Muhamed Mešić: Nismo mi Brazil

Piše: Muhamed Mešić

Ponedjeljak ujutro, Beč sakriven pod plaštom jesenskog sivila, vrijeme kao naručeno za jutarnju kafu. Sa jaranom, komšijom, Novljaninom sa bečkom adresom. Statističarom zaljubljenim u svoj posao. Već godinama, nas dvojica svako jutro poslije Takmičenja za pjesmu Evrovizije provedemo u sabiranju, dijeljenju, analiziranju rezultata – uz kafu.

Povod za jutrošnju kafu, međutim, puno je ozbiljniji: sabiremo, dijelimo, analiziramo rezultate jučerašnjih izbora, obrađene do sada. Izbora u domovini, čiji smo obojica državljani, i gdje ne žive ne samo naše uspomene i naša rodbina, nego i naše nade da famozno bolje sutra počinje već danas. U kafiću smo sami i, kada god nas od silnih papira (ljubav statističara prema registratorima punih prašnjavih papira neobjašnjiva je misterija) uspije ugledati konobarica, meni se čini da nas promatra kao svježe sletjele Marsovce.

A mi, koliko god da smo sretni da je konačno gotova mučna kampanja (o muhama, viljamovci, prasićima, „pevanju“, neutralnim džinglovima, narod zna i tako redom), toliko smo i zabrinuti šta će se to dogoditi iduće četiri godine, i koliko udalj ćemo uspjeti odskočiti do nekih novih muha, viljamovke, prasića i manje-više neutralnih džinglova. I nije da nas dvojica nismo optimisti, štaviše: sa redovnom, bečkom platom, ugrijanim stanom i vizom u pasošu puno je lakše trenirati optimizam – ali situacija u Bosni i Hercegovini je takva da iz vijesti u vijesti postaje jasnije da nije dobro, i da gore itekako može. Narod zna, jel.

Juče su, možda ste to pročitali, izbori bili i u Brazilu. Daleko od toga da iz Brazila dolaze samo dobre vijesti, ali svi ozbiljniji analitičari se slažu da je neumorni i karizmatični predsjednik Lula svojim programom reformi probudio Brazil i doveo do toga da na ovogodišnjim izborima u Brazilu, „promjene“ nisu bile tema. Oboje vodećih kandidata – Lulina odabranica, socijalistkinja Dilma Rousseff i socijaldemokrata, centrista José Serra – nisu se pretjerano po sadržaju programa, nego po tome kako da ga ostvare. Tek je kandidatkinja Zelenih, Mariana Silva, ponudila promjene, ali samo kao „nadogradnju“ Lulinog programa. (Usput: u Brazilu je glasanje obavezno. Kad sam vidio da je u Tuzli jučer do 15 sati glasalo tek 14% Tuzlanki i Tuzlaka, razmišljao sam da ni nama takvo nešto ne bi bilo na odmet.)

Ipak, nismo mi Brazil. Ne samo da stanovništvom i veličinom Brazilu ne možemo ni priviriti, da nam vrijeme nije kao na Copacabani i da u nogometu još uvijek čekamo prvu titulu prvaka svijeta, mi jučer nismo glasali za to da tek nastavimo put borbe protiv gladi, siromaštva i nezaposlenosti, put strateških i održivih investicija, put čišćenja budućnosti od prljavih ostataka totalitarne i krvave prošlosti. Mi smo juče glasali da tim putem uopće krenemo. Putem koji će nas što prije odvesti ne u Brazil, nego tamo gdje bar geografski od pamtivijeka pripadamo – u Europu.

Još je rano za kojekakva sabiranja pobjednika. Ali, nije nimalo rano za shvatiti da su Bosni i Hercegovini potrebne istinske promjene. Revolucija, ako hoćete. Koja će nacionalistička sanjarenja i teorije svih boja i nijansi zamijeniti praktičnim mjerama. Da se i mi konačno demokratski opismenimo, i počnemo ljude i partije birati po programima, a ne po kravatama. Neozbiljno bi bilo misliti vjerovati da se u kratkom vremenskom roku jednog mandata oslobodimo silnih samo nama svojstvenih komplikacija ustavne i ine prirode, ali je jednako neozbiljno vjerovati da u našoj državi nema niko dovoljno požrtvovan, sposoban i spreman da nas što prije približi Europskoj uniji. Uostalom, samo tako ćemo moći naglasak u frazama „gladan Srbin“, „obespravljena Bošnjakinja“, „nezaposleni Hrvati“ staviti tamo gdje mu je mjesto – na riječima gladan, obespravljen, nezaposlen. Do sada nigdje nisam čuo da se ijedan od ovih problema može efikasno riješiti na etno-nacionalnoj način. Realnost Bosne i Hercegovine je takva kakva jeste, a suštinski dio te realnosti su prazni bh. stomaci. I s tim se treba ishrvati. Haos u današnjoj Bosni i Hercegovini shvatiti kao kreativni haos.

Dok ovog post-izbornog ponedjeljka pijemo kafu, ja i moj drug iz Bosanskog Novog, statističar u radno i slobodno vrijeme, shvatamo da se problem praznog stomaka otklanja kuhanjem – a ne razmjenom recepata. Zato, dragi pobjednici, što prije na posao i zabijte par golova. Brazilskih. Za raju.

Muhamed Mešić: Lista najnezaboravnijih predizbornih izjava

radiosarajevo.ba