'Željin generalni sponzor – vlastiti navijači!'

Neke ljubavi u životu se dogode. Jednostavno, na to čovjek ne može uzicati, ponekad ni razum ne sluša, prevlada jedino ono srce u grudima. A neke ljubavi opet naslijediš od majke, oca...kao što sam ja naslijedio od oca Damjana ljubav prema plavoj boji. Ja se zaista ne sjećam kada sam počeo navijati za Željezničar.

Piše: Zvonimir Nikolić

Zapravo, najlakše je to objasniti riječima – Otkad znam za sebe!

I kada čovjek počne pisati o nečemu, najradije bi se dotakao i dijela prošlosti jer klub koji ima 95 godina za sobom, mora imati bogatu tradiciju, trofeje i blistavu prošlost. Ipak, ovaj put bih napisao koju riječ o sadašnjosti. Možda, mrvicu dotaknuti i nedavnu prošlost u kojoj su Želju prozivali da nema para za režije, da se igračima ne plaćaju plate i sl. A onda se dogodi čudo.

Jedna sposobna uprava, u zimskom prelaznom roku dovede više pojačanja nego što smo mogli i zamisliti. Novac od prodaje igrača se počeo pravilno ulagati i za vrlo kratko vrijeme, to je pokazalo izvanredne rezultate. A, rezultati su ponovo vratili navijače na omiljeni stadion Grbavica. I nije ni čudo sto se sve češće piše o „plavom proljeću“. Jer to proljeće nisu samo osam pobjeda za redom. To proljeće je pun stadion, to proljeće je euforija pred svaku utakmicu, to proljeće znači podršku igračima i na treninzima a ne samo u prvenstvenim ili Kup mečevima. To proljeće znači i pokušaj od strane Uprave kluba da se evropske utakmice ponovo vrate tamo gdje treba da budu.

Na našu Grbavicu.

I tada je krenula akcija, „Stolica za evropsku Grbavicu“. Vjerujem da ni najstariji zaposlenici našeg kluba nisu ni sanjali kakav će odziv navijača biti. Krenulo je od pojedinačnih uplata navijača, jedna po jedna stolica, pa su akciju nastavile nekadašnje zvijezde ovog kluba, pa su se uključile i javne ličnosti, pa se uključili i privrednici, pa na kraju i Opštine. Pojavili su se pored toga i novi sponzori koji su prepoznali nešto sasvim novo u našem fudbalu ili u državi uopšte.Novac je počeo da puni Željinu blagajnu, a rezultati se već vide po postavljanju novijh stolica, po izgradnji novog parkinga i novih prostorija na stadionu. I ono što je u svemu najvažnije, sve je transparentno. Iz Želje su se potrudili da informacije budu javne i da svaki navijač zna gdje i zašto je otišao dio njihovog novca. Pa smo preko medija saznali ko je kupio novi semafor na stadionu, koliko su koštale popravke svakog djelića stadiona.

A na subotnjoj utakmici protiv Olimpica dogodilo se ono najljepše. Uprava je pozvala navijače da dođu na stadion desetak minuta prije meča, da čuju važno saopštenje i da zajedno otpjevamo nezvaničnu himnu Želje – Grbavicu. Tada je objavljeno da je Željezničar vjerovatno jedini klub na svijetu čiji su generalni sponzor – njegovi navijači.

I da će do kraja sezone nositi dresove na kojima umjesto reklame nekog privrednog giganta piše – Mi smo Željini, Željo je naš.

Prateći fudbal godinama, ne sjećam se da sam ikada u životu čuo takvu informaciju za neki fudbalski klub? Klub čiji su generalni sponzori njegovi navijači. Jer do sada je u ovoj akciji prikupljeno skoro 120.000 KM (60.000 EUR). Ljudi su odvajali od svojih plata, penzija, neki i od nikakvih primanja da pomognu svom voljenom klubu. Neke stolice su kupili i bivši igrači ili simpatizeri našeg rivala sa Koševa. Kupovina stolice za našeg Želju je jednostavno postalo pitanje časti. I zato je to ta posebna ljubav prema plavoj boji. Ljubav koju sam ja prenio na svog sina. Ljubav koju će on prenijeti na svoje dijete.

Sve ovo pozitivno što se u zadnje vrijeme dešava oko Željeničara, budi nadu i za druge stvari. Da se puno toga može uraditi vlastitim sredstvima, ali da je ljubav najvažnija. Stadion koji je dočekao kraj rata potpuno uništen, dočekaće možda već ove godine neki evropski klub u sasvim novom ruhu.

Oni koje su donedavno prozivali da nemaju novaca za režiju, e oni sada obnavljaju svoj stadion. I to vlastitim sredstvima.

Možda je FK Željeničar otvorio oči i nama.

Da shvatimo da sami možemo nekada puno više uraditi nego što bi uradili sa tuđim novcem. Jer ipak....Željo se voli. Za Želju se ne navija. Zato, bravo, Željo, bravo, Uprava i bravo, onim najvažnijim, onima zbog kojih se igra fudbal, vjernim navijačima!

U svemu tome je ona ljubav sa početka priče presudna!