Netanyahu i Dodik ujedinjeni u podrivanju Bosne i Hercegovine kao države

Odsustvo zastave Bosne i Hercegovine nije bilo protokolarni propust. To je bila poruka.

Kada je izraelski premijer Benjamin Netanyahu u Izraelu primio lidera bosanskih Srba Milorada Dodika bez državnih obilježja, bez ustavnih ovlasti i bez ikakvog mandata iz Sarajeva, taj čin predstavljao je tih, ali duboko značajan izraz nepoštovanja prema Bosni i Hercegovini kao suverenoj državi. Dodik je boravio u Izraelu u pratnji delegacije iz RS, iako više ne obnaša nijednu javnu funkciju. Nakon krivične presude smijenjen je s dužnosti i zabranjeno mu je političko djelovanje, no uprkos tome dočekan je na razgovorima najvišeg nivoa.

Piše: Nafisa Latić za Turkiyetoday

Sastanci su bili fokusirani na ono što je Dodik opisao kao zajedničku borbu protiv antisemitizma i "zajedničkih neprijatelja", retoriku koja se savršeno uklopila u Netanyahuovo dugogodišnje predstavljanje globalne politike kao sukoba s "radikalnim islamom".

Netanyahu tu retoriku uporno koristi kako bi opravdao genocid u Gazi i skrenuo pažnju s rastućih međunarodnih kritika. Za Netanyahua je Dodik imao jasnu funkciju. U trenutku diplomatske izolacije, poslužio mu je kao europski glas spreman da ponovi narativ koji se u Europskoj uniji sve više odbacuje, ali koji i dalje ima snažan odjek u izraelskoj unutrašnjoj politici.

No tu nije kraj. Dodik je u Izraelu izjavio da bi Sarajevska hagada, jevrejski rukopis neprocijenjive vrijednosti, koji se stoljećima čuva u Bosni i Hercegovini, a koji su tokom Holokausta spasili bosanski muslimani i kršćani, trebala biti "vraćena Izraelu". Ta ideja je politički snažna jer Bosnu prikazuje kao zemlju nedostojnu čuvanja jevrejskog naslijeđa, uprkos njenoj poznatoj tradiciji međureligijske solidarnosti i kulture sjećanja na Holokaust.

Dodik, naravno, nema ovlasti da vodi vanjsku politiku, a institucije Bosne i Hercegovine su u više navrata odbacile njegovo pravo da govori u ime države. Ono što se dogodilo u Izraelu bila je paralelna diplomatija političara koji je kod kuće pravno marginaliziran, ali je u inostranstvu dobio prostor za djelovanje.

Ta marginalizacija nastupila je prošle godine, kada su sudovi Bosne i Hercegovine osudili Dodika zbog nepoštivanja odluka međunarodnog visokog predstavnika i podrivanja ustavnog poretka uspostavljenog Dejtonskim mirovnim sporazumom.

Ipak, Dodikov politički utjecaj nije nestao. Kao lider SNSD-a, osigurao je pobjedu bliskog saveznika na tim izborima, zadržavši kontrolu nad moći bez formalne funkcije. Tu otpornost dodatno su učvrstile nedosljedne reakcije međunarodne zajednice.

Krajem 2025. godine Sjedinjene Američke Države ukinule su sankcije Dodiku i desetinama njegovih saradnika, uprkos godinama secesionističke retorike i ustavne blokade. Taj potez, predstavljen kao dio šire promjene američke politike, u Bosni je široko shvaćen kao prešutna tolerancija. Umjesto da ublaži Dodikovo ponašanje, taj potez ga je dodatno ohrabrio da potraži prijatelje kod prijatelja SAD-a. 

Posjeta Izraelu direktna je posljedica te popustljivosti.

U Jerusalemu je Dodik ponovo upozoravao na "radikalni islam", iako nije ponudio nijedan dokaz o postojanju takve vrste ekstremizma u Bosni i Hercegovini. Takve tvrdnje teško je održati u zemlji čije su islamske institucije evropske, tolerantne i historijski isprepletene s jevrejskim i kršćanskim zajednicama. Sarajevo zvanično obilježava Dan sjećanja na Holokaust i kontinuirano odaje počast onima koji su tokom Drugog svjetskog rata spašavali jevrejske živote.

Bosanska historija ovdje je ključna. Riječ je o zemlji obilježenoj etničkim čišćenjem i genocidom. To naslijeđe objašnjava snažnu solidarnost javnosti s Palestincima i široku osudu genocida koji se pod vladom Netanyahuove krajnje desničarske koalicije odvija u Gazi uprkos primirju.

Dodikovo pozicioniranje, stoga, nema veze s predstavljanjem Bosne i Hercegovine u svijetu. Riječ je o pokušaju njegove lične političke rehabilitacije van granica njegove zemlje. Kako mu je domaći legitimitet ozbiljno narušen, Izrael mu je ponudio pozornicu s koje može signalizirati ideološko savezništvo i možda testirati može li mu to savezništvo ponovo otvoriti vrata u Washingtonu, kako bi ostvario svoj krajnji cilj: nezavisnu RS.

Za Bosnu i Hercegovinu, cijena je jasna.

Vođenjem paralelne diplomatije, Dodik dodatno slabi koherentnost vanjske politike zemlje. A instrumentaliziranjem genocida i globalne nestabilnosti radi vlastitog političkog opstanka, još jednom je pokazao da mu je lični interes iznad ustavnog poretka.

Ovo nije bila diplomatija.

Bila je to obostrana pogodnost za ova dva krivično gonjena lidera, a na štetu Bosne i Hercegovine.