Obamino zataškivanje ratnih zločina

Piše: Vuk Bačanović

Monstruozna zataškavanja Obamine administracije: Iračka knjiga mrtvih

WikiLeaks, internacionalna organizacija za objavljivanje anonimno dostavljenih dokumenata, već proslavljena objavljivanjem snimaka američkih vojnika koji ubijanje iračkih civila ne shvataju ozbiljnije od video igrice (u aprilu 2010.), kao i kompilacijom više od 76.000 dokumenata o prljavim tajnama rata u Afganistanu (Afgan War Diary), skandalizirala je američku javnost objavljivanjem blizu 400.000 terenskih tajnih dokumenata američke vojske, koji ukazuju na katastrofalne brojke civilne “kolateralne” štete među Iračanima ubijenim u razdoblju od 2004 do kraja 2009.

Materijal nepobitno dokazuje da američke vlasti nisu obratile pažnju na stotine izvještaja o zlostavljanjima, mučenjima, silovanjima i ubistvima koje je su počinili američkoj vladi lojalni irački policajci i vojnici, a kamoli ova djela pokušale procesuirati. Dokumenti otkrivaju i ratni zločin počinjen u Bagdadu, kada je helikopter američke vojske poubijao iračke pobunjenike nakon što su pokušali da se predaju. U okviru materijala, nalaze se i podaci o smrti 15.000 civila u do sada nepoznatim incidentima. Iako su američki i britanski zvaničnici do sada poricali da su im dostupni podaci o broju civilnih žrtava, tajni dokumenti koje je objavio WikiLeaks pokazuju da se vodila precizna evidencija, prema kojoj civili čine 66.081 žrtvu od sveukupno 109.000 ubijenih Iračana u razdoblju 2004 – 2009. Dostavljač podataka je isti anonimni disident sigurnosne službe američke vojske, koji je WikiLeaksu dostavio 90.000 dokumenata o civilnim i vojnim žrtvama u Afganistanu.

Odgovornost

I dok se aktivisti PETA-e još uvijek nisu oporavili od šoka koji im je predsjednik Barack Obama upriličio izvršivši javni zločin ubijanja muhe zunzare i dok se naivnim glasačima raspršuju posljednje iluzije o povratku „američkog sna“, temeljiti analitičari se mogu pozvati na neoborive činjenice koje su prethodile ovom, po ko zna kojem po redu, otkrivanju pravog lica imperijalizma.

Nepobitna je činjenica da je Obama povećao vojni budžet SAD na nevjerovatnih 680 milijardi dolara, odnosno da tzv. troškovi odbrane čine 35-42% poreznih davanja državljana SAD.

„Kada se tome pridodaju milijarde, bez ikakve odgovornosti utrošene na spašavanje super bogataša, onda nije nikakvo iznenađenje da nema 'dovoljno novca' za otvaranje novih radnih mjesta, škola ili za zdravstveno osiguranje. Radi se o novoj verziji maksime 'guns before butter' ('Prvo oružje pa onda maslac') i zbog toga je, valjda, američki predsjednik i dobio Nobelovu nagradu za mir“, zaključak je istraživačkog tima portala Marxist.org.

Pored toga, američki sekretar za odbranu Robert Gates za fiskalnu 2011. zahtijeva 708 milijardi dolara, od čega se 548.9 milijardi predviđa za „osnovicu“ budžeta, a „svega“ 159,3 milijarde za "overseas contingency operations", dakle za ratove u Afganistanu i Iraku.

Pa ipak, organizacije poput WikiLeakasa nam govore o snažnim potencijalima unutar američkog društva, a koje su zasnovane na svijesti da je američka politika utemeljena na golom interesu i da u njoj nema ni tračka idealizma. Ukoliko se za ozbiljno uzme izgovor Obamine administracije o nemogućnosti brzog ispravljanja katastrofalnih političkih poteza administracije sada gotovo zaboravljenog Georgea W. Busha, zbog čega je onda ćutala o zločinima o kojima je, svakako, bila obaviještena? Objašnjenje da bi napuštanje Iraka i Afganistana dovelo do sveopšteg haosa u tim državama i mogućeg uspostavljanja režima potencijalno opasnih za američku nacionalnu sigurnost to bi donekle i zvučalo razumno da Irak, uključujući zemlje u okruženju, ne leži na dvije trećine svjetskih zaliha nafte.

Tako je u martu 2009. iračka vlada prisiljena na akciju u vezi niskih cijena nafte. Predloženo je da se inostranim naftnim kompanijama da većinski udio u projektima razvoja naftonosnih i gasnih postrojenja. Vlada je pri tome iznijela stav da strane kompanije mogu zahtijevati i do 75 posto profita od razvojnih projekata u naftnoj i gasnoj industriji, dok je prijašnji limit iznosio 49 posto. U televizijskoj aukciji održanoj u novembru 2009., u jeku masakriranja iračkih civila, američka multinacionalna kompanija ExxonMobil dobija ugovor prema kojem joj pripada 80 posto profita u eksploataciji jednog od najbogatijih naftonosnih polja u južnom Iraku – Qurne, na kojem se proizvodi 2.325 miliona barela nafte dnevno.

Dakako, u nabrajanju odgovornih za iračku „kolateralnu štetu“, nikako ne treba zaboraviti američku vojnu industriju, koja je, kao jedan od najvećih zagađivača na planeti, obilato profitirala i još uvijek profitira na masovnim ubistvima u Iraku, a sve zahvaljujući unosnim vezama sa američkim vladinim agencijama za odbranu i nabavku. Drugim riječima, ako su Amerikanci došli i ostaju u Iraku zbog idealističkih razloga, ili zbog toga što ih je strah eskalacije sukoba između sunita, šiita i drugih lokalnih vjerskih i etničkih zajednica, zbog čega onda ne uspostave slične mirovne misije širom svijeta, gdje također postoji međunacionalno ili međuvjersko nasilje?

Bilans iračke slobode

Kako rezultati ove zdrave ekonomske politike izgledaju u konačnici, znamo zahvaljujući WikiLeaksu i njegovom anonimnom izvoru. Kako prenosi Guardian, „bezbrojni izvještaji o zlostavljanju zatvorenika, u kojima su čak priloženi medicinski dokazi, govore o stavljanju u okove, vješanju za zapešća i gležnjeve, prebijanju, šibanju, bičevanju, mučenju elektro šokovima. Šest izvještaja, očigledno, završavaju smrću zatvorenika.“

Detaljna klasifikacija ubijenih, objavljena u Guardianu, koja uključuje broj ubijenih po godinama i načinu na koji su ubijeni/poginuli, uključuje 66.081 civila, 23.984 ljudi označenih kao „neprijatelji“, dok su 15.196 pripadnici Iračkih sigurnosnih snaga. Konačan broj zaokružuje 3.771 ubijenih američkih i savezničkih vojnika. Ne manje od 31.780 ubijenih pali su kao žrtve improviziranih protivtenkovskih mina, koje postavljaju irački pobunjenici. Ostalih 34.814 žrtve su međuvjerskih sukoba i u dokumentima su klasificirane su kao ubistvo.

Pri tome su se američki izvještaji pokazali potpuno nepouzdanima kada je u pitanju smrtnost civila uzrokovana vlastitim vojnim aktivnostima. Tako u izvještaju o bitkama za Faludži 2004., nema podataka o iračkim civilnim žrtvama, iako je britanska organizacija Iraq Body Count došla do podataka o preko 1.200 civila ubijenih tokom borbi, uključujući bombardovanje bolnice u Faludži, prilikom kojeg je poginulo 59 civila.

Guardian je posvetio poseban članak o stotinama video dokumenata mučenja zatvorenika: „Većina žrtava su mladi ljudi, ali također postoje i zapisi koji svjedoče o seksualnom zlostavljanju žena. Jedan šesnaestogodišnji dječak bio je obješen na strop i premlaćivan. Mučeni su i stari ljudi i invalidi, uključujući jednog čovjeka čiju su osakaćenu nogu namjerno udarali. Snimci identificiraju počinioce iz svih dijelova Iračkih sigurnosnih snaga; vojnike, policajce, zatvorske čuvare, granične patrole. Neupitno je da su koalicione bile u potpunosti upućene u ono šta rade njihovi irački saveznici.“