Veselin Vlahović Batko: Koljač, silovatelj, kukavica

Bila je ljetna, blago vjetrovita noć u Sarajevu kada su na vratima kuće porodice Pecar, na Kovačićima, naselju kraj Grbavice, odjeknuli udarci, uz povike 'otvaraj'. U porodičnoj kući bilo je 13 članova iste porodice. Djeca, odrasli, stari.

Vrata je otvorio Omer Pecar, jedan od braće koji su živjeli u domu. Na ulazu su ga dočekali cijev automatske puške i Veselin Vlahović Batko, čije je lice jasno osvjetljavala sijalica u hodniku, i koji je  cijev automata Omeru gurnuo u usta, uz naređenje: „Izlazite iz kuće, svi! Tvoja porodica, braća ti, njihovi, a i mater.“

Piše: Lana Ramljak, Radiosarajevo.ba

Rat u BiH tek počinje, četrnaesti je juni 1992. Grbavicu, Kovačiće i Vraca srpske snage su okupirale devet dana ranije. Porodica Pecar, kao ni većina Sarajlija, i dalje ne shvaća magnitudu horora koji im se već odvija pred očima. Ne zna Omer da je čudovište koje stoji na njegovom ulazu, toga istoga dana strijeljalo zvijezdu sarajevskog rukometa, velikog čovjeka, Gorana Čengića te profesora Husniju Ćerimagića, komšiju kojeg je Goran pokušao spasiti.

U tišini, u koloni, sedmoro odraslih i šestoro djece Pecara, nakon 'postrojavanja', polazi za Batkom, kojeg prati jednako nabrijan i naoružan, izvjesni Miro Ždrale.

Odvešće ih monstrumi na prvu liniju, prema Jevrejskom groblju, gdje će Batko, po dolasku na posljednju raskrsnicu, muškarcima narediti da trče preko miniranog tla. Čim su potrčali, za njima će krenuti i žene, djeca, stara majka... Monstrum je prvi zapucao, tako tvrde preživjeli. Do cilja jezovite utrke neće stići šestogodišnja Azra Pecar, kći Omera i Sene. Zaustavit će je meci, koji će joj završiti u kičmi i zatiljku. Preživjeti neće ni nana Diša... Još tri člana porodice su ranjena.

Skoro dvije decenije poslije, na Sudu Bosne i Hercegovine – koji je 44-godišnjeg Batka jučer, 29. marta, osudio na maksimalnu zatvorsku kaznu, od 45 godina – Veselin Vlahović će se braniti, govoriti kako on nije bio tamo, negirat će krivicu za sve zločine, usudit će se i pisati porodici Pecar, uvjeravajući ih kako, bit će, nisu zapamtili lice čovjeka koji im je ubio dijete i da je proces namontiran... Nije umio objasniti ko mu je šta i zašto namontirao.

Zalud su mu bili ovi mizerni pokušaji. U sudskom procesu, u kojem je trećina svjedoka – njih 44, da budemo precizni - zatražilo zaštitu, dokazano je da je ovaj koljač, silovatelj i kukavica i, kako su ga brojni svjedoci u sudnici nazvali, 'gospodar života i smrti', svojim rukama ubio 31 žrtvu, da je 14 osoba odveo u nepoznatom pravcu od kada im se gubi svaki trag, da je 13 žena i djevojaka silovao i seksualno zlostavljao, da je više od 50 osoba zlostavljao, premlaćivao i teško mučio na izrazito ponižavajuće načine.

Priča o Batku i Sarajevu počinje 1986, kada ovaj iz rodnog grada Nikšića u Crnoj Gori, stiže u glavni grad BiH; rođen je 1969. Ugostiće ga tadašnji vlasnik diskoteke Sloga, Veljko Cerović (ubijen 2001. u Beogradu), a Batko će karijeru u gradu početi kao bokser lake kategorije. Pamte ga 'kao onog koji se na vaganju volio skroz skinuti, pokazujući svima polni organ'. Trenirao je u Želji, a radio kao izbacivač u hotelu 'Bristol' i diskoteci BB.

Kažu i da je još od početka rata u Hrvatskoj iskazivao posebno grozomornu obijest prema svemu što je nesrpsko. Navodno je već u martu 1992. bio na Romaniji, gdje je, na svinjama, prošao obuku za – klanje, a učestvovao je, valjda, i na martovskim barikadama... Isti izvori (knjiga Dželati naroda mog) vežu ga za prvu pucnjavu u Sarajevu, kada su 5. aprila 1992. na Vrbanja mostu ubijene prve žrtve opsade, Suada Dilberović i Olga Sučić; od ranjavanja će te noći, u bolnici, preminuti i Milomir Mišo Vučijak.

Od 5. juna 1992, kada su Grbavica, Vraca i Kovačići i 'formalno' pali u srpske ruke, u ovim naseljima počinje sijanje užasa; Batko je te godine, do oktobra, prednjačio u zvjerstvima. Najbliži mu je bio Zoran Dragičević zvani Krompir, kojem se trenutno, također, sudi na Sudu BiH, zatim Saša Baričanin, osuđen na 18 godina zatvora (u toku žalbeni proces), te Zoran Jeftimić Ćenta, kojeg je ubio sumnjičeni zločinac Dragiša Maletić, kako bi osvetio prijatelja, konobara kojeg je Ćenta ubio jer ga pijanog nije htio poslužiti pićem.

Batkova paravojna jedinica zvala se 'Bijeli anđeli'. U tom smislu, značajno je podvući da Veselin Vlahović, tokom rata, nikada nije učestvovao ni u jednoj bici. Njegova su žeđ bili pljačke, silovanja, mučenja, egzekucija civila. Specijalnost mu je bila čudovišna trampa: dvije hiljade maraka za jedan ljudski život. Minimum.

Evo šta su o eri monstruma na Grbavici, na Sudu BiH posvjedočili preživjeli:

„Naletio je na gospođu Ljerku i nasrnuo na nju. Udarao ju je šakama i nogama svuda, trgao je sve sa nje. Zaleđena sam stajala ispred zgrade (…) Jedan dan sam navratila da nešto dam nani i vidjela sam gospođu Ljerku kako leži nepomično. Jaukala je i plakala i bila sva u modricama. Prepala sam se kad sam je vidjela (…) dva ili tri dana poslije je umrla.”

„Miki me je šamarao, pokidao mi veš i silovao me na oči moga muža koji je pokušavao da me spasi. Nakon toga sam ustala i vidjela kako drugi muškarac, koji je imao nož, prelazi jednim potezom preko grkljana mog muža, a zatim i drugi put. Zaklali su ga na metar udaljenosti od mene. Taj grč ne mogu opisati – ja sam prekoračila preko tijela mrtvog muža oko kojeg je bilo dosta krvi, otišla do sobe, uzela kćerku koja je spavala i počela bježati niz ulice.“ (Svjedokinja je 1997. CSB Sarajevu identifikovala Vlahovića kao ubicu)

U knjizi Balija, autora Bože Debelonogića, koji je bio u srpskoj vojsci na Grbavici, o Batku piše: „Batko Crnogorac je najviše volio voziti auta i ubijati Muslimane. Volio je on, doduše, i da ih bije, ali samo pred drugim. Batko je Muslimane mučio i ubijao uvijek na drugi način, vršeći fizičke i psihičke eksperimente. Dileme je rješavao brzo i efikasno, recimo - koliko ljudi postrojenih jedan iza drugog može ubiti jednim metkom iz puške papovke, riješio je tako što je pokupio u stanovima deset nesretnih Muslimana, stao korak ispred njih, repetirao naciljavši u prelomu stomaka, i opalio. Zadnju dvojicu koja pokušaše pobjeći, pobi pucajući im u leđa. Gledajući radoznalo u ljude koji su se grčili na zemlji stade prebrojavati. 'Samo osam!'“

 „Vidio sam vozilo ispred zgrade iz kojeg je izašao Batko. Pokušao sam da pobjegnem, ali mi je prepriječio put. Utom je naišao moj sin, i Batko je njega odveo, a mene udario. Ostao sam bez svijesti, Kad sam došao sebi, vidio sam Harisove papuče, ali sina više nikad nisam.“

"Batko i još dvojica su me najviše maltretirali i tukli, a najteže mi je bilo kada su mi električnom lemilicom urezivali krstove po glavi, rukama i nogama, a kasnije su se rane ucrvale."

"Batko je odveo suprugu u sobu, i htio joj odsjeći dojku, nakon čega je napipao novac i uzeo ga."

„Rečeno mi je da su Batko i još jedan vojnik došli u stan majke 23. juna 1992. godine. Majka je plačući silazila niz stepenice i molila komšije za pomoć. Pokušala sam sve kako bih našla majku, ali do danas ništa ne znam o njoj.“

“Pitala sam komšiju srpske nacionalnosti, koji je bio snajperista, gdje da tražimo Elbisu Subašić, a on mi je rekao: ‘Koga Batko odvede, on se živ ne vraća’.”

„Silovao je ženu u sedmom mjesecu trudnoće, pred njenom maloljetnom kćerkom, držeći djevojčici, koja je vrištala, nož pod grlom. U jednom slučaju, u više navrata je silovao majku i kćerku.”

Žrtve Veselina Vlahovića Batka su i Mustafa Zele, Zvonko Bodović, Hajrudin i Sabaha Husanović, Azra i Džemal Gološ, Nazija i Šerif Koristoviš, Kemal Smajić, Zlatko Alagić, dr Miro Kundurević...

„Nedaleko od raskrsnice Grbavica-Vraca je u 'kući smrti' zaklao braću Amira i Emira Balvanovića. Klao ih je pred očima majke i njihovih supruga. Braća su dugo umirala, a kasnije je Batko zaklao i majku. Kad je izašao, proderao se: 'Ja koliku sam dvojicu balija zaklao.' (prema svjedočenjima, zločinca je, izgleda, veoma smetao njegov niski rast, pa su najgore prolazili visoki muškarci, op.a.)“.

Batko je s Grbavice nestao u oktobru 1992. Zašto, zvanično nikad nije utvrđeno. Postoji priča prema kojoj se, zbog silovane Muslimanke, koja je skočila s nebodera, sukobio s četničkim vojvodom Slavkom Aleksićem, pa je zbog toga pobjegao. Ipak, realnije je da je dio vlasti RS-a označio Batka kao prijetnju, iz prostog razloga što ga se nije moglo kontrolirati. Biljana Plavšić u svojoj knjizi navodi da je 'problem Batko' uočen u julu 1992, a kao njegovog zaštitnika navodi Momčila Mandića; ovdje treba istaći i da su Mandić i bivša predsjednica RS-a bili u stalnom sukobu.

Pretpostavlja se da ga je Mandić i 'sklonio' na vrijeme, a vjerovatno je i sukob Batka s vojvodom Aleksićem 'posljedica' izvrsnog odnosa koji je vojvoda imao s bivšom predsjednicom RS-a.

Rat se završio, Sarajevo je pokušavalo da krene dalje i ko zna kako bi i kada počela poslijeratna priča o bjeguncu Batku, da nije bilo novinarke Oslobođenja Edine Kamenice, koja je prva, brzo nakon rata, napisala seriju tekstova o silini tragedije za koju je kriv iskompleksirani bokser lake kategorije. Kad je svjedočila na Sudu, psovao joj je majku. Jučer je heroina Kamenica, nakon presude, ovako kazala:

„Ne mogu da shvatim kome je moglo da padne na pamet da mene dovede u bilo kakvu vezu s tim zločinima. Ni u jednom zločinu nijesam učestvovao, niti mu bio svjedok!!! U Sarajevu sam živio od 1986, gdje sam pohađao školu i aktivno se bavio sportom. Mislim da sam bio zadnji čovjek u gradu kome je trebao rat. Bio sam, mlad i talentovan, sa velikim planovima za budućnost. Prve ratne dane sam proveo sa svojim sugrađanima, većinom srpske nacionalnosti (jer su bile takve okolnosti). Ljude, koji se spominju u tim tekstovima, a predstavljaju se kao moji saborci ili žrtve, nisam nikad sreo i upoznao, niti mi je poznata njihova sudbina“, pisao je Batko.

„Ja sam neko ko je prije rata živio u Kovačićima. Živjela sam tu do 30. septembra 1992. dok nisam zajedno sa 500 građana tog okupiranog dijela Sarajeva protjerana. Imala sam i Veselina Vlahovića na svojim vratima. Tada kad je dolazio na moja vrata ja nisam bila svjesna. Ja sam za to vrijeme samo 15 puta izašla iz svog stana i pojma nisam imala koji su to vojnici koji dolaze u moj stan. Kada sam svjedočila o tekstovima koje sam pisala, sudija je tražio da potvrdim autentičnost tih tekstova, a Vlahović mi se obratio i onako cinično, kako on to već zna, rekao je 'pa, evo, čuo sam da sam bio i na Vašim vratima, a koliko vidim Vi ste živi i zdravi'. Ja sam mu rekla 'da, bili ste na mojim vratima i pitali ste ima li ovdje Turaka'. Da je odgovor bio da, ja ne bih danas bila ovdje gdje sam sada."

Podsjetimo da je Vlahović krajem devedesetih uhapšen u Crnoj Gori, da bi 2001. pobjegao iz zatvora i to kako: usred bijela dana je prošao pored tri čuvara, preskočio zid od četiri metra, prošao kroz zabranjenu zonu, široku tri metra, preplivao rijeku i nesmetano stigao do bijelog vozila koje ga je čekalo. Pobjegao je na dan kada je Sarajevo poslalo Podgorici dokumentaciju kako bi mu se sudilo na tamošnjem sudu...

Konačno, 2010. je uhapšen u Španiji. U BiH je stigao u avgustu iste godine. Suđenje je počelo u aprilu 2011.

Za šest tačaka optužnice, zbog nedostatka dokaza, jučer nije osuđen. Jedna tačka, npr, skinuta je jer se iz Beograda pojavio svjedok koji je tvrdio da je Batko 29. septembra 1992. radio za njega kao konobar pa nije mogao ubiti Nihada Jažića. Džaba bilo svjedočiti Nihadovoj supruzi Zibi, koja je ubistvo gledala...

Jučer je Ziba, nakon presude, bila šokirana. Pa je Tužilaštvo najavilo žalbu, kako bi presuda obuhvatila i uklonjene tačke optužnice. Žalit će se i Batko. Očekuje se da će kaznu izdržavati u Foči.