Esad Kamenica je maloljetnik ubijen u srebreničkom genocidu

Nakon duge vožnje dolazimo do vrha brda i nekoliko kuća ispred nas. Mehmedalija nas dočekuje ispred svoje obnovljene kuće i porušene u kojoj je odrastao ubijeni mu amidžić Esad s porodicom. 

Kuću nisu obnovili, a na njoj i dalje uspomene na djetinjstvo. Ispisana imena amidžića na ruševini što podsjeća na strahote koje je preživjela Srebrenica.

Mehmedalija nam priča o Esadu, ali i svemu što je i sam preživio dok je pokušavao izađi iz Potočara. Na svu sreću, bio je jedan od rijetkih 15-godišnjaka koji su stigli do slobodne teritorije. 

Esad je s ocem, amidžama i amidžićem krenuo preko šuma. Nikada ga više nije vidio. Njegove posmrtne ostatke identificirao je 2008. godine. 

"Esad je pronađen 2008. godine. Ja sam išao da ga identificiram. Prepoznao sam ga po cipelama, debeli đon, a kupljene su od Holanđana. Ostali su mu živi otac, majka, brat koji je sa mnom prešao '95. preko Potočara. Ima i brata koji je tada imao samo dvije godine. Majka ga je prenijela u konvoju", ispričao je Mehmedalija za AA. 

Esad je kao i hiljade drugih Srebreničana krenuo preko šuma.

"Poslije prve zasjede u šumi više ga nisu ni vidjeli. Postoje priče ljudi koji kažu da su vidjeli ovo ili ono i čuli svakakve priče. Bila su to nagađanja, međutim sada imamo dokaz šta se s njim dogodilo. Pronađen je u masovnoj grobnici Liplje. Pronađeno je samo 30 posto tijela. Gornji dio vilice čak ima, a nema lobanje i donjeg dijela vilice. Pronađeno je nešto kralježnice, nešto malo rebara, ruke i noge", istakao je Mehmedalija. 

Imao je samo 17 godina.

"Živjeli smo kuća do kuće. Njegova i moja majka su sestre, a očevi braća. Sve smo dijelili i dobro i zlo. Jelo se zajedno i u ovoj i u onoj kući. Međutim, sudbina nas je rastavila. Bio je sedmi razred kada je počeo rat 1992. Završio je osnovnu školu i krenuo u prvi razred srednje škole. Njegovi roditelji su 2001. otišli za Ameriku. Oni su i danas tamo, ali dolaze 11. jula da ukopaju sina. Pristali su da ukopaju 30 posto tijela, a hoće li se nekada naći i ostatak, ne znamo. Daj Bože", pojasnio je Mehmedalija. 

I on se prijavio za Ameriku, ali su ga odbili.

"Sudbina je bila da se vratim ovdje. Nezgodno je živjeti u selu u kojem nema nikoga. Nekada se vraćaju slike kako je ovo selo nekada bilo puno, a sada si sam. Kada dođe dženaza, dođe rodibine i prijatelja, skupimo se ovdje, ali nakon 11. jula opet je pusto. Moraš se naviknuti da živiš ovdje, nema druge", naglasio je u razgovoru za AA, dok kraj njega stoji njegov 13-godišnji sin Esad. Dao mu je ime po ubijenom amidžiću. 

"Kod nas u familiji se imena nasljeđuju. Brat je sinu dao ime po našem rahmetli ocu Ramizu. Amidžić nije preživio, pa sam htio da ime traje u ovoj porodici", ispričao je Mehmedalija. 

Mali Esad zna šta se dešavalo sa članovima njegove familije. 

"Ja sam preživio i sjećam se svega, svakog detalja. Ta sjećanja prenosim i na svog sina, da pamti šta se desilo. Otac od supruge je završio u Kravici, na strijeljanju. Svaki put kad prolazimo tim putem kažem mu da mu je tu ubijen djed. Dijete već zna šta se desilo", govori Mehmedalija.