Vladimir Pištalo: Zgrada sa krunom

Vladimir Pištalo, jedan od najznačajnijih savremenih pisaca na prostoru bivše Jugoslavije i donedavni direktor Narodne biblioteke Srbije, rođen je u Sarajevu 1960. godine.

Njegova djela, među kojima se posebno izdvaja roman Tesla, prevedena su na više od 20 svjetskih jezika, a u Turskoj je ovaj roman postao bestseller. O njegovoj biografiji i djelima više možete čitati OVDJE.

Vladimir Pištalo sin je Bore Pištala, univerzitetskog profesora, nekadašnjeg direktora Muzeja revolucije Bosne i Hercegovine i ondašnje Narodne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, koja je, naravno, bila smještena u sarajevskoj Vijećnici. Boro Pištalo bio je među onima koji su učestvovali u spašavanju knjižnog blaga iz Vijećnice.

"Mnogo bih volio da se knjige vrate u Vijećnicu i da neki novi ljudi, budući ljudi, čitaju u njoj, kao što smo to činili mi", napisao je Vladimir Pištalo velikom bh. piscu Semezdinu Mehmedinoviću, podržavajući građansku inicijativu za povratak knjiga u Vijećnicu, odnosno Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, čiji je direktor nekada bio njegov otac.

Povodom građanske inicijative za povratak knjiga u Vijećnicu, odnosno Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, koju su iznova pokrenuli bh. pisci, odnosno intelektualci, objavljujemo tekst Vladimira Pištala, objavljen u oktobru 1993. godine u beogradskom Vremenu (br. 154) 4. oktobra 1993. godine, u vrijeme 44-mjesečne opsade i razaranja glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Iz Beograda, u kojem sam živio, često sam putovao vozom za Sarajevo, u kojem sam rođen. Sarajevska željeznička stanica, sa izvijenim betonskim lukovima, bila je najljepša u Jugoslaviji. Iz neke od malih radnji dopirala bi muzika i nad akustičnim holom visio karakteristični, mutni glas pjevača grupe Indexi.

Njihove pjesme doživljavao sam kao muzički izraz sarajevske klime. Na izlasku iz stanice zapahnuo bi me dah svježine sa okolnih brda. Žabe su pljuvale vodu u fontanu. Hvatao sam tramvaj i išao do Baščaršije. Izlazio sam pred zgradom sa krunom, izgrađenom u mavarskom stilu, po čijoj su se fasadi smjenjivale pruge žute i crvene oker boje. Bila je to Vijećnica, nekadašnje sjedište bosanskog sabora. Njen prvi arhitekta se ubio jer mu građevina nije izgledala dovoljno velelepno, pa je morao da je završi drugi.

Što se mene tiče, zgrada je bila dovoljno velelepna. U njoj je bila smještena Univerzitetska biblioteka. Direktor je bio moj otac. Lift sa klupom vozio me je samo jedan sprat, pravo u kancelariju iz koje je prijestolonasljednik Franz Ferdinand pošao na svoju posljednju vožnju. Sarajevsku kotlinu često začepe oblaci pa se u njoj, kao u loncu, kovitlaju dimovi. Izlazio sam na terasicu sa niskom ogradom i gledao kako se para vije mostom preko Miljacke, Baščaršijom i pijacom. Bilo je čudno, slikovito i uglavnom hladno.

Unutrašnjost biblioteke je, naprotiv, bila topla i umrljana svjetlom vitraža. Njena stepeništa su bila tiha. Šunjao sam se uz ogradu amfiteatra i osluškivao žagor studenata. Zagledao sam svaku napuklu lalu na mesinganom lusteru i mislio gdje bi se sada poslije gotovo sto godina, mogla napraviti ista takva. Dizao sam pogled sa knjiga i pratio linije arabeski po plafonu. Sve u svemu, u Vijećnici sam se osjećao kao miš u čarobnom komadu sira.

Iz čarobne biblioteke sam odlazio pravo u ćevabdžinicu Mustafe Kurte na ćevape sa kajmakom. Zatim bih popio kafu u dubokoj fotelji hotela Evropa. Najposlije bih obično riješio da uspinjačom pođem na Trebević. Moja kabina bi kliznula po sajli i zaljuljala se iznad borova. Iz visine, preda mnom bi pukla panorama zadimljenog grada. Rastao sam uz islamsku arhitekturu i smatrao sam je divnom. Pogled su mi privlačili dijelovi starih zgrada izvedeni u rezbarenom drvetu. Činilo mi se da je sarajevska postmodernistička arhitektura na dobrom tragu, da obnavlja i spoj kultura koji je ovom gradu svojevremeno ponudila secesija.

….

Još u prvim danima, naš stan pokraj Željezničarevog stadiona našao se na vatrenoj liniji, između dvije vojske. Dok su telefoni radili, uživo sam pratio kako se otac u hodniku krije od metaka. Poslije mi se javljao iz Univerzitetske biblioteke u kojoj je spavao noćima. To je bila ona čarobna zgrada sa krunom, sa mesinganim lusterima, vitražima i prugama žutog i crvenog okera po fasadi. Od podruma, iz kojeg mi je otac telefonirao, pa sve do krova zgradu su ispunjavale knjige. Te knjige su bile pisane na južnoslovenskim jezicima, crkvenoslovenskom, ladinu, ruskom, njemačkom, turskom, arapskom i perzijskom. Bilježene su glagoljicom, ćirilicom, bosančicom, latinicom, goticom i arabicom (gdje se arapskim pismenima izražavaju slovenski pojmovi). Samo ovo nabrajanje govori kakav su kulturni spoj biblioteka i njen grad željeli da budu. Iz vlažnog podruma, otac je šaptao da kulturu južnoslovenskih naroda treba braniti od stanja svijesti u kome se sada nalaze ti narodi.

Tada se začulo:

Dru — uuu — ummm!

"Šta je to?"

"Granata je udarila u zgradu. Evo i druga. Moram da prekinem."

Ojsetio sam šupljinu, daljinu, bespomoćnost. Zamišljao sam kako su zaplamtele knjige i kako je kula od plamena, kroz stakleni krov, zaurlala u mrak. Kontakt između dva grada bio je prekinut. Iz slušalice se čulo samo:

            Tu-tu, tu-tu, tu-tu...

Zvuk je kapao tiho i strašno, kao puls koji se gubi.