U Osmanskom carstvu Bošnjaci sačuvali tradiciju (5)

Nastavljamo sa objavljivanjem knjige Tragom drevnih Bošnjana - bosanska država i nacionaln(i) identiteti kroz historiju čiji su autori Taner Aličehić i Đenan Galešić. Ovaj put tematiziramo poglavlje koje se odnosi na Bosnu i Hercegovinu u vremenu Osmanskog carstva (peti nastavak) 

Bosna u okviru Osmanskog Carstva (5) 

Nakon pada Bosne, posljednji bosanski velikaš Herceg Stjepan Kosača poslao je na osmanski dvor svog sina, tada sedmogodišnjeg Stjepana (budućeg Ahmed-bega Hercegovića), kao zalog odanosti novom vladaru i garanciju da neće biti daljeg pustošenja njegovih zemalja. Uprkos tome, ubrzo je i ovaj dio Bosne, koji danas nosi ime Hercegovina, pao pod osmansku vlast.

Knjiga "Tragom drevnih Bošnjana": Nastanak bosanske države (II)

I prije pada Bosne, znatan broj Bošnjaka je bio u dodiru s porukom i duhovnom snagom islama. Srednjovjekovna Bosna se gradila na vrijednostima koje je propovijedala Crkva bosanska, a koje će mnogi Bošnjaci prepoznati i u islamu. Upečatljivo je narodno predanje o didovom štapu i prvim dervišima koji su se nastanili u Bosni. Po tom predanju po zauzimanju Vrhbosne posljednji bosanski did predao je štap s Hodidjeda, simbol Crkve bosanske, šejhu mevlevijske tekije na Bentbaši u Sarajevu kao "nasljedniku" bosanske duhovnosti. Prvi derviši, koji su ujedno bili janjičari ili akindžije u osmanskoj vojsci, bili su pripadnici bektašijskog tarikata. Njihovo prisustvo u Bosni zabilježeno je 1445. na prostoru Foče, a zatim starog grada Hodidjeda, koji je prethodno slovio za uporište pripadnika Crkve bosanske .[1]

Inače, tekija na Bentbaši, izgrađena 1454. godine, bila je prva u Bosni, i stajala je do 1957. godine, kada je potpuno srušena. Tokom njenog postojanja, Šejhovi te tekije nastavili su vjekovnu tradiciju izlaska na Hodidjed na prvi proljetni dan – 21. mart, pri čemu je šejh mevlevijske tekije nosio štap, kao što ga je vjekovima ranije nosio bosanski did na taj dan. Mnogi srednjovjekovni običaji Bošnjaka kao što su godišnji zborovi didova i gosta s narodom, održavani na planinskim zaravnima, vrelima rijeka ili u pećinama, postepeno su dobijali islamska, pravoslavna ili katolička obilježja (proslava Ilindana-Alđuna, Ajvatovica, Karići, Djevojačka pećina, Šejhova korija kod Sarajeva, Blagaj na vrelu Bune, Živčići – Vukeljići i tako dalje).[2] Tradicija Crkve bosanske vremenom je ostala dio tradicije Bošnjaka, bez obzira na dalji razvoj njihove vjerske pripadnosti.

Bosna je na jedinstven način, iako u sastavu Osmanskog Carstva, zadržala administrativne granice iz prethodnog perioda i visok stepen autonomije, u odnosu na ostale dijelove carstva, a to nije slučajno. Stavljajući se u službu Osmanskog Carstva, Bošnjaci su postali bitna udarna snaga u svim njegovim osvajačkim pohodima ka zapadu. Uzme li se u obzir to da se znatan dio pripadnika bosanskih plemićkih porodica ubrzo nakon pada Bosanskog kraljevstva počeo smatrati muslimanima, već u šesnaestome vijeku u svim važnijim bitkama, u Bici na Krbavskom polju, Mohaču, pod Beogradom, Siskom, Sigetom, Bici kod Beča, Lugoša u Mađarskoj i na brojnim drugim ratištima bosanska vlastela i vojska predstavljala je udarnu snagu Carigrada. Samim tim, Bošnjaci su dobijali spahijske (i druge) titule te značajne nove posjede izvan Bosne, a kao feudalno plemstvo imali su vodeću ulogu u bosanskom društvu kao i u Osmanskom Carstvu. Jedan od najpoznatijih je primjer Mehmed Paše Sokolovića, koji nikad nije zaboravio svoje bosanske korijene . [3] Osmanski feudalni sistem potpuno je zadovoljavao njihove potrebe sve dok se carstvo širilo. Samim tim se povećavala i njihova moć kao i utjecaj i ekonomski značaj Bosne. Pored Sarajeva, Bošnjaci će u kratkom periodu osnovati i razviti niz gradova kao što su Banja Luka, Mostar, Travnik, Zvornik, Novi Pazar koji će postati središta za trgovinu i obrazovne ustanove (medrese). 

Uvod u bosanstvo: Historijske pretpostavke bosanske države

Sve vrijeme osmanskog vladanja svi stanovnici Bosne (uključujući njene pokrajine Hercegovinu i Novopazarski sandžak) su zadržali narodno ime Bošnjaci, što je vidljivo u svim prepiskama sa susjednim narodima, kao i s Carigradom u svim službenim aktima. Specifično je da su se i drugi muslimani sa slavenskog jezičkog prostora, s prostora današnje Srbije, Vojvodine, Dalmacije, Crne Gore, Hrvatske i Slavonije osjećali Bošnjacima a svoj jezik nazivali bosanskim. [4]  Za pretpostaviti je da su Bošnjaci zauzimali povlašteno mjesto u Osmanskom Carstvu. S vremenom su, kako zbog geostrateškog položaja tako i zbog evropskog identiteta, postali jedna od bitnijih zajednica u carstvu. Na to su utjecali vojni uspjesi u daljim osmanlijskim osvajanjima prema zapadu, masovno prihvaćanje islama, ali zasigurno i učešće mnogih Bošnjaka u samom vrhu vlasti na dvoru. Istovremeno sa zastojem u širenju Osmanskog Carstva i opadanjem njegove moći, rasla je moć i samovolja bosanskih feudalnih porodica. Događaji koji su dodatno doprinijeli tome su neuspjela opsada Beča iz 1683. (zasigurno prekretnica u odnosu snaga na tlu Balkana) kao i slavna pobjeda bosanske vojske nad austrijskom kod Banje Luke 1737.[5]

Nakon ove dvije bitke kao i nakon napada Eugena Savojskog na Bosnu iz 1697, Bošnjaci su bili prisiljeni na samoodbranu i postali su svjesni da se više ne mogu osloniti na Carigrad. Pomoću kapetanija, tvrđava duž bosanske granice, koje su istovremeno predstavljale granicu između dva carstva, bosanski kapetani i njihova vojska više su branili svoju zemlju nego Osmansko Carstvo i sultana. Redovni sukobi potpuno su opustošili pogranična područja pa su bosanske vladajuće porodice u nekoliko navrata širi prostor zapadne Bosne (uključujući i današnju zapadnu Hercegovinu) naseljavali Vlasima [6],  koje su premještali iz smederevskog i beogradskog kraja.[7] 

U takvim okolnostima u bosanskom narodu jačala je svijest o samostalnosti Bosne te bosanskim kapetanima kao vladarima zajedničke sudbine.