Bursać objavio emotivnu božićnu čestitku: Vedran Smailović, Sarajevo i nota jača od granata

Emotivnu božićnu čestitku uputio je poznati novinar i kolumnista portala Radiosarajevo.ba Dragan Bursać koji trenutno boravi van granica Bosne i Hercegovine.

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:

"Slušam kultni radio Sunny 99,1 ovdje u dalekom Houstonu. Grad je ukrašen do neprepoznatljivosti. Sve svijetli. Sve je sigurno. Sve miriše na cimet, ukuhani šećer i obećanje da je svijet, barem večeras, u redu. I onda, između reklame za SUV i osmijeha voditeljice koja kaže 'najtopliji Božić ikad', krene ona poznata melodija: Christmas Eve / Sarajevo 24/12. I Houston na momenat nestane.

A nema riječi u toj kompoziciji. Jer riječi su sada suvišne. Tiha violina započne. Jedna. Sama. I u toj jednoj noti stane cijelo Sarajevo.

Stane i Vedran Smailović, sarajevski čelista. Čovjek koji je tokom opsade izašao van, tamo gdje se nije izlazilo. Sjeo na stolicu tamo gdje se nije sjedalo. I svirao tamo gdje se umiralo. Nije svirao da bi bio zapamćen. Svirao je jer drugačije nije znao da ostane čovjek.

Tokom opsade Sarajeva, između 1992. i 1995, ljudi su ginuli dok su čekali hljeb. Dok su prelazili ulicu. Dok su disali. A Smailović je dolazio na mjesta gdje su poginuli.

Sjedio bi, u fraku, usred razrušenog grada, i svirao Albinonijev Adagio. Bez struje. Bez zaštite. Bez publike. Pod snajperima i granatama. To nije bio koncert. To je bio čin ljudskog dostojanstva. Poruka nije bila glasna. Poruka je bila jasna:

Ako nam već uzimate živote, nećete nam uzeti čovječnost!

U ovoj kompoziciji, to se čuje odmah.

Tišina. Pa violina. Pa onda nagla eksplozija zvuka – orkestar, gitare, haos. To nisu muzički prelazi. To su granate. To su rafali. To je grad koji se raspada dok jedan čovjek pokušava da ga sastavi notama. I onda se melodija vrati. Ne kao pobjeda. Nego kao tvrdoglava, inatna nada.

Ona vrsta nade koja ne pita ima li smisla, nego samo kaže: još sam tu. Živim! Zato ova kompozicija nema tekst. Jer kako objasniti Sarajevo riječima? Kako objasniti jedno violončelo jače od snajpera i šrapnela?

Datum u naslovu nije slučajan. 24/12. Badnje veče. Veče kada svijet, barem u teoriji, staje. Kada se gase ratovi, kad se ljudi vraćaju kućama, kad se pale svijeće.

I baš taj datum su izabrali.

Da pokažu kontrast. Da pokažu sramotu. Da pokažu koliko je nenormalno da grad gori u paklu rata, dok svijet pjeva o miru. Božić u Sarajevu nije bio poseban. On je bio isti kao svaki drugi dan opsade. Ali poruka je bila jasna:

Ako Božić može preživjeti u Sarajevu, a Sarajevo je sačuvalo Božić, onda je to Božić za cijeli svijet. Zato je ova kompozicija i danas toliko snažna.

Ne zato što je 'božićna'. Nego zato što je molitva bez riječi. Zato što ne traži da vjeruješ samo u Boga, nego i u čovjeka. Zato što podsjeća da umjetnost ne spašava gradove - ali spašava smisao ljudi dok gradovi gore.

I zato što nas podsjeća na nešto što bi svijet najradije zaboravio: Da je Sarajevo u tom trenu bilo samo jedno mjesto. Ali da je izbor bio univerzalan. Ili ćeš biti čovjek. Ili ćeš biti statist.

Kompozicija se završava tiho. Bez fanfara. Tako i moje Sarajevo tone u noć uoči Božića. Ali negdje između prerija zapadnog Houstona i Miljacke, između radijskog signala i sjećanja, ostaje ta nota. Ona ista koju je Smailović svirao dok su oko njega padale granate. Nota koja kaže:

Čovjek se ne mjeri po tome koliko dugo živi, nego po tome kako ostaje čovjek kad je najteže.

Sretan Božić svim građanima Sarajeva - onima koji su ostali, onima koji su otišli, onima koji se vraćaju Sarajevu u mislima. Sretan Božić svim ljudima širom svijeta: neka ovo bude poruka mira, tihe ljudskosti i dostojanstva.

Jer ako je jedna violončelska nota mogla nadživjeti opsadu Sarajeva, onda i cijeli svijet još ima šansu".