Tužno sjećanje na august 1994. u Sarajevu: "Mirelin dan počeo je uz sunce. Završio je u mrtvačnici"

Mirela Pločić imala je samo 11 godina tog 11. augusta 1994. godine. Izašla je ispred svoje zgrade i zaigrala se sa sestrom. Mislila je da je sigurna. Nije bila. Tog je dana, u ulici Hasana Kikića, kako će pribilježiti jedan strani reporter, jedan mladi život ugašen povlačenjem okidača snajpera. 

"Djecu ubijate. Djecu ubijate, majku vam je*em. Ubijte mene", plačući je zavapio Mirelin komšija, nakon što su djevojčicu odnijeli prema bolnici u nadi da će je spasiti. Nisu uspjeli.

Sarajevo je tada već više od dvije godine živjelo pod opsadom. Granate i snajperski meci bili su dio svakodnevice, a djeca su ubijana na mjestima koja bi trebala biti najljepša sjećanja djetinjstva. Na putu do škole, u školi, na sankama, dok igraju fudbal, u svom dvorištu. Mirela je tog 11. augusta pogođena u glavu. 

I danas ostaje bolna činjenica da snajperski zločini nad civilima u Sarajevu nisu dobili individualnu sudsku odgovornost. Haški tribunal je 2004. godine Tužilaštvu BiH dostavio predmete iz takozvane "A kategorije", među kojima su bili i predmeti s imenima osoba osumnjičenih za zločine počinjene sa položaja oko Sarajeva. Niti jedne optužnice još uvijek nema,

Za brojne porodice pravda nikada nije stigla. Mirela je jedna od onih koji čekaju pravdu. Snimak stranog reportera iz Sarajeva pod opsadom tako je danas više od historijskog zapisa. To je podsjetnik na jedan običan augustovski dan koji je za jednu 11-godišnju djevojčicu bio posljednji.

Dan joj je počeo suncem i igrom.
Završio je u hladnoj mrtvačnici.
Da se ne zaboravi. I da se nikada ne ponovi.