrušić 12 godina je mlađi od sestre, a deset od brata. U djetinjstvu su ga svi mazili kao najmlađeg, a danas nakon što su mu se brat i sestra odselili od roditelja koji se bave poljoprivredom, ostao je da im pomaže. Završio je Ugostiteljsku školu - smjer konobar u Kotor Varoši, a posao je pronašao i prije završetka škole. Već četiri godine radi u Tvornici obuće Sportek u Kotor Varoši.

"Tako je kod nas - ko god završi neku školu uglavnom nema posla za to. Završio sam Ugostiteljsku školu, za konobara, ali kod nas nema života od tog posla, male su plate i puno se radi", kaže on.

Svojim radnim mjestom je prezadovoljan jer radi u firmi koja redovno plaća plate i uplaćuje penziono, topli obrok, prevoz.

"Za sad smo svi zadovoljni mada to može puno bolje, ali šta ćemo takva nam je država. Da povećaju minimalac vjerovatno bi naše plate bile veće", kaže on.

Žao mu je što nije slušao roditelje i nakon srednje škole nastavio s obrazovanjem u istoj oblasti, ali tada nije znao da su u pravu.