Ratko Mladić: Život najmlađeg oficira i najpoznatijeg bjegunca

“Vrlo, vrlo opasan čovjek”, riječi su kojim je bivša glavna tužiteljica Haškog tribunala Carla Del Ponte opisala bjegunca za kojim je tragala preko deset godina svog života. Njen cilj, kako je rekla, bio je da osigura da on odgovara za prvi genocid počinjen na tlu Evrope nakon poraza nacističke Njemačke, piše Detektor.ba.

Iduće sedmice – u srijedu, 22. novembra – 22 godine nakon što je protiv njega podignuta prva otpužnica, Mladiću će biti izrečena presuda za zločine počinjene u BiH u periodu od 1992. do 1995. godine. Haški sud će odrediti koja je bila Mladićeva uloga u ratu koji je odnio živote preko 100.000 osoba, i protjerao dva miliona ljudi.

Mladić, koji danas ima 74 godine, rođen je za vrijeme Drugog svjetskog rata, u bh. selu Božanovići kod Kalinovika, nekih 70-ak kilometara od Sarajeva.

Dijete je jugoslovenske partizanske porodice. Mladić je izgubio oca kada je imao samo tri godine. On je stradao u jednoj od posljednjih bitaka Drugog svjetskog rata. Još kao dijete, Mladić je odlučio da će pratiti očeve stope i postati vojnik – upisao je Vojnu akademiju u Beogradu.

U 22. godini postao je oficir u Skoplju (Makedonija), gdje je bio najmlađi komandant u Inžinjerijskoj četi Jugoslovenske narodne armije (JNA).

Mladićeve vojne sposobnosti prvi put su testirane na početku raspada Jugoslavije, kada su jedinice pod njegovom kontrolom poslate da pomognu lokalnom srpskom stanovništvu u Hrvatskoj. U proljeće 1991. godine, stigao je u hrvatski grad Knin, koji je bio centar srpskih snaga u to vrijeme.

“Ja služim Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji sa mojom braćom oficirima, kako bih zaštitio sve nacionalnosti i nacije”, rekao je državnom emiteru RTS-u (Radio-televizija Srbije) u to vrijeme.

Do juna 1991. godine, kada je Mladić imenovan za komandanta Devetog korupsa JNA u Kninu, to područje su srpske snage već odvojile od ostatka Hrvatske i proglasile Srpsku autonomnu oblast (SAO) Krajinu i blokirale ceste oko grada. Dva mjeseca kasnije, Mladić je naredio napad na selo Kijevo kako bi razbio blokadu srpskih sela koju su naredile snage hrvatske države.

“U Kijevu, mi smo pucali na legitimne vojne mete. Nismo uništili nijednu kuću samo reda radi”, kazao je Mladić nakon napada.

S ovim se hrvatsko pravosuđe nije složilo. U julu 1992. Okružni sud u Šibeniku je Mladića u odsustvu osudio na 20 godina zatvora za napad na Kijevo, koje je skoro potpuno uništeno.

Dešavanja u Kijevu označila su novi period jugoslovenskih ratova. Pod Mladićevom kontrolom, jedinice JNA, koje su na početku sukoba u Hrvatskoj razdvajale hrvatske i srpske jedinice, postale su dio srpskih snaga. Prema presudama Haškog tribunala, napad JNA na Kijevo 26. avgusta 1991. godine označava trenutak kada je ova vojska službeno pristupila srpskim snagama.

Nakon što je JNA okupirala teritoriju, lokalne srpske jedinice su preuzele kontrolu. Ovaj model je korišten širom Jugoslavije – u Hrvatskoj, BiH i Kosovu – jedinice su se mijenjale, ali strategija je ostala ista.

Nastavak rata u BiH

Rat je naredne, 1992. godine prešao u BiH i brojni komandanti JNA porijeklom iz BiH pristupili su jedinicama koje će kasnije postati dio Vojske Republike Srpske (VRS). Takav je bio slučaj i s Mladićem.

Govoreći pred Skupštinom srpskog naroda u BiH u maju 1992. godine, kada je imenovan na čelo VRS-a, Mladić je izrekao i jednu od svojih najpoznatijih izjava, u kojoj je upozorio poslanike da bi nasilno razdvajanje Srba od Muslimana i Hrvata, kao proklamovani ratni cilj, predstavljalo “genocid”.

“Mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu… Pa, to je… to neće… Ja ne znam kako će gospodin (Radovan) Karadžić i gospodin (Momčilo) Krajišnik objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid”, kazao je Mladić.

Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević u to vrijeme nije želio da bude proglašen agresorom, pa je umjesto slanja sopstvenih snaga u BiH, odlučio da jedinice VRS-a potpomaže naoružanjem i ljudstvom. Mladić je imenovan za glavnog stratega.

“Kada sam preuzeo funkciju… Dao sam si zadatak da sakupim ljudstvo i formiram komandu i štab… Znao sam odmah da će se tamo desiti veliki historijski događaji”, izjavio je Mladić u intervjuu za beogradski NIN.

Pod Mladićevom palicom, VRS je sijala strah i smrt – utvrđeno je presudama Haškog tribunala – glavni grad Sarajevo je držan pod opsadom preko tri godine, a gradovi poput Foče, Prijedora i Višegrada su etnički očišćeni od nesrpskog stanovništva.

Mladić nikada nije radio u tajnosti i često je pozivao kamere da ga prate dok je obilazio položaje oko Sarajeva, dok su jedinice pod njegovom kontrolom snajperisale i granatirale grad.

“Velušiće, tuci Velušiće… Tamo nema srpskog življa mnogo… Da ne mogu da spavaju, da im razvučemo pamet njihovu”, izjavio je Mladić 28. maja 1992. godine.

Preko 10.000 ljudi ubijeno je u opsadi Sarajeva, dok su jedinice VRS-a sijale teror nad civilima. Do sada, Mladić nikada nije iskazao žal zbog stradanja nevinih civila. “Samo sam branio svoj narod”, izjavio je više puta tokom rata, a istu odbranu koristio je tokom suđenja.

Zaštitnik Srba

Mladić je više puta priznao da su vojne ofanzive bile njegov omiljeni “metod vođenja rata”.

“Moj cilj je jednostavan – zaštita srpskih teritorija i ljudi koji tamo žive vijekovima”, rekao je tokom rata.

U julu 1995. godine, samo nekoliko mjeseci prije nego je rat u BiH zaustavljen, jedinice pod Mladićevom kontrolom zauzele su zaštićenu zonu Srebrenicu. Mladić je ušao u grad nasmijan, čestitajući vojnicima na uspjehu.

“Ovaj grad dajemo na poklon srpskom narodu”, kazao je Mladić pred televizijskim kamerama.

“Konačno, nakon pobune dahija, došlo je vrijeme da se osvetimo Turcima ovog kraja.”

Ono što je uslijedilo nakon ove izjave bila su ubistva preko 7.000 dječaka i muškaraca i progon 40.000 žena, djece i starijih. Presude međunarodnih i domaćih sudova utvrdile su da se u Srebrenici desio genocid.

Tokom noći između 11. i 12. jula, Mladić je imao tri sastanka u hotelu “Fontana” u Bratuncu, gdje je bilo govora o sudbini Bošnjaka.

“Možete opstati ili nestati”, rekao je Mladić bošnjačkim predstavnicima, te dodao da moraju da polože oružje i biraju: “Ko hoće da ostane, a ko da ide. Ako želite da idete, izrazite želju.”

Na 12. juli, Mladić je došao u Potočare i kazao okupljenima da se ne trebaju bojati, a istu poruku dao je okupljenim muškarcima na livadi u Sandićima. Uprkos njegovim garancijama, muškarci su odvoženi na stratišta u zvorničkoj opštini, gdje su sistemski ubijani.

Rat u BiH je 1995. okončan Dejtonskim mirovnim sporazumom, a te godine izdat je i nalog za hapšenje Mladića. Tada je rekao da se nikada neće dobrovoljno predati.

“Suditi mi može samo moj narod”, dodao je on.

Prema dostupnim podacima, Mladić se 1997. godine odselio u Srbiju s nekoliko visokorangiranih oficira VRS-a. Živio je slobodno, bez straha od hapšenja, prisustvujući fudbalskim utakmicama. Do 2003. godine, bio je pod zaštitom srbijanske vojske. Nakon što su beogradske vlasti usvojile Zakon o saradnji s Haškim tribunalom, Mladić se i dalje skrivao uz pomoć male grupe prijatelja i, u posljednjim godinama, porodice.

Na dan 26. maj 2011. godine, pripadnici specijalne jedinice policije Srbije pronašli su starijeg muškarca s baseball kapom u selu Lazarevo. Na pitanje policajca da se identificira, Mladić je kazao: “Ja sam onaj kojeg tražite. Ja sam Ratko Mladić.”

Ekspresno je izručen u Haag i suđenje mu je počelo godinu kasnije. Nakon više od 300 saslušanih svjedoka, Haški sud će mu izreći prvostepenu presudu.