Ćutahija o političkoj (ne)odgovornosti u BiH: Zauzimanje pozicije je važnije od istine

Gotovo svaki incident u Bosni i Hercegovini koji ima potencijal da dobije etničku ili vjersku dimenziju postaje povod za političke osude i teške optužbe prije nego što institucije utvrde šta se zaista dogodilo. Kada se ispostavi da prve tvrdnje nisu bile tačne, izvinjenja gotovo nikada ne uslijede.

"U Bosni i Hercegovini već odavno postoji obrazac prema kojem pojedini političari presuđuju prije policije i tužilaštva, jer im je važnije da prvi zauzmu političku poziciju nego da sačekaju činjenice“, kaže za Radiosarajevo.ba direktor Vanjskopolitičke inicijative BiH Haris Ćutahija.

Posljednji primjer dolazi iz Međugorja, gdje su oskrnavljeni Gospini kipovi i zapaljen dio vanjskog oltara kod Crkve svetog Jakova. Prije nego što je policijska istraga završena, incident je u dijelu političke javnosti već bio predstavljen kao napad na katolike u Bosni i Hercegovini.

Trending

Snažan zemljotres pogodio Italiju: "Stan se tresao, nestalo struje, neopisiv strah"

Iako je istraga pokazala da iza vandalizma stoji poljski državljanin Bartłomiej Włodzimierz Krakowiak, kojem se na teret stavlja krivično djelo oštećenja ili rušenja vjerskih objekata, prve političke reakcije već su bile oblikovale sasvim drugačiju sliku događaja.

Kandidatkinja HDZ-a BiH za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine Darijana Filipović ocijenila je da "ovo nije običan čin vandalizma", već "otvoren napad na katolički puk u Međugorju i cijeloj BiH". Zastupnica HDZ-a u Evropskom parlamentu Željana Zovko također je govorila o pokušaju zastrašivanja katolika u Bosni i Hercegovini i nastavku napada na njihova vjerska prava.

Prije 2 dana

Kako je vandalizam u Međugorju postao političko pitanje

Tek nakon što je osumnjičeni uhapšen i kada je postalo jasno da slučaj nema međunacionalnu pozadinu, Filipović je promijenila ton svojih ranijih objava, izostavljajući bilo kakve nacionalne ili vjerske kvalifikacije te optužujući medije da su pogrešno interpretirali njene riječi.

Međutim, prvobitne objave već su izazvale brojne reakcije i dodatno pojačale narativ o navodnim etnički motivisanim napadima. Slučaj je vrlo brzo iskoristio i britanski desničar Tommy Robinson, poznat po antimigrantskim i islamofobnim stavovima, koji je incident predstavio kao još jedan dokaz navodnog progona kršćana, uz tvrdnju da se istovremeno govori o "izmišljenoj islamofobiji". Lokalni događaj tako je gotovo trenutno uklopljen u širi međunarodni narativ koji se koristi za širenje straha od muslimana i migranata.

Takva retorika posljednjih godina sve češće pronalazi prostor i u političkom životu Bosne i Hercegovine.

Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik već godinama svoju političku komunikaciju gradi na narativu o navodnoj ugroženosti Srba i pravoslavlja od "muslimanskog faktora" u Bosni i Hercegovini. Islamofobija se pritom koristi kao politički instrument za homogenizaciju biračkog tijela i delegitimizaciju političkih protivnika.

Takav pristup nije specifičan samo za Bosnu i Hercegovinu. U Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama desničarske političke opcije godinama koriste strah od muslimana i migranata kao centralni dio svojih kampanja. Od Marine Le Pen u Francuskoj, preko Alternative za Njemačku (AfD), do Donalda Trumpa u Sjedinjenim Američkim Državama, retorika o "odbrani kršćanske civilizacije" često se prepliće s antiimigrantskim i islamofobnim porukama. Dodikova retorika predstavlja lokalnu verziju mnogo šireg političkog obrasca u kojem se strah koristi kao sredstvo političke mobilizacije.

Slične primjere region je već vidio.

U Zagrebu je prošle godine dio političara i desničarskih medija, prije bilo kakvih službenih rezultata istrage, tvrdio da je časnu sestru napao migrant koji je uzvikivao "Allahu ekber". Policijska istraga kasnije je pokazala da je žena sama sebi nanijela povrede nožem. Iako je prvobitna priča demantovana, izvinjenja gotovo da nije bilo, dok je dezinformacija nastavila živjeti u dijelu javnosti.

Sličan obrazac mogao se vidjeti i u Mostaru nakon paljenja automobila gradonačelnika Marija Kordića. Incident je u prvim reakcijama predstavljen kao napad na sigurnost Hrvata i stabilnost grada, a predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović pozvao je hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, nastojeći incident predstaviti kao pitanje koje zahtijeva međunarodnu političku pažnju. Međutim, kada je istraga pokazala da je za paljenje automobila osumnjičen čovjek blizak HDZ-u, politička priča gotovo je potpuno nestala iz javnog prostora. Nije bilo javnog preispitivanja ranijih tvrdnji niti političke odgovornosti zbog preuranjenih zaključaka.

U svim ovim slučajevima zajednički obrazac ostaje isti. Političke kvalifikacije dolaze prije činjenica, incidenti se koriste za mobilizaciju biračkog tijela, dok se rezultati istrage dočekuju tek kada više ne mogu promijeniti već stvoreni javni narativ.

Haris Ćutahija upozorava da je upravo to jedan od najvećih problema domaće političke kulture.

"Posebno u izbornoj godini, svaka krizna situacija postaje prilika za prikupljanje političkih poena, bez obzira na posljedice koje takve izjave mogu imati po društvo i međuetničke odnose“, ističe Ćutahija.

On smatra kako je još veći problem što za takve istupe praktično ne postoji politička odgovornost.

"Kada istraga pokaže da su tvrdnje bile netačne ili neutemeljene, izvinjenja gotovo nikada ne dolaze. Umjesto toga, slijede relativizacija, prebacivanje odgovornosti na medije ili tvrdnje da je izjava 'izvučena iz konteksta'.

Dok god politička cijena širenja neprovjerenih tvrdnji bude jednaka nuli, nema razloga očekivati promjenu. Naprotiv, takvo ponašanje će se nastaviti jer se u domaćoj politici prečesto isplati biti prvi s optužbom, a ne prvi s istinom", zaključuje Haris Ćutahija.

Upravo odsustvo političke odgovornosti predstavlja zajednički imenitelj svih ovih slučajeva. Kada se tragedije, vandalski činovi ili sigurnosni incidenti koriste za proizvodnju političkih poruka prije nego što institucije utvrde činjenice, šteta ne ostaje ograničena samo na jedan događaj. Takve izjave produbljuju nepovjerenje među zajednicama, podstiču etničke i vjerske podjele te ostavljaju prostor za širenje dezinformacija koje često nastavljaju živjeti i nakon što budu službeno demantovane.

Politička odgovornost ne podrazumijeva samo pravo da se osudi svaki napad na vjerske objekte ili bilo koji oblik nasilja. Ona podrazumijeva i obavezu da se sačekaju činjenice prije nego što se iznose optužbe koje mogu dodatno destabilizirati ionako osjetljive međunacionalne odnose. Upravo u tome domaća politika posljednjih godina pokazuje najveći deficit, spremnost da bude prva s optužbom, ali gotovo nikada prva s izvinjenjem kada se pokaže da je pogriješila.