Fadila Efendić iz Potočara: Svaki dan ih obiđem, lakše mi kad sam im blizu

Kaže, lakše joj kad im je blizu. Malu suvenirnicu i cvjećaru otvorila je prije deset godina i tad je mislila da neće uspjeti, da to neće potrajati, ali još je tu.

„Ja sam ovdje svaki dan. Prvi dan Bajrama nikad ne radim. I vidim oko jedan nešto mi fali. Nešto mi čudno. Nedostaje mi što nisam ovdje. Lakše mi kad sam im blizu. “, govori i pokazuje na mezarje, na dolinu bijelih nišana.

Fadila Efendić u Potočare se vratila prije 14 godina, 2002. godine, i to među prvim povratnicima u ovo mjesto. Kaže, nije bilo lako, ali istrajala je i sad živi u svojoj kući, sama, ali u svom.

„Ljudi ne mogu da se vrate, ne smiju, jer ne mogu da prebrode ono što ih čeka. Nije lako, ali na svom pa se tješim. Najljepše mi je jutro u Potočarima. U mojoj avliji, kad hodam i gledam šta je niklo. Pa oplijevim koju travku, pogledam šta treba, okopam... To mi je zadovoljstvo, tome se radujem“, priča o povratku Fadila.

Rat je provela u Srebrenici sa svojom porodicom. Bilo ih je četvero i priča da je od samog početka bilo teško, sve od 16. aprila 1992. život nije bio život nego pakao. Prisjeća se i te dane i godine opisuje kao logor. Tako je bilo sve do jula 1995. godine.

„Šestog jula 1995. zapucalo je kao nikad. Upitala sam muža taj dan šta da radimo, šta se dešava. Rekao mi je: 'Nešto će se desiti. Nešto će se prelomiti. Više ne može ovako. Nešto nam se grozno sprema.'“, prisjeća se Fadila i kaže da se zaista zlo spremalo.

Došlo im naređenje da napuste svoje kuće i da idu u bazu UNPROFOR-a, u fabriku akumulatora, i to žene i djeca.

„Tad smo se rastali. Poselamili smo se sa svojim najmilijima. Ja s mužem i sinom. A i ostale žene sa svojima. Muž i sin su mi ostali. Nikad ih više nismo ni vidjeli. Nikad više nisu došli. Ubijeni su.“

Nakon pada Srebrenice otišla je u Tuzlu i tamo bila kod brata nekoliko mjeseci. Potom je s kćerkom krenula u Njemačku jer je tamo imala sestru. Kćerka je, kako nam priča, ostala u Zagrebu da završi školu, Medresu, a ona je sama stigla u Njemačku.

„Bilo je to strašno. Čovjek ne može da shvati. Do jučer mi je puna kuća bila, moja porodica, djeca, muž... a onda sam se našla sama negdje daleko. Bilo je teško ali imala sam neku nadu. Možda su živi, doći će, možda su zarobljeni. Bilo mi je žao što je kćerka ostala u Zagrebu, ali je bilo bolje za nju, da školu završi, a poslije i fakultet.“

Teško je, priča Fadila, sve to bilo preživjeti. I dan danas je teško.

„To je bol koja ne prolazi. Živim sa tugom. S boli. Svaki dan sam ovdje i gledam na mezarje. Tamo sam ih sahranila.“

Posmrtni ostaci Fadilina muža Hameda nađeni su u Jadru. Našli su ga, kako nam priča, bez glave. Onda su za dvije godine našli lobanju. Pa su ga za godinu ukopali... Kaže kako je to stres za stresom, bol koja samo raste, nikad se ne smanjuje. Muž joj je sahranjen 2003. godine, u prvoj fazi, ujedno i prvoj dženazi u Potočarima.

„Sin mi je imao nepunih 20 godina. Nikad nisu nađeni ostaci svi. Sahranila sam ga 2013, i to samo s kostima nogu. Samo su to našli. Ali šta ću, četiri godine sam čekala, 2008. nađeno nešto koščica u zvorničkoj Kamenici“, govori Fadila o sinu Fejzi.

„Ne znam ni kako su ubijeni. Ni gdje su ubijeni. Nađeni su u sekundarnim grobnicama. Prenosilo ih...“

Pred 11. juli sjećanja su sve bolnija. Iako ne zna tačan datum, pretpostavlja se da su Hamed i Fejzo ubijeni tih dana, poslije 11. jula.

„Samo da prođu ovi dani. Tad su rane najbolnije“, kaže nam Fadila dok sjedimo u maloj radnji u Potočarima i dodaje da ne može drukčije nego da se pomiri sa sudbinom.

„Imam kćerku, hvala Bogu, ona mi često dođe sa zetom i unučadi. To me razveseli. Uvijek kažem, ne daj Bože gore, ako može gore. Treba živjeti i dobrom se radovati, koliko se može.“