Srđan Srdić opet dobio prijetnje: "Udario sam fašiste gdje boli, ali Sarajevo je moj grad!"

Proteklih dana izložen sam hiljadama poruka prijetnji, psovki i najnižih uvreda. Razlog je jednostavan jer sam fašiste i nacionaliste udario tamo gdje ih najviše boli u istinu! Dirnuo sam osinje gnijezdo i sada gledamo njihovo pravo lice, izjavio je danas, 22. decembra, gradski vijećnik Sarajeva (Stranka za Bosnu i Hercegovinu).

Naime, Srdić je prije tri dana reagirao nakon sramotnog priloga RTRS-a o kupovini nekretnina od strane Bošnjaka u Istočnom Sarajevu i ponavljanje opasne i već odavno demantovane teze da su Srbi protjerani iz Sarajeva. Kako je tada poručio: "Istina je jednostavna i provjerljiva da niko nije morao napustiti Sarajevo samo zato što je bio Srbin. Iz Sarajeva su bježali oni koji su se plašili odgovornosti za zločine ili oni koji su povjerovali ratnoj propagandi od strane Krajišnika i Karadžića. Moja porodica i ja smo ostali u Sarajevu tokom i nakon rata. Nije nam falila dlaka s glave. Bilo je pojedinačnih provokacija, uglavnom od ljudi koji su u ratu izgubili najmilije, ali to nikada nije bila politika, niti sistemski odnos države ili grada prema Srbima."

Očekivano, uslijedio je novi niz uvreda - nešto s čim se Srdić već duže vremena suočava, a o čemu smo već ranije pisali. Srdić je danas poručio:

"Napisao sam samo djelić onoga što sam kao dijete doživio i preživio na Grbavici. Da ne bude nikakve zabune čitav ratni period proveo sam na Grbavici. Govorim iz iskustva, a ne iz mitova, ne iz kafanskih priča i ne iz tuđih narativa. Govorim kao Srbin koji je vidio, zapamtio i odbio da šuti. Pokušavali su i nas da povuku sa sobom u priču Karadžića i Krajišnika, kolektivnog ludila i lažnog junaštva. Nismo nasjeli. Nismo pristali da budemo topovsko meso huškačkih ideologija i tuđih bolesnih ambicija.

Nakon rata ostao sam u kontaktu sa većim brojem ratnih drugova. Obilazio sam ih u Lukavici, gdje su završili u kolektivnim smještajima. Gledao sam ih slomljene, prevarene i ostavljene. Tužno je na šta ih je huškačka priča navela da napuste svoja ognjišta, svoje kuće i živote, pod lažima da će ih 'oni s druge strane' pobiti, zaklati ili istrijebiti. Strah je bio oružje, a oni žrtve te laži.

Istina boli. Znam. Ali ja protiv istine ne mogu i neću. Ona ne traži dozvolu, niti se povlači pred prijetnjama. Doći će vrijeme da bez ustezanja napišem sve što smo moja porodica i ja proživjeli u tom periodu. I još nešto da bude jasno, na Grbavici smo ostali i nakon reintegracije ne zato što nismo mogli otići, nego zato što nismo htjeli bježati, ni od svog života, ni od sjećanja, ni od dostojanstva. Ako je istina razlog da mi spominjete najmilije, da me vrijeđate i nazivate poturicom ili izdajnikom samo zato što ne veličam zločince, onda slobodno nastavite. To više govori o vama nego o meni. Žao mi je što nisam Srbin po vašoj mjeri, ali zato jesam po svojoj savjesti! Sarajevo je moj grad i to će uvijek biti i ostati!"