Ahmed Burić: Tužne premijere u Sarajevu

Za nekoga ko ne ide stalno na utakmice Premier lige – ali uredno prati većinu važnih fudbalskih događaja, koliko se da - valja se odmah ograditi: to što pišem moj je stav, i nema pretenziju da bude nekakav opći pregled niti, ne daj Bože, kakav pokušaj da se uspostavlja model. No, posjetu stadionu Koševo na utakmici sa Zrinjskim ne treba prešutjeti, jer su se u tih devedeset minuta moglo vidjeti nešto od problema koji fudbal drže tamo gdje je ostao još prije desetak godina – na jedno ili dva pretkola Lige prvaka ili Lige Evrope, bez iluzija o tome da se grupna faza nekog takmičenja može i sanjati.

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

Istina, odluka da ove godine iz lige ispada šest ekipa zaoštrila je takmičenje: nijedan rezultat se ne isplati unaprijed prognozirati. No, da li “ginjenje” za rezultat popravlja kvalitet igre: sudeći po utakmici Sarajevo – Zrinjski, odgovor je negativan, jer je gost sve vrijeme igrao “bunker”, a domaćin nije napravio niti jednu akciju kojom bi se dva zgusnuta reda odbrane sa po pet igrača mogla probiti. Zrinjski je, pak, dao gol iz izrađene, čiste akcije – jedne od ukupno tri koje je napravio u utakmici – i njihova je pobjeda čista kao suza, s takmičarske strane.

S druge strane, ono što nije jasno u Sarajevu je ponašanje pojedinih igrača koji se nakon zamjene raspravljaju s publikom, idući preko  granice sportskog ponašanja. Za novce koje primaju u Sarajevu se nipošto ne bi psovati onima koji su platili ulaznicu i došli ih gledati. Više poštovanja prema treneru svakako ne bi škodilo, ali to uvijek ovisi i o tome koliko trener uspije nametnuti svoju viziju i filozofiju, I koliko mu igrači vjeruju.

Druga je stvar realna procjena snaga. Sarajevo bi se uz investicije Vincenta Tana, infrastrukturu i onim što je napravljeno izvan terena trebalo “prošetati” ovom ligom. To zasad nije tako, a neki od razloga stoje i u tome da je kod pojedinih igrača, očigledno, prisutan balkanski sindrom nezadovoljstva: neki od njih su, sigurno, planirali da će završiti u nekoj od jačih evropskih liga, i bosanskohercegovačko takmičenje, definitivno, nije ispunjenje snova perspektivnog igrača.

Možda je tužno, ali je tako

Dobija se dojam da ko ne uspije završiti u jačim regionalnim klubovima, dolazi ovamo. S druge strane, pojavljuje se i sindrom “glavnih” klubova u kojem prevashodno sarajevski klubovi uzimaju ponajbolje igrače iz manjih mjesta koji onda sjede na klupi, a u svojim su klubovima imali i mjesto i minutažu i značajniju ulogu.

Nakon četiri kola domaće lige, nazire se da će to biti takmičenje u kojem će se voditi ljuta borba za svaki bod, ali nije jasno hoće li rezultati biti toga vrijedni. Kvalitet utakmica ni po čemu nije porastao, igra se poprilično sporo, kad gost povede kreće zatvaranje po svim linijama, i nije jasno da li će Liga 10 koja dolazi od sljedeće godine biti ikakav poticaj za klubovima, koji ionako – osim Sarajeva – žive teškim životom većine prosječnih ligaša od Azerbejdžana do Slovačke.

Možda kupovina “potencijalnih” reprezentativaca Crne Gore, Srbije i Makedonije nudi rješenje za kratkoročan rezultat –ljepotu i raskoš igre svakako ne, a možda se jednostavno treba pomiriti da naši klubovi neće pobjeđivati velike protivnike i da su  njihovi limiti tačno tu negdje – na minus dva od poljskih i belgijskih momčadi, dakle daleko ispred linije koja obilježava srednji kvalitativni razred evropskog fudbala.

To neće biti dovoljno ni da dovede ljude na stadione, niti da još neko osim Tana uloži u razvoj fudbala u Bosni i Hercegovini. Možda je tužno, ali je tako. A takve su i utakmice koje gledamo na domaćim stadionima.