U bh. šumama krije se bogatstvo, prije branja gljiva potrebno se obučiti

Ovogodišnja sezona je propala zbog suše, rekao je za Radiosarajevo.ba profesor za Odsjeka za šumarstvo Šumarskog fakulteta u Sarajevu Tarik Trešnjić.

Tokom jeseni se očekuje malo više padavina, stoga i blagi porast gljiva, rekao nam je Trešnjić.

Prije suše, berači su mogli u šumama pronaći lisičarke i nešto malo vrgnja koji se smatra i kraljem gljiva, a već u narednom jesenjem periodu očekuje se ponovo raznovrstan izbor, najviše mliječnica, ali mogu se naći gljive poput jeline i borove rujnice, zatim sunčanice i šampinjoni.

Gotovo svaka od jestivih gljiva ima svog otrovnog parnjaka, a među njima su i rujnice koje rastu pod brezovim drvetom. Nazivaju se somotastim rujnicama i često se mogu raspoznati po tome što na svom šeširu imaju dlačice poput pliša, dakle nisu potpuno glatke. 

Ukoliko sretnici naiđu na lisičarke, ne trebaju ih propustiti. Lisičarke su često ukusnije od bilo kakvog mesa, naročito ako ima onih master chefova koji uz njih znaju pripremiti neki sos. Ova gljiva se smatra jednom od najkvalitetnijih vrsta na svijetu i čuvarkom zdravlja, jer je prirodni izvor antibiotika i vitamina.

Kako nam je ispričao profesor Trešnjić, različite gljive rastu na različitim mjestima. One ne vole tamnu šumu i najčešće rastu po rubovima, tamo gdje se šuma spaja sa livadama. Često traže i mrtvu organsku materiju poput ostataka drveta na kojima rastu.

Uskoro će i sezona gnojištarke koja raste duž puteva, ali se ona najčešće brzo razara i kada sazrije pretvara se u tintu.

Kao i svi vrsni poznavaoci i ljubitelji gljiva, i profesor Trešnjić beračima savjetuje da najprije nauče na koje vrste otrovnih gljiva mogu naletiti, što svakako odbija većinu ljudi od gljiva. Neke gljive mogu izazvati tegobe, dok druge mogu izazvati teža trovanja ili smrt.

"Zelena pupavka je među najotrovnijim biljkama na našem prostoru, nastaje iz jajeta", objašnjava profesor Trešnjić, te dodaje da i onaj ko bere smrčke treba da izbjegava sličnu gljivu hrčak.

Berače često odbija i neprijatan miris ili boja gljiva poput jarke crvene koja je često znak da nisu jestive, ali to ne moraju uvijek biti pouzdani znakovi, objašnjava Trešnjić.

Također, ukoliko su neke gljive jestive životinjama, ne mora značiti da su i čovjeku, dodaje profesor.

Brojni priručnici koji se povoljno mogu nabaviti na tržištu mogu poslužiti za najvažnije vrste gljiva, naveo je profesor Trešnjić.

"Ipak nisu fotografije dovoljne pri identifikaciji jer nije uvijek ista svjetlost u prirodi. Potrebno je znati više karakteristika", ispričao je Trešnjić.

Znanje koje posjeduju ljubitelji gljiva ne spore ni na univerzitetu jer je njihovo znanje praktično, odnosno češće borave u šumi. 

Iako veliki broj entuzijazista i ljubitelja gljiva posveti veliku pažnju promociji ovog prirodnog bogatstva, zbog loše podrške društvene zajednice i teške organizacije, ljubitelji odustaju i počnu brati gljive samo za svoje zadovoljstvo.

Profesor Trešnjić smatra da je to loše jer svakako ne pristupamo korištenju gljiva domaćinski, te propuštamo veliki prirodni potencijal, ali i zbog toga što ljudi ne dobijaju priliku da se upoznaju sa ovim prirodnim bogatstvom.

Također, samo nekoliko firmi u BiH se bave otkupom gljiva i postoji nekoliko dobrih udruženja - poput onog u Mrkonjić Gradu i Amaterskog mikološkog društva u Sarajevu koje je organiziralo škole gljivarenja, pravilo publikacije itd.

Ipak, i dalje je moguće upoznati se sa svijetom gljiva u našoj zemlji, ali profesor Trešnjić apeluje na berače da se obuče, te da shvate da se vrsni gljivar postaje s vremenom, a ne odmah.

Neke od vrsta koje sada možete naći u šumi, možete potražiti i na pijacama ili u rijetkim prodavnicama. Svakako da se isplati.