Priča o braći Jasminu i Indiru koji su ime dobili po ubijenim sestrama u masakru 1994.

Braća Jasmin i Indir Brković proučili su Fatihu i položili cvijeće na spomen-ploču žrtvama masakra iz 1994. godine u naselju Alipašino Polje, kada je agresorskom granatom krvnički ubijeno šestoro sarajevskih mališana.

Jasmin i Indir odali su počast ubijenoj djeci, a među kojima su bile i njihove sestre Jasmina i Indira, piše Anadolija.

Tog kobnog 22. januara 1994. godine, sa agresorskog položaja Vojske Republike Srpske (VRS) iz pravca Nedžarića ispaljene su tri granate od čijih eksplozija i gelera su ubijeni Jasmina Brković (1989.), Mirza Dedović (1986.), Admir Subašić (1986.), Danijel Jurenić (1983.), Indira Brković (1982.) i Nermin Rizvanović (1981.). Prekinuta su djetinjstva, prerano ugašeni životi, ubijena su djeca koja su imala četiri, dvoje po sedam, te 11, 12 i 13 godina.

Čovjek možda može pokušati da dokuči šta to znači kada vam neko ubije dijete, kada vam ubije dvije kćeri, ali to na kraju može biti samo pokušaj. Kakva je to bol i kakva je snaga potrebna čovjeku da nakon takve tragedije sačuva zdravu pamet, ostane jak, znaju samo roditelji čija su djeca ubijena, niko drugi. Priča o ubijenim mališanima sa Alipašinog Polja, koliko god bila jedna vrlo tragična priča, ovo je priča o pobjednicima, o otporu, o pobjedi Sarajeva, istovremeno priča o porazu krvnika i ubica.

Dževad Brković je tog 22. januara doživio neopisivu tragediju. Ubijene su Jasmina i Indira, njegove dvije kćerke, njegova dva svijeta. Jasmina je bila najmlađa među šestoro ubijenih u masakru, imala je svega četiri godine. No, Brković je nakon takve tragedije uspio ostati jak, a samo on zna kako.

Nakon što su ubijene njihove kćerke Jasmina i Indira, porodica Brković dobila je dvojicu sinova, koji su dobili imena po sestrama. Ubijene su Jasmina i Indira, rođeni su Jasmin i Indir. Zbog toga je porodica Brković pobjednik u ovoj priči.

„Pred nama su bile samo dvije opcije, život ili smrt, odnosno da se ubijemo ili da nastavimo živjeti. Samo dragi Allah nam je pomogao, dobili smo dvoje djece. Prvo jednog, a potom i drugog sina. Dali smo im imena Indir i Jasmin, po dvjema najljepšim i najpametnijim djevojčicama na svijetu. Mene četnici nisu, niti će me ikada uništiti, moji sinovi su moja pobjeda“, kaže otac Dževad Brković za Anadoliju.

Podvlači također kako žali i pogađa ga to što se ne pokreće pitanje odgovornosti za masakr na Alipašinom Polju. Prema njegovim riječima, zna se ko je ispalio granate iz Nedžarića i ko je poubijao djecu, ali institucije ne rade svoj posao.

Jasmin i Indir kazali su kako s ponosom nose imena svojih ubijenih sestara. U spomen na njih kao i ostalu djecu žrtve masakra na Alipašinom Polju, položili su cvijeće na spomen ploču i proučili Fatihu.
Roditelji su im još u ranom djetinjstvu saopštili sudbinu njihovih sestara.

„Kao dječak možda tada toga i nisam bio toliko svjestan, ali kako godine prolaze i brat i ja sve više o tome razmišljamo, i svaki put je sve teže. Nije lako kada razmišljate šta su one danas mogle biti, kako su mogle imati svoje porodice“, kaže Jasmin.

Ponosan je što nosi ime po sestri Jasmini.

„Čitav život nas to prati i pratit će. I bratu i meni je to neki podstrek u životu. To nam daje snagu, koju je teško opisati, kako u privatnom tako i poslovnom životu“, poručuje Jasmin, te dodaje: „Nas dvojica smo tu, i mi na neki način nastavljamo tamo gdje su one stale, i to je naša pobjeda. Dok god postoji sjećanje na njih, one će biti tu s nama“, kazao je.

Mlađi brat Indir Brković ističe kako mu je žao što vrlo malo zna o svojim sestrama, a uglavnom se sve svodi na ono što su mogli čuti od roditelja i ponešto fotografija.

„Ono što znam o njima je sve najbolje, znam da su to bile divne djevojčice. Sve što sam o njima čuo, bile su samo riječi hvale. To su bile dvije curice koje, nažalost, nisu dočekale ni punoljetstvo“, kaže Indir.

Iako je njegovo ime prilično neobično, Indir kaže kako je na njega ponosan i kako mu mnogo znači.

„Ljudi me često znaju pitati i otkud mi takvo ime, iskreno mi se nekad i ne da objašnjavati, jer ljudi bivaju potreseni kada čuju moju priču. Ali, to je spomen na moju sestru koja će me pratiti do kraja života, ponosan sam što nosim njeno ime“, kaže Indir.

Dodaje kako će uvijek čuvati sjećanje na ono što se desilo.

„Hvala dragom Bogu, da su naši roditelji dobili nas poslije njih dvije, iako ja mislim da mi nismo ni pet posto onoga što bi one bile. Trudim se da svojim roditeljima pomognem. Uvijek mi je na pameti to kroz šta su oni prošli, tako da sam svjestan da im ne treba dodatna sekiracija. Ono što nam desilo nikada ne smijemo zaboraviti“, kazao je.