Hamza Karčić: Zašto EU drži balkanske zemlje s muslimanskom većinom podalje?

Temeljni principi Evropske unije o ljudskom dostojanstvu i jednakosti raspadaju se po šavovima, posebno kada EU drži balkanske zemlje s muslimanskom većinom dalje od sebe.

Evropsko vijeće je 23. juna donijelo historijsku odluku o dodjeli statusa kandidata Ukrajini i Moldaviji. Ovaj korak približava dvije zemlje Evropskoj uniji i smatra se strateškom odlukom zbog ruske invazije na Ukrajinu. U stvari, Ukrajina se prijavila ubrzo nakon napada 24. februara i odgovor Evropskog vijeća bio je neobično brz. Pored različitih oblika podrške Ukrajini do sada, ovo predstavlja važnu prekretnicu.

Prošlomjesečni samit evropskih lidera također je bio vrijedan pažnje zbog odluke koju nije donio. Još od samita u Solunu 2003. godine koji je obećao evropsku perspektivu za Zapadni Balkan, zemlje u regionu su se usmjerile na Brisel. Već skoro dvije decenije, proces evropskih integracija Bosne i Hercegovine dominira javnim diskursom u balkanskoj zemlji. Bosanskohercegovački vladajući zvaničnici su početkom i sredinom 2000-ih proglasili da će se naša zemlja pridružiti EU do kraja te decenije, piše Hamza Karčić za TRT World.

Pridruživanje Evropskoj uniji postavljeno je kao glavni prioritet, a pristupanje lijek za sve poslijeratne izazove. Mantra o evropskim integracijama bila je toliko rasprostranjena da Bosna nema političku stranku protiv EU ili  nevladinu organizaciju posvećenu suprotstavljanju EU. Od nekadašnjih komunista do vjerskih vođa, velika većina javnih ličnosti držala je liniju EU. Gotovo da nema večernjeg informativnog programa bez spominjanja puta Bosne u EU. Bosanskohercegovačka javnost je bila toliko naklonjena ideji da će se zemlja pridružiti EU i riješiti svoje probleme da je malo ko razmišljao o budućnosti Bosne bez EU.

Prije više od šest godina, Bosna je podnijela zahtjev za članstvo u EU i od tada se nada statusu kandidata. Mnogi građani BiH očekivali su da će se to desiti krajem juna. Međutim, odluka Evropskog vijeća da zaobiđe Bosnu za mnoge je bila iznenađenje. EU je bila u pravu što je dala status kandidata Ukrajini i Moldaviji, ali zašto ne i Bosni?

Na kraju krajeva, BiH se već duže vrijeme bavi evropskim integracijama i relativno je stabilna. U poređenju sa tekućim ratom u Ukrajini i separatizmom u moldavskom Pridnjestrovlju, situacija u Bosni – sa svim izazovima – čini ovu zemlju daleko vjerodostojnijom za status kandidata za članstvo u EU po svojim zaslugama. Ako je to bila strateška odluka, Balkan nije ništa manje važan za evropsku sigurnost od Ukrajine ili Moldavije.

Neko vrijeme prije odluke od 23. juna, a svakako i nakon toga, još jedna rasprava je počela da dobija na značaju. Ono što analitičari i laici u Bosni i na Balkanu primjećuju je slon u sobi.

Na posljednjem samitu EU, Bosnu je zaobišao status kandidata. Kosovu nije odobreno putovanje bez viza u EU. Pregovore o pristupanju Albanije i Sjeverne Makedonije blokirala je Francuska 2019., a sada Bugarska. Da li je slučajnost da su ove četiri zemlje stalno sputane na putu ka EU, dok druge napreduju?

Ono što ove četiri zemlje imaju zajedničko je znatna muslimanska populacija. Sve veći broj ljudi počinje vjerovati da je to razlog zastoja četiri države jugoistočne Evrope. U Bosni ovaj argument najčešće iznosi bivši federalni ministar energetike Reuf Bajrović. Sličan stav je nedavno iznio i poznati bosanski istraživački novinar Avdo Avdić. Primijetio sam da sve više običnih građana BiH počinje dijeliti stavove koje su artikulirali Bajrović i Avdić.

U pitanju nisu samo demografija i brojevi. Značajna muslimanska populacija živi u nekoliko država članica EU. Ključ je, prema ovom argumentu, politička moć. Za razliku od muslimanskog stanovništva u Zapadnoj Evropi, balkanski muslimani imaju političku moć u četiri zemlje. To ih izdvaja od demografski većih, ali politički marginalnih zajednica u EU.

Francuski, a sada i bugarski veto i zaobilaženje Bosne i Kosova drže ove zemlje u vakuumu. Čak i bez sadašnjih prepreka na putu, proces evropskih integracija ove četiri zemlje vjerovatno bi se vukao godinama, ako ne i decenijama. Direktnije rečeno, pristup EU izgleda sugerira da punopravno članstvo ovih država nije na stolu u godinama koje dolaze. Punopravno članstvo bi vjerovatno ostalo daleki ideal.

To zapravo znači da će zemlje jugoistočne Evrope sa značajnom i politički relevantnom muslimanskom populacijom biti držane podalje. Ako se ove četiri države suočavaju sa ovim preprekama u ovoj početnoj fazi, šta se može očekivati ​​ako se približe punopravnom članstvu? Ovaj bolan zaključak nije rezultat neutemeljenih teorija već realnog čitanja namjera Brisela ili njihovog nedostatka.

Bez obzira na ovaj argument, još uvijek je moguće da bi jedan od sljedećih samita Evropskog vijeća mogao dati status kandidata Bosni, ukinuti vizni režim za Kosovo i pritisnuti Bugarsku da ukine svoj veto. Iako bi ovi koraci bili dobrodošli, ali zakašnjeli, status kandidata i pristupni pregovori mogu se vući godinama. I dalje ne bi bilo garancije da proces evropskih integracija vodi ka prednostima punopravnog članstva.

Sada će balkanskim zvaničnicima biti izazov da ovu istinu kažu ljudima. U Bosni, nakon dvije decenije govora o evropskim integracijama, zvaničnici i lideri bi trebali početi prilagođavati javnost novoj stvarnosti. Osnovna poruka da punopravno članstvo u EU nije ni izvodljivo u doglednoj budućnosti, ni lijek za sve, bila bi krajnje nepopularna.