Formiranje vlasti - matematika na prvom mjestu

Ako je Daytonski mirovni sporazum Bosni i Hercegovini navukao, kako se to voli reći, “luđačku košulju”, onda svaki poslijeratni izbori podrazumijevaju presvlačenje ove političke odjeće, koja onemogućava kako oslobođenje, tako i samoubistvo pacijenta.

Kanton, pa Federacija, pa država

Zahtjevi političkih lidera u postizbornim danima uglavnom su maksimalistički. Ma kako Čovićevo prizivanje trećeg entiteta, Lagumdžijina kandidatura za mandatara Vijeća ministara, ili Dodikovo vraćanje „izvornom Daytonu“ bili utvrđivanje političkog pazara u cilju prebijanja interesa u dogledno vrijeme, ovi manevri ni u kom slučaju ne izgledaju ohrabrujuće i vrlo lako mogu se prometnuti u recept za trajnu krizu.

Razlog više za brigu jesu i stranke sa slabijim izbornim rezultatom, kao što su SBB, SDS, SBiH, NS RZB, DNZ ili BPS, koje bi svoje učestvovanje u nekoj od koalicionih kombinacija mogle dobro naplatiti. Ako sagledamo kako stoje stvari u Parlamentarnoj skupštini BiH, Parlamentu Federacije BiH i Narodnoj skupštini RS, onda je jasno da će se samo ova potonja konstituirati bez problema, dok će se u PS BiH i Federalnom parlamentu voditi političke borbe čiji će krajnji ishod, bez sumnje, biti trgovina visokim pozicijama.

Prisjetimo se, Parlament Federacije se sastoji od 98 zastupnika koje biraju neposredno građani, te Doma naroda čije predstavnike biraju kantonalne skupštine. Iako su SDP i SDA, čija je koalicija osvojila 49 zastupničkih mjesta, polovinu koja se raznim kombinacijama može proširiti dogovorom sa HDZ-om BiH ili Koalicijom HDZ '90-HSP, ili u krajnjoj linij SBB-om i SBiH-om.

Valja znati da HDZ BiH ima odlične pregovaračko-koalicione pozicije u pet kantona, čime može usloviti konstituiranje federalnog Doma naroda, čijih je deset izaslanika neophodno da bi funkcionirao Dom naroda PS BiH. Tako Čović drži Lagumdžiju u dvostrukom šahu, pogotovo jer mu, u savezu s Dodikom, može pomrsiti račune i unutar same PS BiH i Predsjedništva.

Lagumdžijino utvrđivanje pazara

Predsjedavajućeg Vijeća ministara, naime, imenuje Predsjedništvo, a odobrava PS BiH. Dakle, Lagumdžija teoretski može „proći“ u Predsjedništvu, kada mu Željko Komšić i Bakir Izetbegović daju po tri boda, a Radmanović ga ne podrži, ali u Predstavničkom domu, bez podrške SNSD-a, Lagumdžija ne može dobiti većinu.

U tom kontekstu, SDP-ove tvrdnje da neće pristati na matematičku, već programsku koaliciju, opet nisu ništa drugo do „utvrđivanje pazara“, jer bez matematike nema konstituisanja vlasti ni na federalnom, ni na državnom nivou. Politika jeste umijeće mogućeg, a te mogućnosti se u BiH svode na „uzmi što možeš, kad možeš i kako možeš“. Ovaj realitet bio je itekako poznat SDP-u, kada je krenuo u izbornu trku i nema te mogućnosti, u okvirima koje će ova stranka ostvariti maksimume, kojima je osvojila glasove biračkog tijela.

Predsjednik HDZ-a, Dragan Čović, uz zlobnu opasku, da Lagumdžija gradi džamahiriju, ipak nije isključio mogućnost koaliranja sa SDP-om. Radi se o ponudi koja ne može imati malu cijenu, pogotovo kada se uzmu u obzir benefiti koji proizlaze iz nacionalističkog pakta HDZ-a i SNSD-a, čiji je lider Milorad Dodik odlučan da sa 'bratskim' socijaldemokratama ni po koju cijenu ne ulazi u koaliciju. Za Dodika je, štoviše, neprihvatljivo da SDP uopšte bude dio vlasti „jer se radi o stranci opasnih namjera“. Ali kako bi onda on formirao vlast „do februara“ kako najavljuje?

Kako stvari stoje u PS BiH, SDP i SDA će imati po jednog poslanika i iz RS-a, čime se Dodikov izbor koalicionih partnera sužava na SDS, kojem je već počeo slati prijateljske signale. Dodik, naime, već „koketira“ sa SDS-om na nivou formiranja vlasti u Republici Srpskoj, a sudeći po izjavama Mladena Bosića, SDS nema velikih argumenata i razloga protiv koalicije s Dodikom u NSRS. Opet, Dodikov pakt sa SDS-om u Republici Srpskoj na prvom mjestu je njegovo osiguranje da SDS ne bi slučajno na državnom nivou ulazio u paktove sa SDA, SDP i HDZ, i eventualno manjim strankama, bez SNSD-a.

Dodiku bi na državnoj razini najviše odgovarala koalicija SNSD – HDZ – SBB – SDA – SDS sa mandatarom vlade, koji bi, u tom slučaju, svakako došao iz HDZ-a. No, predsjednik SDA Sulejman Tihić je kategoričan: ne želi ni po koju cijenu u vlast sa SBB-om, mada vrlo srdačno nastupa naspram SNSD-a i HDZ-a. Pored toga, Tihić je kazao da SDA ni u kojem slučaju neće ići u vlast na državnom nivou bez SDP-a, jer hoće da poštuje volju glasačkog tijela.

Bakir Izetbegović, novi član Predsjedništva BiH ispred SDA, također je bio jasan: „Hrvatima je trebalo dopustiti da sami izaberu svog člana Predsjedništva... da se ne osjećaju majorizirani, da ih ne guramo Dodiku u zagrljaj“, dok je Tihić podcrtao da će Dodik biti prvi političar s kojim će stupiti u dijalog. U pogledu formiranja vlasti, Bakir Izetbegović je, u intervjuu za Oslobođenje, pokazao iznenađujuću duhovitost: „I SDP i SNSD su socijaldemokrati, i dobili su najveću podršku birača, bošnjačkih i srpskih. Neka se dogovore“.

SBB pokušava iz drugog plana preći u prvi

Dok se ovaj dogovor svodi na tvrdnje SDP-a i SNSD-a, kako formiranje vlasti na državnom nivou može čekati i kako će se svako okrenuti svome entitetu, Dodik svome svetosavlju, a Lagumdžija izgradnji „Zapadne Njemačke“, svoju priliku vreba treći igrač. Preko svojih odanih jurišnika, Vlastimira Mijovića i Seada Numanovića, predsjednik SBB-a, Fahrudin Radončić, nastavlja predizborno namigivanje SDP-u, koji ga je nekoć spasio poreskog dugovanja.

Glasovi socijaldemokratima, kao i SBB-u su tako „svakako... glasovi građana koji su željeli da pripomognu u formiranju neke reformske, poletnije i perspektivnije vlasti“ (V. Mijović, SDP (ne) drži ključeve vlasti, Global, br. 86), dok će se, kako piše Numanović, SDP „strmoglaviti“ ukoliko bude koalirao sa SDA.“ S druge strane, Dodik bi u Federaciji najradije surađivao sa savezom SBB-SDA-HDZ i tako SDP vratio u opoziciju, a za takav scenarij bi, kako proizlazi iz pisanja sarajevske sedmične štampe, možda bilo lakše dobiti pristanak Bakira Izetbegovića, nego Sulejmana Tihića.

Uloga Hillary Clinton

Optimisti, trenutno, sve nade polažu u američku državnu sekretarku Hillary Clinton, koja bi valjda, kao deus ex machina, trebala postrojiti nevaljale bosanskohercegovačke političare, održati im lekciju i podijeliti domaće zadatke. Nevaljali političari za to vrijeme homogeniziraju svoje pristalice satanizirajući, glorificirajući ili zanemarujući posjetu Madame Secretary.

No, kako je već istakao pomoćnik državnog sekretara SAD za Evropu i Aziju Philip Gordon, Clintonova neće u BiH donijeti „novi ustav“, jer one moraju biti „rezultat unutrašnjeg dogovora“. A „dok se oni gore ne dogovore“ – rekli bi Nadrealisti – „mi sisamo motku“. To je, kako se čini, jedini izvjestan rezultat proteklih izbora. Sve drugo je kompromis, na koji glasači pristaju iz pozicije žrtve.

Vuk Bačanović, Kenan Efendić/radiosarajevo.ba