Ima li nove francuske revolucije?

Piše: Vuk Bačanović

Francuski sindikati su izvojevali prvu pobjedu. Konzervativna vlada Nicolasa Sarkozya pokušava izbjeći neizbježno, kupujući vrijeme: odlučivanje o penzionoj reformi francuski senat je odložio za petak. Sindikati također ne odustaju i, uprkos propagandi konzervativnih medija o potrebi „stezanja remena“ i da se socijalni model države previše uzima „zdravo za gotovo“ insistiraju da će ići do kraja. Dok vlada tvrdi da penziona reforma, koja podiže vremensku granicu odlaska u penziju sa 60 na 62 godine, spašava penzijski sistem u krizi, budući da ljudi, jer se životna dob generalno produžila, moraju duže i raditi, sindikati nude sveobuhvatnije objašnjenje:

„Sarkozyeva tvrdoglavost savršeno je razumljiva kada se uzmu u obzir interesi klase čije interese brani. Suočivši se sa svjetskom ekonomskom krizom i rekordnim javnim dugom (80 posto BDP-a), kapitalistička klasa nema izbora nego da napadne naša socijalna prava. Danas su to penzije. Sutra će to biti zdravstveno osiguranje, državno obrazovanje, društveni stanovi, osiguranje za nezaposlene, ponovo penzije, itd. Nakon rasipanja milijardi eura u kofere banaka i multinacionalnih kompanija, država želi nadoknaditi novac na račun većine populacije.“, piše ljevičarski „La Riposte“.

Prema trenutnom zakonu, francuski radnici mogu odlučiti da odu u mirovinu sa 60 godina, ukoliko su 41 godinu uplaćivali doprinose za socijalnu sigurnost, a pravo na punu penziju mogu ostvariti sa napunjenih 65 godina života. Desničarska Sarkozijeva vlast, uz podizanja dobne granice za ostvarenje penzije, želi pravo stjecanja pune penzije pomaknuti na navršenih 67 godina.

Bernard Thibault, vođa moćnog sindikata CGT poručuje vlastima:

„Svakoga dana igramo se mačke i miša, kako kažu moje kolege. No, u jednom trenutku, morati ćemo sjesti za stol i razgovarati. No, to se sada ne događa što smatram velikom sramotom.”

Sam Sarkozy se našao u političkom ćorsokaku i to ne samo zbog pritiska sindikata. Konačni ishod „reforme“ zapravo „biti ili ne biti“ njegove političke karijere. Kako piše analitičar „La Ripostea“ Jorge Martín „njegovi rivali u vladajućoj desničarskoj koaliciji već oštre noževe“. Ukoliko Sarkozy načini ustupak sindikatima (pa makar to značilo samo povratak za pregovarački stol), to bi moglo značiti kraj njegove političke karijere.

Jerome Metellus, analitičar portala marxist.org upozorava na „servilnost medijske industrije“:

„Oficijalni mediji iznose svakojake laži moćnika. Pokušavaju diskreditovati pokret konstantno prikazujući slike sukoba između snaga sigurnosti i 'bandi mladića“ (koji su infiltrirani od strane agenata provokatora). U isto vrijeme, šuti se o moćnom pokretu koji se razvija i utječe na mnoge sektore ekonomije.“
U Francuskoj se svakoga sata desetine ljudi pridružuje protestima, od studenata do radnika metalske industrije.

Zalihe dizela i avionskog goriva polako se troše, s obzirom da su radnici izašli na ulice. Zalihe goriva jedna su od glavnih vladinih briga, s obzirom da su radnici svih 12 naftnih kompanija u državi u štrajku. Pored toga, pobunjeni radnici blokiraju dio uskladištenih rezervi. Prema raspoloživim informacijama pariški aerodrom Charles de Gaulle, jedno od glavnih evropskih avionskih čvorišta, ima goriva samo do utorka.

U isto vrijeme britanski ministar finansija George Osborn je potvrdio da je naložio smanjenje troškova za 83 milijarde funti (130 milijardi dolara) do 2015., što je, uz povećanje poreza, ocijenio kao neophodnu mjeru za smanjenje budžetskog deficita, koji je u 2009. dostigao 156 milijardi funti, prenio je Reuters. Treba li napomenuti da to znači otkaz za 500.000 radnika u javnom sektoru, radikalno rezanje socijalnih davanja i obustavljanje na desetine planiranih vladinih programa. Protesti u Engleskoj održani su jučer, a policija je uhapsila trojicu od dvanaest demonstranata, koji su upali u vladinu zgradu u ulici Victorija.

„Vlada kaže da Parlament predstavlja 'volju naroda' i da kao takav može legitimno glasati o reformama“, piše Jerome Metellus. „Ali u stvarnosti, parlamentarna većina je glas malobrojnih krupnih kapitalista koji nadlijeću 'tržište' penzija kao lešinari. Protiv njih stoji apsolutna većina mladih ljudi i radnika, koji se protive reformi... Vođe sindikata koji smatraju da će glasanje u Senatu 'promijeniti situaciju', žele prikriti svoju kapitulaciju pred velom institucija. Pokret raste i širi se. Moramo ga ojačati i razviti, ma šta reakcionarna većina koja kontroliše parlament o tome mislila.“

radiosarajevo.ba