U posjeti MUP-u: Šta policiji smeta, čim se ponose i zbog čega ih sve zovu građani

Svi smo se barem jednom upitali kako je biti policajac, kako izgleda jedan njihov dan, kako znati šta učiniti u trenutku koji je težak za pravu odluku... Većina djece kada su mali maštaju da su policajci, vatrogasci, doktori, oni koji u tim dječijim očima izgledaju kao spasitelji – upravo zbog altruističnih razloga ovih poslova.

Posao policajca je među najstresnijim i najodgovornijim poslovima. U to smo se i uvjerili. Ekipa portala Radosarajevo.ba je dobila priliku biti u Policijskoj upravi Stari Grad i razgovarati s načelnicom Odjeljenja za odnose s javnošću Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo – Suvadom Kuldijom i načelnikom Policijske uprave Stari Grad – Safetom Šabovićem.

Prvo što su nam napomenuli jeste da se hijerarhija jako poštuje, tako da zbog toga sve i funkcionira. 

Načelnik Šabović napominje da imaju zakone koje moraju poštovati svi njihovi djelatnici i kada se to poštuje, onda je sve lakše. 

„Mi u Starom Gradu moramo izdvojiti specifičnost u odnosu na ostale policijske uprave. To je zato što je to uža jezgra starog dijela Sarajeva. Mjesto gdje dolaze turisti masovno. Već je turistička sezona, ulice su pune turista – Japanaca, Koreanaca, Indijaca, iz svih dijelova Europe, Sjedinjenih Američkih Država itd. Toliko imamo kulturno-historijskih spomenika u ovom dijelu na koje mi pazimo. Isto pokrivamo i Trebević, Barice... ovaj dio grada ima jako mnogo za pokazati i čast nam je što mi to štitimo“, navodi načelnik Šabović.

Ističe da su svi policajci pri ovoj policijskoj upravi ponosni na bogatstvo općine za koju su zaduženi, ali i da je ta činjenica, zapravo, dodatni pritisak i odgovornost.

Navode i da turisti ne računaju da su bili u Sarajevu ako nisu bili u Starom Gradu. Problem ove općine je parking, protok saobraćaja, jer ovdje su uže ulice i ako ovdje dođe do zastoja, onda se to odražava na cijeli grad, govori načelnik s nadom da će ovdje biti više pješačkih zona nekada u budućnosti.

Na pitanje da li su morali intervenirati u situacijama da je neki turista napravio problem, navode da se ne sjećaju takve situacije.

Načelnica Kuldija govori: „Nažalost, neprijatne situacije se znaju njima dogoditi jer im se zna desiti da ne drže pod nadzorom svoje stvari i desi im se krađa. Uglavnom se to dešava zbog lica koja uživaju narkotička sredstva.“

Ne sviđa im se kada se to dešava jer je ne žele da se turisti grada sjećaju po lošem. Govore da rade sve što je u njihovoj moći da spriječe takve stvari i da se ne ostavlja loša slika grada zbog ružnog događaja. Policajci u civilu su stoga prisutni na ulicama ove općine da se spriječe ovakve stvari. Napominju da su već imali uspjeha s njihovim ljudima koji su infiltrirani u gradu i koji uspješno sprječavaju ove nemile događaje.

Ponosni su jer pokrivaju brojne festivale važne za ovaj grad – Baščaršijske noći, Sarajevo Film Festival, Sarajevska zima. Brojne su i zahvalnice raznih organizatora događaja koje krase zid kancelarije načelnika.

Ne treba djecu plašiti policijom – velika roditeljska greška

Jedan policijski dan je teško opisati, kažu, jer sve zavisi kakvu intervenciju imaju. Dan može biti miran, ali i pun teških odluka.

„Tačno se zna ko šta radi i ko je za šta zadužen. Način našeg rada je odavno utvrđen, a mi ga samo slijedimo. A svakako se uvijek trudimo da budemo sve bolji“, govori načelnik Šabović.

Kuldija govori da imaju patrolne policajce, policajce u zajednici koji su dostupni u naseljima u kojima rade i njih ljudi iz naselja poznaju, lakše s njima komuniciraju: „Naš posao je zaštita lične i imovinske sigurnosti građana. To je najuži odgovor“.

Načelnik Šabović govori: „Mi smo dio zajednice, nismo iznad. Ne treba se plašiti nas. Mi smo ljudi. Pogrešan je pristup plašenja ljudi s nama, pogotovo plašenja djece. Najgora stvar koju roditelj radi je ta što prepada dijete s policajcem. Dijete mora imati povjerenje u policajce.“

„Imao sam situaciju u jednoj stranoj zemlji kada se dijete izgubilo u velikom tržnom centru.  Prvom policajcu sam s kćerkom odveo dijete. Brzo su se našli roditelji djeteta. Dijete treba da ima veliku slobodu i povjerenje, sigurnost kada vidi policajce, a ne da bježi od njega. To bi se moglo nazvati nekulturom roditelja. Nismo mi strašila“, napominje načelnik.

„Kroz Rad policije u zajednici, djeci se pokušavamo približiti, da smo njihov oslonac. Dobar primjer prijateljstva i sigurnosti prema policajcima je slučaj s Ilidže. Imali smo edukaciju u školi, rekli smo djeci da naš broj stave na broj 1 u svoje mobitele. Desilo se, nakon određenog vremena od tada, da je u jednoj kući bila razbojnička krađa. Dječak je bio na spratu kuće, a roditelje su lopovi svezali na prizemlju. Dječak je bio priseban, ušutio se, nazvao nas, a mi smo imali uspješnu intervenciju dok je ta krađa bila u toku“, govori načelnica Kuldija

Djeca koja su educirana shvatila su da su im policajci prijatelji. Taj slučaj je bio direktno vezan za edukaciju u školi.

Načelnik Šabović poručuje roditeljima da stalno razgovaraju sa svojom djecom, odgajaju ih i ulijevaju pozitivne stvari u njih: „Ne može policija, socijalna ustanova ili škola da odgajaju djecu, već roditelji.“

Ponosni na nove, mlade snage

Načelnica Kuldija govori da se u ovoj stanici trude maksimalno da se osjeti rodna ravnopravnost: „Imamo dosta žena koje rade na poslovima gdje je potreban taj ženski senzibilitet, npr. prosjačenju, nasilju u porodici, maloljetničkoj delikvenciji.“

Načelnik govori da treba poštivati i jedan i drugi spol i da je ponosan s novim snagama koje dolaze u policiju, posebno ih hvali zbog njihovog znanja stranih jezika. Prate trendove, napominje, prate društvene mreže i imaju jako fin pristup ljudima:

„Ljudi treba da se osjećaju sigurno kada im se obraća policajac, bude ljudi koji pokvare taj utisak, ali mi radimo da to smanjimo na minimum jer mi smo servis građana, moramo da zaštitimo ljude. Da nije njih, ne bi bilo ni nas.“

Napominje i da oni moraju biti primjer te da sankcioniraju policajce koji daju loše primjere svojoj zajednici.

Stereotipi koji se odnose na policajce

Vrijeđaju ih stereotipi koji se odnose na policajce. Neki govore policija ne radi ništa, ružno izgledaju, ne mogu trčati i tome slično.

Teško je, kažu, kada govore da policija ništa ne radi. „Uradimo stotine dobrih stvari, jednu padnemo i odmah ne valjamo. Mi bez ljudi ništa ne možemo. Ne možemo svuda zaviriti. Čim vide nešto što nije u redu, neka zovu 122 i mi odmah izlazimo da riješimo problem. Itekako se moraju petljati. Ostat će anonimno“, navodi načelnik Šabović.

Jedna naša čitateljka je rekla da neće da prijavi komšiju koji maltretira ostale stanare u zgradi. Bilo je strah njegove odmazde jer je bila uvjerena da on može saznati da ga je prijavila upravo ona. No naši sagovornici u policiji govori da nisu dužni reći svoje ime kada prijave događaj. 

Ako želite anonimno prijaviti neki događaj – prijava će se provjeriti i ostati anonimna.

Načelnica govori: „Nama je svaki poziv prijava i svaku provjerimo, bilo to tačno ili neka zlouopotreba. I kada prijave da, npr. gori kontejner, mi moramo reagirati, zovemo vatrogasce. Svi usko sarađujemo. Otvoreni smo za saradnju.“

Divan je osjećaj kada pomogneš nekome – to se riječima ne može opisati

Stresan je ovo posao, svakodnevno se policajci nalaze u situacijama gdje su suočeni s teškim odlukama. Nekada ih ponese situacija, pa sami ugroze svoju sigurnost. No naši sagovornici navode i pozitivnu stranu – da nema ništa ljepše od satisfakcije da si pomogao nekome.

Načelnica Kuldija se sjeća vremena dok je radila u PU Stari Grad i situacije koju neće zaboraviti dok je živa:

„Prije donošenja Zakona krivičnog djela nasilja u porodici u FBiH, imala sam pozive i dolaske žena u stanicu tražeći da ih zaštitimo od nasilnika u porodici, neke su znale dolaziti s djecom. Očekuje od vas da je zaštitite, pomognete, riješite situaciju s nasilnikom koji zlostavlja i nju i djecu – a vi se osjećate nemoćno. Najradije biste ih poveli sebi kući jer tada nisam kao policajka bila u mogućnosti da ih zaštitim, to su stvari koje su jako stresno utjecale na mene. Zakonske odredbe tada nisu bile riješene. Sada je, srećom, drugačija stvar. Frustrirajuće je bilo kada ne možemo pomoći, smjestiti djecu i ženu u Sigurnu kuću jer tada ih nije bilo, kao čovjek želite pomoći, a nemoćni ste.“

Sada je druga stvar, jer je to zakonski regulirano, tada nije bilo Sigurnih kuća, a sad se ove nemile stvari rješavaju sklanjanjem i zaštitom tih lica od nasilnika iz porodice.

Nažalost, nasilnici tako djeluju na žrtvu da se one počnu osjećati kao da su krive za sve što se dešava i ne da da joj pomognete, napominju naši sagovornici. Ali sve se bolje i bolje zakonski reguliraju ove stvari, tako da se više ne osjećaju nemoćno kada su takve situacije u pitanju.

Stresan je ovo posao, kaže načelnik Šabović, koji ostavlja duboke posljedice po zdravlje čovjeka jer nije u njihovoj nadležnosti da sve riješe: „Radimo maksimalno, ali nismo ni mi nadljudi.“

A mi smo svjesni toga jer dok s njima razgovaramo telefoni neprestano zvone. Odgovornost je velika, a lanac hijerarhije složen i mora se poštovati.

Nekada zbog emocija ugroze svoju sigurnost. No, navode sagovornici, nekada da biste spasili nekoga brzo morate reagirati i time ponekad ugrozite svoju sigurnost. Spominju slučaj kada je dijete upalo u rijeku Bosnu, pa su dva policajca bez razmišljanja skočila i spasila ga. No policajce su jedva izvukli.

Načelnica se prisjeća požara u Alipašinom Polju kada je šest policajaca ušlo u stan ne razmišljajući, na kraju su i oni završili na KUM-u. Spašavali su psa, govori Kuldija.

„Nekada vas zaintrigira i neko malo govorkanje koje na kraju ispadne, npr. seksualno zlostavljanje maloljetnog djeteta. Kao čovjek se uključite i samostalno istražujete, od škole, do drugarica, djece, roditelja socijalnih radnika i na kraju ispadne da je tako. Spašeno je dijete i to su one lijepe stvari zbog kojih se policajci znaju osjećati dobro kao čovjek“, govori načelnica Kuldija.

Načelnik govori za kraj: „Teško je opisati osjećaj kada uspijete riješiti jedan slučaj. Kada osjetite da je pravda dostižna, kada radiš ovaj posao srcem i kako treba – rezultata ne manjka.“

Neobični pozivi policiji

Svim operativnim centima bilo koje branše se dešavaju nekada čudni, neobični i smiješni pozivi. Navode da ih većina zna nasmijati, neki i rastužiti. Sagovornici su podijelili neke od njih s nama:

• Komšija je zaboravio zavrnuti vodu, uđite i zavrnite je. 
• Znaju nas zvati zbog smoga – kada će prestati.
• Pozovu policiju i daju dijete da ga policija prepadne da ne pravi probleme po kući i bude poslušniji. 
• Traže da uklonimo pse iz parkova.
• Žale se kada neko gradi neke objekte oko njih da pohapsimo majstore.
• Žele da uklonimo ventilatore koji su kod njihovih komšija.
• Žale se na komšije koje ne poštuju red čišćenja u zgradama.
• Zovu da kažu da ih para od plina iz komšijskog stana truje.
• Neko je samo usamljen, zovne da porazgovara, a neki zovu samo da se izgalame na nas i iskale svoje frustracije koje nemaju veze s nama.
• Ima osoba koje zovu godinama, znaju i imena policajaca koji se javljaju, čak i navrate, to je ipak pitanje usamljenosti.
• Zna se desiti da roditelji zovu da se žale na djecu i da mi učinimo nešto po pitanju toga. 
• Žale se da sin/kćerka leže i neće da rade i sl.
• Ima zabilježenih poziva da se odrasle osobe žale na roditelje - zabranjuju im izlaske bez obzira što imaju 30 i više godina. 
• Redovne su žalbe komšija s viših spratova radi veša na balkonu, kapanje vode po balkonu i prozorima, posipanja mrva, pranja balkona i sl.
• Žalbe na zdravstvene ustanove: npr. neće da ih prime u Hitnu pomoć i sl.